Broj: Gž Ovr-342/2019-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Vesni Rep kao sucu pojedincu, na prijedlog više sudske savjetnice Vesne Tkalčec, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Z. b. d.d. Z., OIB ..., zastupanog po punomoćnici D. H., odvjetnici iz O. d. H. & p. u Z., protiv ovršenika I. M. iz S., OIB ..., radi ovrhe na nekretnini, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovr-6215/2018-14 od 11. siječnja 2019. godine, 11. lipnja 2019.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba ovršenika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovr-6215/2018-14 od 11. siječnja 2019. godine.

Obrazloženje

Sud prvog stupnja donio je rješenje čija izreka glasi:

„Odbija se prijedlog ovršenika I. M. od 31. listopada 2018. za odgodom ovrhe.“

Protiv navedenog rješenja pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je ovršenik dana 4. veljače 2019. godine zbog bitne povrede odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijano rješenje i usvoji prijedlog za odgodu ovrhe.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Prema obrazloženju rješenja ovršenik je u žalbi protiv rješenja o ovrsi predložio sudu da odgodi ovrhu do donošenja odluke o žalbi, odnosno do okončanja eventualne parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom navodeći da je predmet ovrhe u ovom postupku jedina nekretnina u njegovom vlasništvu te da mu ista služi za stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba pa bi mu provedbom ovrhe nastupila teško nadoknadiva šteta, a povrat nekretnine ne bi bio moguć.

Budući da je ovršenik izjavio žalbu protiv rješenja o ovrsi, između ostaloga i zbog razloga navedenog u čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 – dalje u tekstu: OZ), prvostupanjski sud je ocijenio da je ovršenik dokazao ispunjenje jednog od uvjeta za odgodu ovrhe i to uvjet iz čl. 65. st. 1. toč. 5. OZ-a. Međutim, ocijenjeno je da ovršenik nije učinio vjerojatnim postojanje opasnosti nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete jer ovršenik može osigurati nužni stambeni prostor i na druge načine osim vlasništvom, pa kako je odgoda ovrhe iznimka u slučajevima kada je pravno zaštiti interes za odgodom veći od onog za nastavkom postupka, prvostupanjski sud je zaključio da nisu kumulativno ispunjeni uvjeti za odgodom ovrhe propisani čl. 65. OZ-a pa je prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe odbio kao neosnovan.

U žalbi protiv rješenja ovršenik je prije svega istaknuo da je predmetna nekretnina njegov dom, jer mu služi za stanovanje već 11 godina. Nadalje, da je ovrhovoditelj postupio protivno odredbama Ugovora o kreditu, da nije ga pozvao na ispunjenje obveze, da postoji mogućnost naplate na drugim predmetima ovrhe manje tegobnim za ovršenika, da nekretnina vrijedi oko 90.000,00 EUR-a, a navodni dug prema ovrhovoditelju manje od 20.000,00 EUR-a pa se očito radi o velikom nerazmjeru između vrijednosti nekretnine i duga, da je ovrhovoditelju u proteklih 11 godina isplatio znatne novčane iznose s naslova Ugovora o kreditu te da ovrhovoditelj i dalje ima upisano založno pravo u visini cjelokupnog iznosa kredita pa mu zbog odgode ovrhe ne može nastati nikakva šteta. Zaključno je naveo da, u slučaju kada bi u parničnom postupku dokazao neosnovanost rješenja o ovrsi, nikada ne bi bilo moguće u cijelosti otkloniti posljedice provedene ovrhe.

Prethodni žalbeni navodi ovršenika po ocjeni ovoga suda nisu osnovani. Što se tiče navoda da ga ovrhovoditelj nije uopće pozvao na ispunjenje, treba navesti da je ovršeniku bilo poznato da je u obvezi otplate kredita prema ovrhovoditelju i da ga ovrhovoditelj nije bio dužan pozivati na ispunjenje, tim više što je ugovoreno da kreditor ima pravo otkazati kredit ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 23. siječnja 2007. godine (dalje u tekstu: Ugovor) pa je redovno otplaćivanje kredita bilo u interesu ovršenika. Pri tome je neodlučno što je ovršenik u proteklih 11 godina otplaćivao kredit, jer je preuzeo takvu ugovornu obvezu.

Vezano uz žalbene navode da postoji mogućnost naplate na drugim predmetima ovrhe i na nerazmjer između vrijednosti nekretnine i duga, valja reći da ovršenik nije predložio druge predmete, odnosno sredstva ovrhe na kojima bi ovrhovoditelj mogao naplatiti iznos od oko 20.000,00 EUR-a, koji nije beznačajan, dok s druge strane egzistira ugovorna klauzula prema kojoj ovršenik dozvoljava ovrhovoditelju da može neposredno na temelju Ugovora zatražiti ovrhu na založenim nekretninama radi prisilne naplate bilo koje tražbine po Ugovoru, odmah po njenoj dospjelosti (čl. 18. Ugovora), stoga treba zaključiti da se zahtjev ovrhovoditelja temelji na ugovornoj klauzuli s kojom se ovršenik složio i koju je prihvatio.

Budući da je ovršenik, odnosno njegov prednik M. n. d.o.o. iz Zagreba, kao založni dužnik koji je bio vlasnik predmetnih nekretnina u vrijeme sklapanja Ugovora, pristao na dobrovoljno zasnivanje založnog prava na nekretninama, treba zaključiti da u ovršnom postupku pokrenutom temeljem ovršne isprave kojom je založni dužnik izričito dao suglasnost za zasnivanje založnog prava na nekretninama i provođenje ovrhe na nekretnini radi prisilne naplate bilo koje tražbine kreditora ovršenik nema pravo isticati prigovor prava na dom. Naime, prema čl. 336. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) založni vjerovnik ima pravo od svagdašnjeg vlasnika založene stvari, a i od svakoga trećega, zahtijevati da trpi namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti založene stvari, ako nije što drugo zakonom određeno. Ovršenik je stekao vlasništvo predmetne nekretnina zajedno sa zasnovanim založnim pravom pa kako se pravni učinci založnog prava protežu i na njega kao novog vlasnika, treba zaključiti da ovršenik nema pravo na prigovor prava na dom.

Slijedom navedenoga ovaj sud je odbio žalbu ovršenika kao neosnovanu i potvrdio pobijano rješenje na temelju čl. 380. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a.

Koprivnica, 11. lipnja 2019.