Broj: Rev-x 978/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. V. G. i 2. E. G., koje zastupaju odvjetnici iz ZOU B. iz Š., protiv tuženika: 1. J. P., Z., koga zastupa punomoćnica B. K.-Z., odvjetnica u Z., 2. M. K., P. B. i 3. K. F., P. B., koje zastupaju odvjetnici iz ZOU L. iz Š., radi utvrđenja i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika J. P. protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-426/16-2 od 5. lipnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-2598/2015 od 18. travnja 2016., u sjednici održanoj 2. srpnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se revizija tuženika J. P., preinačavaju se presuda Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-426/16-2 od 5. lipnja 2017., i presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-2598/2015 od 18. travnja 2016., u dijelu kojim je utvrđeno da su tužitelji suvlasnici čest. zem. 15 486/227 P., svaki u ½ dijela i u odluci o troškovima postupka i sudi:

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Utvrđuje se da su tužitelji suvlasnici za po 1/2 dijela nekretnine kat. oznake čest. zem. 15496/227 k.o. P."

 

II. Nalaže se tužiteljima da tuženiku J. P. nadoknade troškove postupka u iznosu od 23.492.18 kn, u roku od 15. dana.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda utvrđeno je da su tužitelji suvlasnici za po 1/2 dijela nekretnine kat. oznake čest. zem. 15496/227 k.o. P. (točka I. izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženici solidarno obvežu nadoknaditi tužiteljima štetu u visini od 200.000 EUR, protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. lipnja 2010. godine pa do isplate (točka II. izreke). Ujedno je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove (točka III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-2598/2015 od 18. travnja 2016.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik J. P. je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda, a podredno predlaže ukidanje pobijanih presuda i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema odredbi st. 3. toga članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Navedene pretpostavke iz čl. 382. st. 3. ZPP-a moraju biti kumulativno ispunjene.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenja prava (su)vlasništva i naknadu štete zbog prodaje predmetne nekretnine.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je izvanknjižni vlasnik predmetne nekretnine bio sada pok. S. F. pok. P.,

 

- da su njegova djeca (sinovi A., A₂. i J. F., te kći A. - A. K.) provela materijalnu diobu naslijeđenih nekretnina,

 

- da je u toj diobi sporna nekretnina pripala u suvlasništvo J. F. i A. K., svakome za 1/2 idealnog dijela,

 

- da je tužitelj V. G. kupio spornu nekretninu, ugovorom sklopljenim sa J. F. 8. kolovoza 1994., te kupoprodajnim ugovorom sklopljenim sa A. K. 9. srpnja 1996.,

 

- da je u tim ugovorima pogrešno označen predmet kupoprodaje kao čest. zem. 15696/103, a koja nekretnina je u vlasništvu treće osobe (A. F. pok. I.),

 

- da je 1999., tuženik J. P. od A. F., kupio spornu nekretninu, a da pri tom nije postupao u dobroj vjeri,

 

- da je tuženik J. P. na temelju presude, donesene u parnici protiv Općine Primošten i A. F. pod brojem P-121/2000, ishodio uknjižbu prava vlasništva na toj nekretnini uz brisanje dotadašnjeg upisa "općenarodne imovine", te da je u tijeku ovog spora kupoprodajnim ugovorom od 28. lipnja 2010., tu nekretninu prodao trećoj osobi - T. Š.,

 

- da tuženici M. K. i K. F. tvrde da nisu nasljednici prvotnih tuženika sada pok. A. F. i A. K., nego da su singularni sukcesori prvotnih tuženika, jer su ugovorima o doživotnom uzdržavanju sa A. K. i nasljednicom A. F., njegovom suprugom J., stekli vlasništvo točno određenih nekretnina.

 

Prema pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova tužitelji su stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine na temelju pravnog posla (kupoprodaje) od izvanknjižnih vlasnika J. F. i A. K., a ne tuženik J. P. (kupnjom od nevlasnika A. F. - ranije tuženika ad 2. u ovom sporu), te su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva u odnosu na tuženika J. P., te tuženike M. K. i K. F., kao sljednike prvotnih tuženika, sada pok. A. F. i A. (A.) K.

 

Revident je u reviziji naznačio sljedeća pitanja:

 

Je li pravni posao - kupoprodaja osnova za stjecanje vlasništva ex lege, originarnim putem, je li pravno utemeljen stvarnopravni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva temeljem kupoprodajnog ugovora sklopljenog sa "izvanknjižnim vlasnicima" koji pri tome glasi na drugu česticu, ili je kupoprodaja tek pravna osnova - titulus za stjecanje prava vlasništva pa bi u slučaju da su pravilno utvrđene činjenice u ovom postupku, bio utemeljen tek obveznopravni zahtjev, te je li kupoprodaja zaključena s jednim kupcem osnova za stjecanje prava vlasništva i osobe koja nije kupac niti se ističe ili dokazuje bilo koja druga pravna osnova stjecanja prava vlasništva te osobe, u ovom slučaju suvlasništva u ½ dijela, s tim da konkretna pitanja koja se referiraju na predmetni spor glase: "Jesu li kupoprodajni ugovori, prvi od 8. kolovoza 1994., kojim je J. F. prodao V. G. 1/2 čest. zem. 15696/103 k.o. P., i drugi od 9. srpnja 1996., kojim A. K. prodaje V. G. 1/2 djela čestice 15696/103 dvaju različitih prodavatelja J. i A., jedan iz 1994., a drugi iz 1996., oba sklopljena sa prvotužiteljem V. G. kao kupcem, kojima se prodaje po ½ "pogrešne" čestice broj 15696/103 k.o. P., valjana pravna osnova za stjecanje prava suvlasništva na posve drugu zemljišnu česticu br. 15696/277 k.o. P. od strane V. G. u 1/2 dijela i E. G. u ½ dijela koja nije ni kupac ni stjecatelj ni po jednom ugovoru ili po bilo kojoj drugoj osnovi i sve to originalnim putem, budući da su prema potvrđenoj presudi, bez zemljišnoknjižnog upisa i kraj postojanja upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika od 2010., koji nije sudionik spora, tužitelji utvrđeni suvlasnicima, svako u 1/2 dijela".

 

Pozivajući se na propise materijalnog prava koji se odnose na postavljena pitanja ističe čl. 33. Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ broj 6/80, 36/90, N.N br. 53/91 - dalje ZOVO) i čl. 119. i čl. 120. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 83/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje ZVDSP).

 

Obrazlažući razloge važnosti za naznačena pitanja revident se pozvao na odluku VS RH Rev-1225/1991 od 9. srpnja 1992, Rev-2783/1999 od 23. travnja 2003, Rev-97/09 od 23. listopada 2013, Rev-1226/1995 od 12. listopada 1999 i Rev-2031/10 od 14. siječnja 2015.

 

Navodi da se temeljem citiranih zakonskih odredbi vlasništvo na nekretnini temeljem pravnog posla stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, s tim da pravni posao mora biti po sadržaju i obliku sastavljen prema pravilima zemljišnoknjižnog prava, a da su u ovom slučaju nižestupanjski sudovi zauzeli pravna shvaćanja suprotno iznesenim pravnim shvaćanjima u naprijed citiranim odlukama revizijskog suda.

 

Ovaj sud je u presudi Rev-1225/11-2 od 24. rujna 2013., izrazio pravno shvaćanje po kojem se prema odredbi čl. 33. ZOVO-a vlasništvo na nekretninama na temelju pravnog posla stječe upisom u zemljišnu knjigu (ugovor o prodaji), a u toj situaciji je pravni posao samo pravna osnova (titulus) za stjecanje prava vlasništva, dok je način stjecanja prava vlasništva (modus), upis u zemljišne knjige, a zbog čega deklaratorni dio tužbenog zahtjeva usmjeren na utvrđenje prava vlasništva već iz navedenog razloga nije osnovan.

 

Isto tako shvaćanje izneseno je i u odluci ovog suda broj Rev-2783/1999 od 23. travnja 2003., u kojem postupku je primijenjena odredba čl. 120. st. 1. ZVDSP-a, kao i u odluci ovog suda broj Rev-97/09 od 23. listopada 2013., te u odluci Rev-1226/95., od 12. listopada 1999, dok je u odluci Rev-2031/10 od 14. siječnja 2015., izneseno pravno shvaćanje prema kojem je kod dokazanog neprekinutog slijeda stjecanja pravnih temelja prava vlasništva u smislu čl. 114. ZVDSP-a prednik prodavatelja stekao pravo vlasništva na zemljištu na originalan način temeljem Zakona o razrješenju agrarnog odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije hrvatskog primorja u smislu čl. 1. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa, jer su tužitelji zaključenjem kupoprodajnog ugovora sa prodavateljima stekli pravnu osnovu - titulus za stjecanje prava vlasništva.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s navedenim odredbama ovaj sud je ocijenio da su pravna pitanja zbog kojeg je revizija podnesena važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je stoga revizija dopuštena.

 

Ocjena je ovog suda da izraženo shvaćanje nižestupanjskih sudova o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla nije pravilno pa su glede stjecanja prava vlasništva na temelju pravnog posla pogrešno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 33. ZOVO-a, odnosno čl. 119. i čl. 120. ZVDSP-a, kada su utvrdili da su tužitelji stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine na temelju pravnog posla (kupoprodaje) i posljedično tome prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva u odnosu na tuženika J. P., iako su utvrdili da se tužitelji u zemljišnim knjigama nisu upisali kao vlasnici predmetnih nekretnina.

 

Pravno shvaćanje izneseno u pobijanim presudama suprotno je pravnom shvaćanju ovog suda iznesenom u nizu odluka, a na koje osnovano ukazuje i revident.

 

S obzirom da nije sporno da se tužitelji na temelju navedenih kupoprodajnih ugovora nisu upisali u zemljišnim knjigama kao vlasnici predmetne nekretnine oni su eventualno stekli samo pravnu osnovu za stjecanje prava suvlasništva, ali i ne i samo pravo suvlasništva, slijedom čega je valjalo preinačiti pobijane presude i odbiti, kao neosnovan, navedeni deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.

 

S obzirom da se početno u tužbi radi o nenovčanom zahtjevu, (o tužbenom zahtjevu na utvrđenje prava suvlasništva) i da vrijednost predmeta spora (VPS) nije označena u tužbi, sud je na prijedlog tužitelja na pripremnom ročištu, prije nego što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 950,00 kn, pa je prema toj VPS potrebno odmjeriti troškove postupka do trenutka kada su tužitelji na ročištu od 15. prosinca 2015., proširili tužbeni zahtjev i na isplatu 200.000,00 Eura, u protuvrijednosti kuna. Stoga za troškove postupka nije odlučno što je prvostupanjski sud nakon prvotno utvrđene VPS, do proširenja tužbe odredio VPS na iznos od 101.000,00 kn, jer prvostupanjski sud nije naknadno ovlašten određivati VPS utvrđenu na pripremnom ročištu, (tako i u Rev 810/07 od 28. 12. 2007., Revr 27/2009-2 od 25. 3. 2009.). Stoga su troškovi postupka do proširenja tužbe odmjereni na VPS od 950,00 kn, a nakon toga na VPS od 1.480.000,00 kn (kunska protuvrijednost 200.000,00 Eura).

 

S obzirom da je tuženik J. P. u cijelosti uspio s podnesenom revizijom istom u smislu Tbr. 10. toč. 6. Odvjetničke tarife pripada pravo na naknadu troška sastava revizije u iznosu od 375,00 kn, te troška PDV-a na navedeni iznos po stopi od 25%, (93,75kn), sukladno tarifnom br. 42 odvjetničke tarife. Uz navedeno pripada mu i trošak prvostupanjskog postupka i to: trošak sastava odgovora na tužbu (Tbr. 7.1) tarife u iznosu od 250,00 kn i, sastava podneska od 25. svibnja 2015. (Tbr. 8.1 ), u iznosu od 250,00 kn, trošak sastava žalbe protiv rješenja, sukladno Tbr. 10.5 tarife u iznosu od 125,00 kn, trošak zastupanja na 11 ročišta, u troškovniku popisanih, ročišta, prema Tbr. 9.1 tarife u iznosima od po 250,00 kn, odnosno 2.750,00 kn, trošak zastupanja na ročištu od 21.1.2016., prema novoj VPS od 1.480.000,00 kn (s obzirom na novopostavljeni zahtjev na isplatu), u iznosu od zatraženih 500,00 kn, trošak zastupanja na ročištu od 14.3.2016., u iznosu od 14.200,00 kn, (ukupno 18.543.75 kn), trošak PDV-a na navedene iznose temeljem Tbr. 42 tarife u iznosu od 4.635,93 kune, ali i trošak žalbenog postupka, i to trošak sastava žalbe na presudu prema Tbr. 10.1 tarife u iznosu od 250,00 kn plus PDV 25% na navedeni iznos (62,50kn), što ukupno iznosi 23.492.18 kn.

 

Slijedom navedenog tuženiku J. P. na ime troškova postupka pripada iznos od 23.492.18 kn, pa je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a u odnosu na trošak revizijskog postupka odlučeno kao u točki II. izreke.

 

Zagreb, 2. srpnja 2019.