Broj: Rev 1347/2011-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Hrastinski Jurčec predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Ivana Mikšića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća te mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. L. d.o.o. R., , kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u R., protiv tuženika D. K. d.d. kojeg zastupaju punomoćnici S. P. i G. G., odvjetnici u R., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1896/10 od 27. siječnja 2011., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-3020/04 od 17. studenoga 2009., na sjednici održanoj 24. srpnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

i

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužitelja podnesena po zakonskom zastupniku tužitelja Š. M. poštom preporučeno 12. svibnja 2011. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku predati tužitelju u posjed stvari – strojeve pobliže određene u njezinoj izreci (stavak I. izreke); naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.676.736,36 kn s pripadajućim zateznim kamatama pobliže određenim u izreci presude (stavak II. izreke); odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa od 378.868,87 kn (stavak III. izreke); naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 245.057,00 kn, dok je preostali zahtjev tužitelja za nadoknadom parničnih troškova odbijen (stavak IV. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom uvažena je žalba tuženika i preinačena presuda suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za predaju posjeda pokretnina, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 1.676.736,36 kn, naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 135.251,60 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za nadoknadom parničnih troškova odbijen (stavak I. izreke); naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 32.013,87 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova žalbenog postupka odbijen (stavak II. izreke); a odbijen je i zahtjev tužitelja za nadoknadom troška odgovora na žalbu (stavak III. izreke).

 

Protiv navedene drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači.

 

Reviziju protiv iste presude podnio je i osobno zakonski zastupnik tužitelja Š. M.

 

U odgovoru na reviziju, u kojem su osporeni revizijski navodi, tuženik je predložio istu odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija tužitelja podnesena po punomoćniku – odvjetniku nije osnovana, dok revizija koju je u ime tužitelja podnio njegov zakonski zastupnik nije dopuštena.

 

Prema odredbi članka 392.a ZPP ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u dijelu koji se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 8. ZPP.

 

Predmet spora je vlasnički zahtjev za povrat stvari te zahtjev za naknadu koristi koju je tuženik ostvario upotrebom tih stvari (strojeva) u razdoblju od 14. lipnja 1999. do svibnja 2009.

 

Polazeći od utvrđenja:

 

-          da su stranke još od 1993. godine bile u poslovnoj suradnji,

-          da je, u svrhu ostvarivanja zajedničke proizvodnje, tužitelj od inozemnog dobavljača E. sp.a. I. za tuženika nabavio strojeve koji su predmet ovog postupka, radi unosa stranog partnera i uloga istog u kapital tuženika,

-          da su strojevi još 1995. uneseni u temeljni kapital tuženika,

-          da je tuženik odustao od uvoza strojeva, pa da je iste uvezao tužitelj s namjerom da strani dobavljač (E. s.p.a.) sudjeluje u povećanju temeljnog kapitala tužitelja,

-          da su računi za predmetne strojeve glasili na tužitelja,

-          da je tužitelj u carinskom postupku imao status korisnika uvoza i da je platio carinu na strojeve,

-          da su u poslovnim knjigama tužitelja, na kontu materijalne imovine, evidentirani i predmetni strojevi,

-          da je 1997. prestala suradnja stranaka i talijanske tvrtke E. s.p.a., kada je sklopljen sporazum o njihovom međusobnom razdruživanju,

-          da je, prema nalazu i mišljenju vještaka B. M., sporazumom riješeno i pitanje vlasništva spornih strojeva, jer je njihova vrijednost ušla u sporazum kao financijska obveza tužitelja prema talijanskom partneru,

-          da tuženik predmetni sporazum nije proveo u svojim poslovnim knjigama, dok je tužitelj u svojim poslovnim knjigama, provedbom sporazuma, knjigovodstveno „zatvorio“ sve obveze prema inozemnom dobavljaču i kupcu E. s.p.a, kao i ostale uzajamne obveze i potraživanja iz sporazuma – prijenos tužiteljeva udjela kod tuženika, kao i obveze i potraživanja prema tuženiku iz ugovora o zajedničkoj proizvodnji,

-          da je tuženik Aneksom Ugovora o zajedničkoj proizvodnji od 31. ožujka 1996. potvrdio da su strojevi vlasništvo tužitelja, a što proizlazi i iz spiska opreme od 31. prosinca 1995.,

 

sud prvog stupnja zaključuje da je tužitelj dokazao vlasništvo spornih strojeva, jer da je sporazumom stranaka iz 1997. izmijenjena prvobitna namjera stranaka da se strojevi uvezu za potrebe tuženika sa svrhom povećanja njegovog temeljnog kapitala, pa da je time i izmijenjena i uloga tužitelja na način da je on, plaćanjem strojeva i carinskih davanja, postao korisnik uvoza i vlasnik, a ne samo posrednik u uvozu.

 

Budući da je tužitelj dokazao da ima valjani naslov stjecanja prava vlasništva te da posjeduje sve isprave (račune i carinske deklaracije) na osnovu kojih kao stjecalac stvari može istima raspolagati, a da se predmetni strojevi bez valjane pravne osnove nalaze u posjedu tuženika (što je potvrđeno i zapisnikom javnog bilježnika od 21. lipnja 2001.), prvostupanjski je sud, primjenom članka 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 – dalje: ZVDSP) u vezi članka 34. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 - dalje: ZOVO), prihvatio tužbeni zahtjev za povrat strojeva.

 

S tim u vezi, primjenom odredbe članka 210. Zakona o obveznim odnosima („ Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), prihvaćen je i zahtjev tužitelja da mu tuženik za razdoblje od 14. lipnja 1999. do svibnja 2009. isplati iznos od 1.676.736,36 kn na ime koristi koju je ostvario upotrebljavajući te strojeve bez osnove, a u vrijednosti mjesečne najamnine tih strojeva.

 

Koristeći se ovlaštenjima iz članka 373.a stavak 1. i 2. ZPP, drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu, utvrdivši na temelju rezultata dokaznog postupka da je upravo tuženik stekao pravo vlasništva na predmetnim strojevima u postupku dokapitalizacije.

 

Drugostupanjski sud smatra da je tužitelj, bez obzira na izmjenu statusa pred carinskim vlastima, i dalje nastupao kao posrednik pri uvozu strojeva koji su nesporno u postupku dokapitalizacije tuženika ušli u njegov temeljni kapital. S tim su, zaključuje sud, morali biti upoznati i tadašnja zastupnica tužitelja kao članica nadzornog odbora tuženika i sadašnji zakonski zastupnik tužitelja kao član uprave tuženika, jer tome u prilog govore isprave koje su priložene prilikom podnošenja prijave registarskom sudu radi povećanja temeljnog kapitala tuženika i zapisnici sa skupštine društva tuženika kojima su imenovani prisustvovali.

 

Istovremeno, predmetni strojevi nikada nisu ušli u temeljni kapital tužitelja, dok se iz Sporazuma koji su stranke sklopile 1997., unatoč drugačijem zaključku vještaka, ne može razabrati da bi njime bilo obuhvaćeno i sporno pitanje (vlasništva strojeva). Okolnost što je tužitelj tu imovinu evidentirao u svojim poslovnim knjigama, što je stavku dugovanja po osnovi plaćanja cijene strojeva prema E. s.p.a. zatvorio pozivom na Sporazum, što računi za predmetne strojeve glase na tužitelja (koji su ionako izdani u razdoblju za koje sam tužitelj priznaje da je imao posredničku ulogu pri uvozu strojeva koji imaju ući u temeljni kapital tuženika), što nema dokaza da bi tužitelj plaćeno na ime carine podmirio tuženiku, odnosno da bi tuženik ikada zahtijevao vraćanje plaćenog, nije dovoljna osnova za zaključak da bi se tužitelj smatrao vlasnikom tih stvari.

 

Upravo suprotno, vlasništvo nad strojevima, njihovim unošenjem u temeljni kapital društva i predajom u posjed, stekao je tuženik.

 

Pritom sud drugog stupnja obrazlaže zbog čega isprava koju je potpisala neovlaštena osoba (šef proizvodnje) nije relevantan dokaz o spornoj činjenici (spisak opreme od 31. prosinca 1995.), odnosno zašto Aneks ugovora o zajedničkoj proizvodnji od 31. ožujka 1996. ne može imati onaj značaj koji mu pridaje sud prvog stupnja. Naime, iz iskaza svjedokinje M. M. (tadašnje zakonske zastupnice tužitelja) proizlazi da je taj Aneks sklopljen 15 dana nakon što je tužitelj, na vlastiti zahtjev, rješenjem ministarstva oslobođen od plaćanja carine uz obvezu da u roku od 3 mjeseca od uvoza dostavi dokaz o upisu povećanja temeljnog kapitala. Dakle, taj je Aneks, prema iskazu ove svjedokinje, trebao poslužiti kao „pokriće pred tijelima državne vlasti“ da u sporni strojevi postali vlasništvo tužitelja (unosom u temeljni kapital).

 

Zaključno, drugostupanjski sud u pobijanoj odluci ističe kako tužitelj, suprotno shvaćanju suda prvog stupnja, nije dokazao postojanje pravne osnove stjecanja spornih strojeva, a sve i da je to dokazao, onda bi ponovno, primjenom odredbe članka 35. ZOVO o višestrukom otuđenju pokretne stvari, tuženik kao osoba kojoj je stvar prvoj predana u posjed stekao pravo vlasništva nad njom.

 

U postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se ukazuje u reviziji, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ti razlozi nisu niti nejasni niti proturječni, a presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Suprotno tvrdnjama revidenta, drugostupanjski je sud u obrazloženju svoje odluke iznio iscrpne i neproturječne razloge na kojima temelji presudu, a ovaj sud ne nalazi da postoji proturječnost u sadržaju obrazloženja drugostupanjske presude između onoga što se u razlozima presude navodi i sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Naime, u pobijanoj presudi dani su jasni i neproturječni razlozi o tome zašto Aneks ugovora o zajedničkoj suradnji i spisak opreme od 31. prosinca 1995. (u kojima je naznačeno da su strojevi vlasništvo tužitelja) nisu valjani dokaz o vlasništvu, zašto izmjena statusa pred carinskim vlastima nije odlučna, odnosno zašto sud smatra da je tužitelj i nakon tih izmjena nastupao u ulozi posrednika pri uvozu strojeva koji nikada nisu ušli u temeljni kapital tužitelja, zašto nije dokazano da bi Sporazumom iz 1997. bila riješena i sudbina strojeva, neovisno o drugačijim zaključcima i mišljenju vještaka financijske struke, zašto činjenica da su računi, koji su izdani u razdoblju za koje sam tužitelj priznaje da je imao posredničku ulogu pri uvozu strojeva koji imaju ući u temeljni kapital tuženika, nisu valjani dokaz o vlasništvu tužitelja, zašto ugovor o cesiji sklopljen 22. kolovoza 2000. između tuženika (cesionara), tužitelja (cesusa) i Carinarnice R. (cedenta), pored činjenice da specifikacija tog ugovora s lista 221 spisa nije potpisana te pored činjenice da nema dokaza da bi tužitelj tuženiku ikada platio (vratio) podmireni dug, nema dokaznu snagu koju mu pridaje revident.

 

I ovaj sud prihvaća zaključak drugostupanjskog suda o tome da je tuženik ispravama u spisu dokazao stjecanje prava vlasništva predmetnih strojeva njihovim unošenjem u temeljni kapital te predajom u posjed, odnosno zaključak o tome da tužitelj nije dokazao da bi tuženik ikada odustao od uvoza tih strojeva pa da bi se s tim u vezi promijenila i uloga tužitelja (iz posrednika u korisnika uvoza/vlasnika). Dakle, i ovaj sud prihvaća stajalište suda drugog stupnja o tome da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je tužitelj i dalje, nakon promjene statusa u carinskom postupku, ostao u ulozi posrednika, odnosno da je korisnik uvoza tih strojeva postao samo formalno prema tijelima državne vlasti, dok da je, s druge strane, tuženik unošenjem strojeva u temeljni kapital i predajom tih strojeva u njegov posjed postao njihov vlasnik.

 

Svi navodi revizije kojima tužitelj dovodi u pitanje takve zaključke, polazeći od drugačijih činjeničnih utvrđenja (o tome u kojoj ulozi i na koji način je tužitelj nastupao kod uvoza tih strojeva, na koji način je tu imovinu vodio u svojim poslovnim knjigama, na koji način je knjižio otvorene stavke prema talijanskom dobavljaču i sl., je li i zašto bio pasivan u razdoblju nakon sklapanja sporazuma do podnošenja zahtjev za povrat stvari i sl.), predstavljaju prigovore činjenične naravi koje ovaj sud nije ovlašten cijeniti (članak 385. ZPP).

 

Slijedom navedenoga, pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 162. ZVDSP u vezi članka 34. ZOVO, odbijen je zahtjev tužitelja za predaju posjeda stvari, pa je s tim u vezi pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 210. i 217. ZOO/91 te članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine broj 35/05), odbijen zahtjev tužitelja za naknadu vrijednosti koristi koju je tuženik ostvario upotrebom predmetnih strojeva.

 

Budući da je materijalno pravo pravilno primijenjeno, a da u postupku pred sudom drugog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje revident, ali ni ona iz članka 354. stavak 2. točka 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju članka 393. ZPP, reviziju tužitelja odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U odnosu na reviziju koju je protiv drugostupanjske presude podnio osobno zakonski zastupnik tužitelja, bez da je uz reviziju priložio izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu (članak 91.a stavak 3. ZPP), valja reći da ista nije dopuštena, obzirom na to da je prema odredbi članka 91.a stavak 1. i 2. ZPP stranka ovlaštena reviziju podnijeti samo preko opunomoćnika koji je odvjetnik, a iznimno sama, ako ima položeni pravosudni ispit.

 

U konkretnom slučaju, sudu nije podnesena potvrda o položenom pravosudnom ispitu zakonskog zastupnika tužitelja, pa je na temelju članka 392. stavak 1. ZPP u vezi članka 91.a istog Zakona, odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 24. srpnja 2019.