Broj: Gž-1168/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci OIB: 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić-Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. H. OIB:…, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u R., protiv tuženika Grada M. L. OIB:…, M. L., zastupan po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda B. K. i M. M. J. iz M. L., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj P-2794/2016 od 22. prosinca 2016., u sjednici vijeća održanoj 7. kolovoza 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Uvaženjem žalbe tužiteljice preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj P-2794/2016 od 22. prosinca 2016. u točki II izreke i sudi:

 

Tuženik je dužan trpjeti da se tužiteljica temeljem ove presude uknjiži kao vlasnica na nekretninama označenim kao k.č.br. 7515/1, 7515/2, 7515/3, 7515/4, 7515/5 i 7532 iz zk.ul. 3018 i na nekretninama k.č.br. 7572/1 i 7573/1 iz zk.ul. 4298 k.o. M. L., uz istodobni izbris prava vlasništva tuženika na navedenim česticama i zemljišno-knjižnim ulošcima sve k.o. M. L..

 

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka nastalih povodom revizije.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odlučeno je da je tuženik dužan trpjeti da se tužiteljica temeljem te presude uknjiži kao vlasnica nekretnine označene kao 497/512 dijela č.zem. 8953 upisane u zk.ul. 4182 k.o. M. L. uz istodobni izbris prava vlasništva tuženika na navedenoj nekretnini.

 

Točkom II izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da tuženik trpi da se tužiteljica temeljem te presude uknjiži kao vlasnica na nekretninama označenim kao k.č.br. 7515/1, 7515/2, 7515/3, 7515/4, 7515/5 i 7532 iz zk.ul. 3018 (očitom omaškom u izreci presude je naveden zk.ul. 318 iako tužiteljica u postavljenom tužbenom zahtjev pravilno označava zk. ul. 3018) te na nekretninama k.č.br. 7572/1 i 7573/1 iz zk.ul. 4298 k.o. M. L., uz istodobni izbris prava vlasništva tuženika na navedenim česticama i zemljišno-knjižnim ulošcima sve k.o. M. L..

 

U točki III izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 11.187,00 kn uz zakonsku zateznu kamatu tekuću o dana donošenja te presude, sve u roku od 15 dana dok je točkom IV izreke odbijena tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 3.938,00 kn.

 

Povodom žalbi obje stranke, ovaj je drugostupanjski sud presudom poslovni broj    Gž-348/2017 od 2. kolovoza 2017., žalbe stranaka odbio kao neosnovane i pobijanu presudu potvrdio u cijelosti.

 

Povodom izvanredne revizije tužiteljice Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Rev-x 115/2018 od 8. siječnja 2019. ukinuo je citiranu presudu ovoga suda u odluci kojom je odbijena žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda u njezinoj točki II izreke (kojom je odbijen zahtjev tužiteljice), i predmet je u tome dijelu vraćen ovome drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje te je odlučeno da će se o trošku postupka povodom revizije odlučiti konačnom odlukom.

 

Stoga je u ponovljenom postupku pred ovim sudom valjalo odlučiti samo o žalbi tužiteljice podnesenoj protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude (točka II izreke) te o troškovima postupka povodom revizije. 

 

Tužiteljica se u žalbi poziva na sve žalbene razloge iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14. - dalje ZPP).

 

Predlaže uvaženjem žalbe presudu u pobijanom dijelu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti podredno ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na žalbu.

 

Žalba tužiteljice je osnovana.

 

Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje neke od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem presude bila počinjena neka od tih procesnih povreda.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se po prethodnom utvrđenju da je ista stekla pravo vlasništva predmetnih nekretnina na temelju samog zakona, naloži tuženiku trpljenje upisa tužiteljice u zemljišnim knjigama kao vlasnice uz istovremeni izbris toga prava s imena tuženika, sukladno odredbi članka 130. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14. i 81/15. - dalje ZV).  

Tužiteljica se poziva na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine broj: “ 52/90. - dalje ZID ZŠ) koji je stupio na snagu dana 16. listopada 1990. a njime je propisano da šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike Hrvatske, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, jesu u državnom vlasništvu Republike Hrvatske.

 

Prema odredbi članka 4. stavak 1. Zakona o šumama ("Narodne novine" broj: 54/83., 32/87., 47/89., 41/90., 52/90., 52/90. - pročišćeni tekst - dalje: ZŠ), šumom se prema tom zakonu smatra zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari (1000 m2), stavkom 2. iste odredbe je propisano da se šumom ne smatraju odvojene skupine šumskog drveća na površini do 10 ari, šumski rasadnici, vjetrobrani, pojasevi, drvoredi ni parkovi u naseljenim mjestima dok je stavkom 3. iste odredbe propisano da se šumskim zemljištem prema tom zakonu smatra zemljište na kojem se uzgaja šuma ili koje je zbog svojih prirodnih osobina i uvjeta gospodarenja predviđeno kao najpovoljnije za uzgajanje šuma.

 

Iz podataka povijesnih zemljišnoknjižnih uložaka sud prvog stupnja nespornim utvrđuje da su sve prijeporne nekretnine navedene u točki II izreke pobijane presude označene kao k.č.br. 7515/1, 7515/2, 7515/3, 7515/4, 7515/5 i 7532 iz zk.ul. 3018 te k.č.br. 7572/1 i 7573/1 iz zk.ul. 4298 sve k.o. M. L., na dan stupanja na snagu ZID ZŠ-a 16. listopada 1990. bile u društvenom vlasništvu odnosno da su bile upisane kao općenarodna imovina pod upravom Mjesnog narodnog odbora u M. L. te da su po kulturi bile upisane kao šuma (na talijanskom jeziku bosco).

 

Međutim, prvostupanjski sud zaključuje da je iz provedenih dokaza vezanih za površinu spornih nekretnina dobio saznanje samo iz katastarskih podataka sa stanjem nekretnina u 2008. i 2012. prema kojima su površine tih nekretnina manje od propisanih 10 ari, pa smatra da tužiteljica nije dokazala da je na dan 16. listopada 1990. površina istih nekretnina bila veća od 10 ari radi čega zaključuje da se predmetne nekretnine ne mogu smatrati šumom u smislu odredbe članka 4. stavak 2. ZŠ-a.

 

Uvažavajući dodatnu činjenicu da ove nekretnine nisu bile obuhvaćene Programom gospodarenja šumama i šumskih zemljištima u vlasništvu RH u relevantno vrijeme, sud prvog stupnja primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe članka 221.a ZPP-a odbija kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva u pogledu nekretnina pobliže navedenih u točki II izreke pobijane presude.

 

Na utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 4. stavak 1. ZŠ-a kod ocjenjivanja pretpostavki što se sve smatra šumom a što je rezultiralo pogrešnim stavom o potrebi dokazivanja činjenica vezanih za površinu spornih nekretnina a time i pravila o teretu dokazivanja.

 

Naime, povodom revizije tužiteljice, na postavljeno materijalno pravno pitanje:

 

"Da li se kriterij površine šume, odnosno šumskog zemljišta iz članka 4. ZŠ-a ima utvrđivati u odnosu na svaku pojedinu česticu za koju se traži utvrđenje prava vlasništva originarnim načinom stjecanja temeljem ZŠ-a ili se kriterij površine od minimalno 10 ari odnosi na ukupnost čestica koje tvore jednu cjelinu, ili su upisane u istom zemljišnoknjižnom ulošku?"

u citiranoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske odgovoreno je:

 

- „da se šumom u smislu odredbe članka 4. stavak 1. ZŠ-a prema kriteriju (pretpostavci) površine smatra nekretnina - zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari neovisno čini li tu površinu skup pojedinačnih katastarskih čestica koje čine jednu cjelinu (kompleks) ili jedna katastarska čestica ili njezin dio,

 

- da se, sukladno prethodno navedenom, šumom u smislu odredbe članka 4. stavak 1. ZŠ-a prema kriteriju (pretpostavci) površine ne mora nužno smatrati nekretnina kako je to definirano odredbom članka 9. stavak 1. ZV-a, prema kojoj: Pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica, uključujući i sve što je s njom razmjerno trajno povezano na njezinoj površini ili ispod nje; ali kad je više zemljišnih čestica upisano u zemljišnoj knjizi u isti zemljišnoknjižni uložak, one su pravno sjedinjene u jedno tijelo (zemljišnoknjižno tijelo), koje je kao takvo jedna nekretnina - sve obzirom da i u situaciji kada je više zemljišnih čestica, koje pojedinačno ne prelaze površinu veću od 10 ari, upisano u zemljišnoj knjizi u isti zemljišnoknjižni uložak, te čestice mogu činiti šumu samo ako je u jednoj svojoj cjelini tih čestica ili dijela istih (koja cjelina ili dio predstavlja jedan kompleks) čine takvom (šumom: "zemljištem obraslim šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari") prema odredbi članka 4. stavak 1. ZŠ-a.“

 

Stoga je radi ocjene osnovanosti preostalog dijela tužbenog zahtjeva bilo potrebno utvrditi čine li prijeporne čestice jednu cjelinu - kompleks zemljišta obraslim šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari (1000 m2) a s obzirom da se radi o originarnom načinu stjecanju prava vlasništva na osnovu samog zakona kada se vlasništvo stječe u trenutku ispunjenja zakonskih pretpostavki, u konkretnom slučaju trebalo je o pravnom statusu nekretnina kao i o činjenicama da li se radilo o šumama ili šumskom zemljištu prosuđivati prema stanju tih nekretnina na dan stupanja na snagu ZID ZŠ-a tj. na dan 16. listopada 1990. sukladno odredbi članka 388. stavak 2. ZV-a

 

Nedvojbeno je utvrđeno da se podaci o površinama spornih nekretnina ne navode u povijesnim niti običnim zemljišnoknjižnim ulošcima. Međutim, iz podataka katastarskih evidencija odnosno Popisa katastarskih čestice od 22. travnja 2008., koja isprava u smislu odredbe članka 230. stavak 1. ZPP-a ima dokaznu snagu javnih isprava i smatra se da dokazuje istinitost onoga što potvrđuju, utvrđeno je da sporne nekretnine svaka pojedinačno ima površinu manju od 10 ari (1000 m2), ali zbroj površina čestica koje se nalaze u jednom zk.ul. premašuje tu površinu.

 

Tako površina nekretnina k.č.br. 7515/1, 7515/2, 7515/3, 7515/4, 7515/5 i 7532 iz zk.ul. 3018 k.o. M. L. ukupno iznosi 1441 m2  a površina nekretnina k.č.br. 7572/1 i 7573/1 iz zk.ul. 4298 k.o. M. L. ukupno iznosi 1349 m2, pri čemu tuženik ničime nije doveo u pitanje da takvo stanje površina nije bilo postojeće u relevantnom trenutku stupanja na snagu ZID ZŠ-a.

 

Stoga kada se činjenična utvrđenja provedenog postupka dovedu u vezu s definicijom nekretnine iz članka 9. stavak 1. ZV-a prema kojoj ako je više zemljišnih čestica upisano u zemljišnoj knjizi u isti zemljišnoknjižni uložak, kao što su prijeporne čestice, one su pravno sjedinjene u jedno tijelo (zemljišnoknjižno tijelo) koje je kao takvo jedna nekretnina te uvažavajući dalje pravni stav iz citirane revizijske odluke prema kojem se šumom smatra i zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari neovisno čini li tu površinu skup pojedinačnih katastarskih čestica koje čine jednu cjelinu (kompleks) ili jedna katastarska čestica ili njezin dio, u situaciji u kojoj tuženik tijekom postupka nije doveo u pitanje da bi se radilo o jednoj cjelini odnosno kompleksu zemljišta na području Č., na kojem prema dostavljenim ispravama „Hrvatskih šuma“ d.o.o. raste šuma koju čine alepski i brucijski bor starosti 65 odnosno 95 godina, valja zaključiti da su prijeporne nekretnine u relevantno vrijeme, kao cjelina činile šumu na način kako istu određuje odredba članka 4. stavak 1. ZŠ-a.   

 

Radi navedenog proizlazi da su osnovani navodi tužiteljice da je na temelju samog zakona odnosno članka 16. ZŠ-a stekla pravo vlasništva predmetnih nekretnina radi čega je sukladno odredbi članka 130. stavak 1. ZV-a ovlaštena tražiti i ishoditi upisa tako stečenog prava u zemljišnoj knjizi, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev u tom dijelu prihvatiti. 

 

Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka nastalih povodom revizije odbijen je kao neosnovan budući da nije postavljen određeno kako to nalaže odredba članka 164. stavak 2. ZPP-a.

 

Slijedom svega obrazloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na odredbu članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

U Rijeci 7. kolovoza 2019.