Broj: Gž-1561/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu,  u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Tihane Pivac, predsjednice vijeća, te  Dragice Samardžić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Grbavac, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. K. iz P., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. Č., odvjetniku u P., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 65 P-1222/15-12 od 17. svibnja 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 20. kolovoza 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 65 P-1222/15-12 od 17. svibnja 2019.

  

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da  tužitelj ima pravo zadržati poslovni prostor u u prizemlju zgrade u Z., i to posebni dio označen kao "3. etaža, poslovni prostor u uličnom prizemlju zgrade površine 24,00 m2", nekretnine označene kao k.č.br. 1979 upisane u z.k.ul.br. 7346 k.o. Grad Z., dok mu tuženica  ne isplati naknadu za korisne troškove u iznosu od 100.000,00 kuna.

 

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tužitelju da naknadi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 kuna.

 

Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353.st.1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07, 96/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13,43/13 i 89/14 - u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je neosnovana.

 

Pobijanom presudom, a ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st.2. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, dok tužitelj  na ostale postupovne povrede u žalbi posebno ne ukazuje.

 

Predmet tužbe je zahtjev na utvrđenje da  tužitelj ima pravo zadržaja (retencije) poslovnog prostora smještenog u prizemlju zgrade u Z., označenog kao "3. etaža, poslovni prostor u uličnom prizemlju zgrade površine 24,00 m2", koja nekretnina je označena kao k.č.br. 1979 z.k.ul.br. 7346 k.o. Grad Z. i to dok mu tuženica  ne isplati naknadu za korisne troškove uložene u taj prostor u iznosu od 100.000,00 kuna.

 

Prvostupanjski je sud po provedenom postupku u bitnome utvrdio:

 

- da je za predmetni poslovni prostor između Grada Z. kao zakupodavca i prednika tužitelja G. K., kao zakupnika, dana 19. rujna 2001. zaključen ugovor o zakupu na određeno vrijeme do 1.studenoga 2006.,

 

- da je člankom XI. tog ugovora bilo ugovoreno da zakupnik može vršiti prepravke poslovnog prostora samo uz pismeno odobrenje zakupodavca, a na vlastiti trošak, te da zakupnik nema pravo naknade troškova na ime izvršenih prepravki,

 

- da je G. K. preminuo 22. prosinca 2007., te da je tužitelj pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju proglašen jednim od njegovih nasljednika ( u 1/3 dijela),

 

- da je predmetni poslovni prostor utvrđen vlasništvom Republike Hrvatske rješenjem Grada Z., Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu grada, Klasa: UP/I-942-02/2005-06/21, Ur. broj: 251-14-02/301-07-18 od 22. siječnja 2007. koje rješenje je postalo pravomoćno 8. prosinca 2008.,

 

- da je Gradski ured za imovinsko pravne poslove i imovinu grada Z. dopisom od 11. rujna 2008. pozvao tužitelja da po primitku tog dopisa ključeve predmetnog poslovnog prostora preda Gradu Z., jer da će se u protivnom pokrenuti postupak za uvođenje Grada Z. u posjed istog,

 

Tužitelj svoje pravo retencije temelji na naprijed spomenutom rješenju Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove Grada Z. od 22.siječnja 2007. kojim je u toč. 7. određeno  da zakupnici nisu dužni poslovni prostor predati u posjed Republici Hrvatskoj neovisno o tome da li su ugovori o zakupu zaključeni na određeno ili neodređeno vrijeme sve dok im se ne isplati naknada za učinjena ulaganja, na temelju njihovog međusobnog dogovora ili pravomoćne sudske odluke, ako se drugačije ne sporazume.

 

Prvostupanjski je sud po provedenom postupku odbio ovako postavljeni tužbeni zahtjev jer je smatrao da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke na pravo retencije primjenom odredbe članka 164. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( «Narodne novine» broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15-pročišćeni tekst - u daljnjem tekstu: ZV);

 

- jer se prema toj odredbi prigovor retencije može istaći u postupku u kojem vlasnik od posjednika njegove stvari zahtijeva predaju stvari, a takvog zahtjeva u ovom postupku nema,

 

- jer u smislu citirane odredbe pravo retencije  pripada samo poštenom posjedniku, a tužiteljev posjed predmetnog poslovnog prostora nakon isteka vremena na koji je bio sklopljen ugovor o zakupu  nije pošten u smislu odredbe članka 18. st. 3. ZV-a.

 

Predmet spora u konkretoj pravnoj stvari potrebno je razriješiti primjenom odredaba Zakona o zakupu i prodaji poslovnoga prostora ("Narodne novine", broj 91/96, 124/97, 174/04 i 38/09 - dalje: ZZPPP-a), kao posebnog (specijalnog) Zakona koji uređuje odnose u svezi zakupa i posljedice njegovog prestanka, i to:

 

- odredbe čl. 1. st. 2., prema kojoj: „Na odnose koji nisu uređeni ovim Zakonom primjenjuju se opći propisi obveznoga prava o zakupu.“,

 

- odredbe čl. 21., prema kojoj: „Nakon prestanka zakupa zakupnik je dužan predati zakupodavcu poslovni prostor u stanju u kojemu ga je primio, ako nije drukčije ugovoreno ili propisano ovim Zakonom.“,

 

- odredbe čl. 23. st. 1., prema kojoj: „ Ugovor o zakupu poslovnoga prostora sklopljen na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koji je sklopljen.

 

Pravilno je pravno shvaćanje prvotupanjskog suda da je između Grada Z. i prednika tužitelja sklopljen ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora  na određeno vrijeme, te da je protekom tog vremena – 1. studenoga 2006. taj ugovor prestao, nakon čega su prednik tužitelja i tužitelj predmetni poslovni prostor koristili bez valjane pravne osnove.

 

Tužitelj neosnovano tvrdi da je predmetni ugovor o zakupu prešutno obnovljen na neodređeno vrijeme u smislu odredbe članka 546.st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO), jer iz  sadržaja podneska  Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu Grada Z. od 11. rujna 2008. proizlazi da je tužitelj pozvan  da po primitku tog dopisa preda  ključeve predmetnog poslovnog prostora Gradu Z., jer da će se u protivnom pokrenuti postupak za uvođenje Grada Z. u posjed istog, čime je tadašnji zakupodavac očitovao svoju volju da ne obnovi navedeni ugovor sa tužiteljem.

 

Pravo zadržaja uređeno je:

 

- odredbom članka 164. st. 2. ZV-a prema kojoj: „Zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni.“,

 

- odredbom članka 72. st. 1. ZOO-a prema kojoj: „Vjerovnik dospjele tražbine u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude ispunjena tražbina.“.

 

Međutim, obzirom je ovdje riječ o obveznopravnom odnosu stranaka koji je reguliran odredbama ZZPPP-a kojima (iz čl. 11. i drugima) nije predviđena mogućnost prava zadržaja poslovnog prostora radi osiguranja namirenja uloženih sredstava, ali i obveznopravnom odnosu nastalom ugovorom o zakupu poslovnog prostora glede prava na naknadu troškova ulaganja u poslovni prostor kojim su pravom stranke ugovora mogle slobodno raspolagati - i ovdje neprijeporno raspolagale.

 

Naime, prednik tužitelja G. K. kao zakupnik je uzeo u zakup poslovni prostor u viđenom stanju i ujedno u svezi s time prema točki XI.  st. 1. ugovora izrazio suglasnost da može vršiti prepravke poslovnog prostora samo uz pismeno odobrenje zakupodavca, a na vlastiti trošak, time da se sukladno stavku 2. ove točke prepravkama smatraju radovi kojima se mijenja vanjski izgled, konstrukcija, raspored, površina ili namjena poslovnog prostora. Prema stavku 3.  iste točke ugovora zakupnik nema pravo naknade troškova na ime izvršenih prepravki iz stavka 1. ove točke.

 

S obzirom na izneseno tužitelj, kojega kao pravnog sljednika zakupnika vežu odredbe ugovora i dužan je poštivati ono što je ugovoreno, ne može sada s uspjehom zahtijevati ono što je njegov prednik ugovorom izričito i nedvosmisleno otklonio - naknadu uloženog u zakupljeni prostor, slijedom čega nema niti pravo na kojemu ustraje i koje se prema odredbama članka 164. st. 2. ZV-a i članka 72. st. 1. ZOO-a može ostvariti samo uz pretpostavku postojanja prava na naknadu uloženog - pravo da zadrži poslovni prostor dok mu naknada ne bude isplaćena.

 

Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Pri tome je za navesti da, suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda nema zapreke  da se pravo zadržaja ostvaruje posebnom tužbom ( kao u ovom slučaju), a ne samo prigovorom istaknutim u parnici u kojoj zakupodavac zahtijeva  predaju u posjed poslovnog prostora.

 

Neosnovano je pozivanje tužitelja na odredbu članka 41. st. 4.  Zakona o naknadi  za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 - dalje: Zakon o naknadi). Naime, tom odredbom je propisano  da zakupnik nije dužan poslovni prostor predati u posjed vlasniku, neovisno o tome je li ugovor o zakupu sklopljen na određeno ili neodređeno vrijeme, sve dok mu vlasnik ne isplati naknadu za učinjena ulaganja na temelju njihovog međusobnog ugovora ili pravomoćne sudske odluke ako se drukčije ne sporazume.

 

Zakonom o naknadi  uređeni su  uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima i načinima navedenim u tom zakonu kako to proizlazi iz odredbe čl. 1. st. 1. Zakona.

 

Tužitelj nije prijašnji vlasnik, a niti pravni sljednik  osobe kojoj je imovina bila oduzeta temeljem propisa spomenutih u članku 2. Zakona o naknadi, a niti je tuženica Republika Hrvatska prijašnji vlasnik, već je vlasništvo predmetnog  poslovnog prostora stekla prema odredbi čl. 77. Zakona o naknadi, jer zahtjev za povrat oduzete imovine nije podnesen.

 

Prema tome ni tužitelj, a niti njegov prednik nisu ovlaštenici naknade prema Zakonu o naknadi pa se pravni odnos stranaka ne može prosuđivati prema odredbama Zakona o naknadi koje reguliraju pitanje naknade za oduzeti poslovni prostor (čl. 40. – 43. Zakona), neovisno o sadržaju naprijed citiranog rješenja Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove  Grada Z. od 22.siječnja 2007. 

 

Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154.st.1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a.

 

Slijedom naprijed iznesenog, trebalo je na temelju odredbe članka 368.st.1.ZPP-a  odbiti žalbu tužitelja   kao neosnovanu i  potvrditi prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 380.toč.2. ZPP-a potvrditi i odluku o troškovima postupka.

 

U Splitu 20. kolovoza 2019.