Broj: Gž-1885/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Randić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N.G.P. d.o.o. OIB: …iz Z., zastupanog po punomoćniku F. I. Ž., odvjetniku iz S., protiv tuženika Grada Z. OIB: …iz Z., zastupanog po punomoćniku L. J., diplomiranoj pravnici, po generalnoj punomoći Su-749/15, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 63 P-1208/19-6 od 11. lipnja 2019., 25. rujna 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 63  P-1208/19-6 od 11. lipnja 2019. i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev o proglašenju nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi javnog bilježnika M. J. iz Z., poslovni broj Ovrv-62271/17 od 27. prosinca 2017.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn sa zateznom kamatom.

 

              Nalaže se tužitelju da tuženiku na ime troškova prvostupanjskog postupka isplati iznos od  841,00 kn roku od 15 dana.

 

              2. Nalaže se tužitelju da tuženiku na ime troškova žalbenog postupka isplati iznos od 1.682,00 kn u roku od 15 dana. 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke utvrđeno je da se ovrha određena rješenjem o ovrsi javnog bilježnika M. J. iz Z., poslovni broj Ovrv-62271/17 od 27. prosinca 2017. proglašava se nedopuštenom. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

 

              Protiv te presude, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13,28/13, 89/14 i 70/19: dalje-ZPP).

 

U žalbi tvrdi da je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-62271/2017 postalo pravomoćno te da se tužbom ne može utvrđivati postojanje žalbenih razloga iz članka 50. stavak 1. točka 7. i 11. OZ-a. Tuženik da je rješenje o ovrsi u tom dijelu mogao pobijati prigovorom. Nastavno tvrdi i da  prostor koji tužitelj opisuje u tužbi nije onaj na koji se odnosi njegova tražbina, u zemljišnim knjigama nema poslovnog prostora površine 156,13 m2 na adresi već je na toj adresi stambena zgrade površine 147 m2. Zaključno navodi da je predmnijevani vlasnik tog poslovnog prostora Grad Z..

Predlaže uvaženje žalbe.

 

Odgovor na žalbe nije dostavljen.

 

Žalba je osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tužitelja, utvrđeno je da tijekom prvostupanjskog postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio:

 

-da je tužitelj pravomoćnim rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj Ovrv-4920/18 od 08. veljače 2019. upućen na pokretanje parnice radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi javnog bilježnika M. J. iz Z., poslovni broj Ovrv-62271/17 od 27. prosinca 2017. zbog razloga predviđenih odredbom članka 50. stavka 1. točke 7. i 11. Ovršnog zakona, u smislu odredbe članka 53. stavka 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17:dalje-OZ)  i da  je rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-62271/17 od 27. prosinca 2017. pravomoćno i ovršno.

 

-s obzirom da je pravomoćno rješenje kojim je ovdje tužitelj upućen na pokretanje parnice da nije dužan dokazivati u ovom postupku je li žalbene navode na koje se poziva mogao istaknuti u roku za žalbu protiv rješenja o ovrsi,

 

-da se predmetna tražbina za isplatom iznosa od 49.069,26 kn odnosi na poslovni prostor koji se nalazi na adresi Z.,

 

-da je taj poslovni prostor, u naravi stambena zgrada br. 4, poslovna zgrada br. 4/1 i dvorište, uknjiženo kao društveno vlasništvo, bez upisanog korisnika i da se u smislu odredbe članka 362. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14:dalje-ZV) smatra vlasništvom RH.

 

Pogrešno je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev.

 

U ovoj žalbenoj fazi postupak nije sporno da je po prijedlogu tuženika kao ovrhovoditelja javni bilježnik M. J. iz Z., rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, poslovni broj Ovrv-62271/17 od 27. prosinca 2017., odredio ovrhu radi namirenja tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 49.069,26 kn sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke i troškovima postupka, kao u rješenju. Nije sporno da je to rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pravomoćno 23. siječnja 2018. i da je sud prvog stupnja pravomoćnim rješenjem poslovni broj 16 Ovrv-4920/18-6 od 08. veljače 2019. uputio ovdje tužitelja povodom žalbe nakon proteka roka na pokretanje parnice protiv ovdje tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog žalbenih razloga iz članka 50. stavak 1. točka 7. i 11. OZ-a. Sporno je može li tužitelj predmetnom tužbom pobijati dio rješenja kojim se ovršeniku nalaže plaćanje (platni nalog) ili samo dio rješenja kojim je određena ovrha.

 

Protivno utvrđenju suda prvog stupnja, upućivanjem u parnicu ovršenika sada tužitelja, tužitelju je dopušteno osporavanje provedbe same ovrhe (zbog žalbenih razloga iz članka 50. stavak 1. točka 7. i 11. OZ-a) dok nema mogućnosti zadirati u ocjenu ovršnog naslova. Iz tih razloga i rješenje kojim je ovdje tužitelj upućen na pokretanje parnice valja tumačiti na način da bi povodom tog rješenja tužitelj u predmetnoj parnici mogao dokazivati da su ispunjene zakonske pretpostavke koje sprječavaju provedbu ovrhe, a koje u bitnome predstavljaju žalbeni razlozi iz članka 50. stavak 1. točka 7. i 11. OZ-a.

 

Naime, rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave sastoji se od dva dijela, dijela kojim se ovršeniku nalaže plaćanje (platni nalog) i dijela kojim se određuje ovrha. S obzirom na navedeno ovršenik može rješenje o ovrsi pobijati u cijelosti ili samo u dijelu koji se odnosi na platni nalog (što će imati učinak kao da ga pobija u cijelosti) prigovorom  ili samo u dijelu u kojem je određena ovrha. Samo u situaciji kada ga pobija u dijelu u kojem je određena ovrha primjenjuju se pravila koja se odnose na žalbu nakon proteka roka u smislu odredbe članak 57. stavak 3. OZ-a.

 

Budući da je ovdje tužitelj tvrdnjom da nije osnovana tražbina tuženika iz rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u iznosu od 49.069,26 kn sa zateznim kamatama jer da tuženik nije vlasnik nekretnine za koju potražuje predmetnu isplatu, kao i tvrdnjom o zastari te tražbine isključivo osporio dio rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojim se nalaže plaćanje, platni nalog, a da se zakonitost tog rješenja nakon pravomoćnosti ne može ispitivati, pravilnom primjenom odredbe članka 58. OZ-a valjalo je preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev iz tog razloga, ne ulazeći u ispitivanje osnovanosti ostalih žalbenih navoda.

 

Tuženiku koji je uspio u sporu, primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a dosuđeni su opravdani troškovi postupka koji se odnose na sudsku pristojbu na odgovor na tužbu u iznosu od 841,00 kn dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka kao neosnovan.

 

              Tuženiku su dosuđeni i troškovi žalbenog postupka u visini troškova sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 1.682,00 kn.

 

Slijedom navedenog primjenom odredbe članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a odlučeno je  kao u izreci. 

 

U Rijeci 25. rujna 2019.