Broj: Gž-1454/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Helene Randić, sutkinje izvjestiteljice te Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz R., OIB ..., zastupanog po punomoćnici M. J., odvjetnici u R., protiv tuženika Đ. J. iz R., OIB ..., zastupanog po punomoćniku A. R., odvjetniku u R., radi utvrđenja, rješavajući žalbe stranaka podnesene protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2108/16 od 31. ožujka 2017., u sjednici vijeća 23. listopada 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbijaju se žalbe stranaka i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2108/16 od 31. ožujka 2017., u toč. II. i IV. izreke.

 

              2. Prihvaćanjem žalbi tuženika preinačava se citirana presuda suda prvog stupnja u toč. I. i III. izreke i sudi:

 

              Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku da izda tužitelju tabularnu ispravu podobnu za upis tužiteljevog prava vlasništva na nekretnini što u naravi predstavlja jednosoban stan broj 18, na šestom katu, koji se sastoji od jedne sobe, dnevnog boravka, kuhinje, izbe, kupaonice sa WC-om, hodnika, lođe, podruma i zajedničke sušionice rublja, spremišta i prostorije za rad, ukupne površine 52,95 m2, koji stan se nalazi u zgradi u R., sagrađenoj na k.č.br. 799/1 upisanoj u z.k.ul. broj 2563, broj poduloška 6919 k.o. P., u roku od 15 dana, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ovosudna presuda.

III. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 6.675,00 kn, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

 

3. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

 

4. Tužitelj je dužan naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.181,25 kn, dok preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu tog troška, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka nije osnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u toč. I.-III. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev sadržaja pobliže opisanog u točki 2. izreke ove presude te je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva tužitelja na jednosobnom stanu  br. 18 od 52,95 m2, na šestom katu zgrade u R., sagrađenoj na k.č.br. 799/1 k.o. P., sve  pobliže navedeno toč. IV. izreke pobijane presude.

 

Protiv navedene presude pravovremene žalbe podnose obje stranke.

 

Tužitelj podnosi žalbu protiv odbijajućeg dijela presude u toč. IV izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže se pobijana odluka preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cjelosti uz naknadu troška žalbenog postupka.

 

Tuženik podnosi žalbu pobijajući prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu, u toč. I. –III. izreke, pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 123/08.-Isp., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 81/14., dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troška i žalbenog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika, osporavajući navode iste. Žalbu predlaže odbiti te potražuje trošak sastava tog podneska.

 

Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

 

Ispitujući u povodu izjavljenih žalbi pobijanu presudu ovaj sud nije našao utvrđenim da bi sud prvog stupnja u provedenom postupku i donošenjem presude počinio koju od apsolutno bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti, pa niti onu iz toč. 11. citirane odredbe na koju ukazuje tuženik u žalbi. Suprotno tvrdnji tuženika, izreka prvostupanjske presude je jasna, a obrazloženje sadrži zahtjeve i prigovore stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio te koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o tužbenim zahtjevima.

 

Nisu osnovani navodi tuženika da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi čl. 190. ZPP-a, jer iz stanja u spisu proizlazi da sud nije odlučio o preinačenom tužbenom zahtjevu kao u podnesku tužitelja od 4. studenog 2016., koje preinačenje tužbe u smislu stavka 3. istog članka nije držao svrsishovitim (zapisnik s ročišta od 2. veljače 2017. – list 69 spisa).

 

              Predmet spora je zahtjev za utvrđenje tužiteljeva vlasništva nekretnine opisane u izreci presude, zahtjev za izdavanje tabularne isprave za upis tužiteljeva prava vlasništva te zahtjev za predajom u posjed iste nekretnine.

 

              U postupku među strankama nije sporno zaključenje ugovora o kupoprodaji nekretnina od 4. studenog 2004., ugovora o kreditu te sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini  od 7. veljače 2005., kao i da je tužitelj nakon ostvarenih novčanih sredstava s osnova kredita u iznosu od 287.283,63 kn izvršio isplatu tog iznosa tuženiku.

 

Sporno je i u žalbenom stadiju pitanje pravne naravi zaključenoga ugovora o kupoprodaji nekretnina od 4. studenog 2004. (dalje ugovor), odnosno jesu li stranke iznijele pravnu volju za zaključenjem ugovora o kupoprodaji nekretnine, ili je njihova prava volja unatoč sadržaju ugovora bila prikrivanje na taj način drugog pravnog posla, zbog čega bi pravni posao kojeg su zaključili 4. studenog 2004. godine imao karakter prividnog ugovora. Također je sporno može li tužitelj s obzirom na postojanje kupoprodajnoga ugovora postavljati zahtjev za utvrđenje vlasništva nekretnine te je li nastupila zastara vezano uz postavljen zahtjev za izdavanje tabularne isprave.

 

Sud prvog stupnja po provedenom postupku u bitnom utvrđuje da su se stranke ugovorom o kupoprodaji stana dogovorile o predmetu prodaje, o kupoprodajnoj cijeni, o dinamici isplate kupoprodajne cijene, kao i o daljnjem slijedu vezano uz prava kupca u odnosu na posjed tog stana. Tako utvrđuje da iz ugovora (čl. 2.) proizlazi dogovorena kupovnina u iznosu od 70.000,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti; da su stranke utvrdile dinamiku plaćanja kupovnine (čl. 3.) na način da je tuženik potpisom ugovora potvrdio primitak iznosa od 20.000,00 Eur, dok ostatak utvrđene kupoprodajne cijene da je tuženiku direktno isplaćen (u iznosu od 287.283,63 kn) po realiziranom kreditu br. 2402006-1031262160, kojeg je tužitelj sklopio s E. & S. bank d.d. (dalje banka); da je sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini temeljem zaključenoga ugovora o kreditu stavljena hipoteka na predmetnoj nekretnini u korist banke.

 

Nastavno sud utvrđuje i da se tužitelj na temelju prethodno navedenog kupoprodajnog ugovora u zemljišnoj knjizi nije uknjižio vlasnikom u ugovoru naznačene nekretnine s obzirom da je tim ugovorom predviđeno izdavanje tabularne isprave po konačnoj isplati kupoprodajne cijene.

 

Prigovor tuženika da je predmetni ugovor o kupoprodaji bio fiktivan ugovor, drži nedokazanim (čl. 7. ZPP) pri čemu, analizom iskaza stranaka i svjedoka, primjenom čl. 8. ZPP-a, zaključuje da je tuženik, koji se tada nalazio u teškoj materijalnoj situaciji, od tužitelja posuđivao određene novčane iznose, konkretno iznos od 15.000,00 Eur da nije vratio tužitelju, a da je tužitelj odbio pozajmiti mu daljnje novčane iznose, pa da su stranke dogovorile da će tuženik tužitelju prodati predmetni stan i na taj način ostvariti potrebna novčana sredstva. Kako iz dokumentacije u spisu nedvojbeno proizlazi da je tužitelj putem ostvarenog stambenog kredita za kupovinu predmetnog stana isplatio tuženiku veći dio ugovorene kupoprodajne cijene, u visini iznosa od 380.271,78 kn (protuvrijednost iznosa od 50.000,00 Eur), a da ostatak  iznosa od 20.000,00 Eur (u kunskoj protuvrijednosti) da sadrži iznos ranije pozajmice, od 15.000,00 Eur, dok iznos od 5.000,00 Eur da je ukalkuliran na dan zaključenja ugovora, što sve da je tuženik potpisom i potvrdio, zaključuje da sklopljeni kupoprodajni ugovor predstavlja pravu volju stranaka.

 

U odnosu na postavljeni deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje tužiteljeva vlasništva predmetne nekretnine navodi da se na temelju pravnoga posla vlasništvo na nekretnini stječe upisom u javnu knjigu ili na odgovarajući način određen zakonom. Kako predmetni ugovor ne sadrži tabularnu ispravu podobnu za prijenos prava vlasništva u zemljišnim knjigama, drži da samom činjenicom sklapanja takvog pravnog posla tužitelj nije stekao pravo vlasništva na nekretnini, sljedom čega isti zahtjev odbija kao neosnovan.

 

U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za izdavanje tabularne isprave podobne za zemljišno knjižni upis stečenog prava s osnove kupoprodaje u zemljišnim knjigama, koje je prema ugovoru odgođeno do isplate cjelokupne kupoprodajne cijene stana (realizacije kredita), utvrđuje da su stranke usmenim putem izmijenili iste pisane ugovorne odredbe (čl. 4. i čl. 5. ugovora). Kako stranke ističu njihov prijateljski odnos, a u predmetnom stanu  je živjela majka tuženika, zaključuje da su stranke prolongirale u budućnost trenutak predaje stana u posjed tužitelju, kao i izdavanje tabularne isprave, kako bi se omogućilo majci tuženika živjeti u tom stanu do smrti. Uz utvrđenje da je majka tuženika preminula 2011. godine, od kada datira i podnesena tužba, prigovor zastare drži neosnovanim, zaključujući da do podnošenja tužbe nije istekao opći zastarni rok od 5 godina. Stoga udovoljava tužiteljevu zahtjevu za izdavanje tabularne isprave, kako bi tužitelj mogao upisati svoje pravo vlasništva stana (čl. 119. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima  - „Narodne novine“ br. 91/96., 137/99. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/00. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09.. 153/09., 143/12. i 152/14. - dalje: ZV), dok pozivom na odredbu čl. 161. ZV-a udovoljava i tužiteljevu zahtjevu za predaju stana. Odluku o trošku postupka donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev koji se sastoji od tri dijela: stvarnopravnih zahtjeva, na utvrđenje da je tužitelj na temelju kupoprodajnog ugovora sklopljenog 4. studenog 2004. stekao pravo vlasništva u presudi navedene nekretnine - stana u R., te za predaju nekretnine u posjed, kao i obveznopravnog zahtjeva kojim se od tuženika traži izdavanje valjane tabularne isprave za uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini.

 

Iz stanja spisa i pravilnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj kao kupac ispunio u cjelosti svoje obveze iz predmetnog ugovora, isplatom dogovorene kupoprodajne cijene (od koje je dio izvršen ishođenjem stambenog kredita), pa osnovano prvostupanjski sud, a primjenom odredbi čl. 8. ZPP-a,  zaključuje da su stranke sklapanjem kupoprodajnog ugovora iz 2004. godine suglasnošću volja suglasile se o bitnim sastojcima ugovora te takav valjani ugovor proizvodi pravne učinke.

 

Ovaj sud prihvaća i stajalište prvostupanjskog suda da tuženik u postupku nije dokazao svoj temeljni prigovor, da ugovor o kupoprodaji zaključen među strankama ne bi predstavljao valjani pravni posao, da bi se radilo o fiktivnom pravnom poslu, koji je prikrivao drugi pravni posao, ugovor o zajmu ili sl. I prema stajalištu ovoga suda, u konkretnim okolnostima, kada je istim ugovorom utvrđen predmet prodaje, kao i kupoprodajna cijena, način plaćanja iste, a radi se o bitnim sastojcima ugovora  iz čl. 454. i 458. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. - dalje: ZOO), koji se u predmetnoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje ZOO/05), a u svezi čl. 26. ZOO, proizlazi da je su stranke potpisivanjem ugovora iznijele svoju pravu volju za sklapanje tog pravnog posla, što je kao pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Stoga proizlazi da je takav ugovor realiziran isplatom, dok je stjecanje prava vlasništva i predaja u posjed pisanim ugovornim odredbama odgođena do cjelokupne isplate kupovnine. 

 

Ujedno, iz provedenih dokaza proizlazi da su stranke sklopile upravo ugovor o kupoprodaji nekretnine jer na to, između ostalog, upućuje i činjenica da tužitelj podmiruje obveze iz stambenog kredita realiziranog u korist tuženika za kupoprodaju predmetne nekretnine. Osim toga, tuženik nije iznio relevantne dokaze iz kojih bi se izvelo drugačije činjenično utvrđenje, a teret dokaza takvih tvrdnji bio bi na tuženiku.

 

U odnosu na zahtjev za utvrđenje prava vlasništva - na žalbu tužitelja:

 

Žalbenim navodima vezano uz odbijajući dio tužbenog zahtjeva tužitelj ističe da osnovanost takvog zahtjeva (za utvrđenje prava vlasništva) proizlazi iz okolnosti postignutog dogovora da će u stanu boraviti majka tuženika do smrti pa da je tužitelj zapravo postao posredni posjednik te je na taj način vršio posjed nekretnine od zaključenje ugovora 2004. godine pa nadalje.

 

Isti navodi su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost odbijajućeg tužbenog zahtjeva jer se u konkretnom slučaju radi se o stjecanju prava vlasništva na nekretnini na temelju pravnog posla.

 

Prema odredbi čl. 120. st. 1. ZV-a vlasništvo na nekretninama se stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu.

 

Dakle, kod stjecanja prava vlasništva na nekretnini potrebno je da osim titulusa - valjanog pravnog osnova, postoji i modus - a to je upravo upis u zemljišnu knjigu.

 

Kupac koji je sklopio valjani ugovor o kupoprodaji nekretnine ne stječe samim time vlasništvo nekretnine ako se nije upisao u zemljišne knjige, pa sve do tog upisa ne može zahtijevati da ga se kao kupca utvrdi vlasnikom ili suvlasnikom nekretnine.

 

Kako tužitelj nema zakonom propisani način stjecanja (nedostatak tabularne isprave), pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da sklapanjem predmetnog ugovora o kupoprodaji nije stekao pravo vlasništva te nekretnine - stana. Pritom se navodi da su tužiteljevi navodi da je posredni posjednik predmetnog stana irelevantni s obzirom na činjenične navode tužbe da je tužitelj isključivo temeljem pravnog posla stekao vlasništvo te nekretnine.

 

U odnosu na zahtjev za izdavanje tabularne isprave - na žalbu tuženika:

 

Opsežnim žalbenim navodima tuženik ponavlja tvrdnje da predmetni ugovor predstavlja fiktivni ugovor.

 

Već je uvodno rečeno da ovaj žalbeni sud prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda u dijelu koji se odnosi na utvrđenje prave volje stranaka vezano uz sklapanje kupoprodajnog ugovora, držeći da se u konkretnom slučaju radilo o realiziranoj kupoprodaji nekretnine, pa se radi suvišnosti ponavljanja, tuženik upućuje i na također opsežno obrazloženje prvostupanjskog suda.

 

Pri tom se navodi i da je ugovor o kupoprodaji strogo formalni pismeni ugovor koji obvezuje ugovornike i koji se može raskinuti isključivo na isti način kako je i zaključen, pa kada ga stranke nisu raskinule do 2011. godine, kada je podnesena tužba i kada je nedvojbeno najkasnije došlo do pogoršanja međusobnih odnosa, postavlja se pitanje zašto stranke nisu raskinule takav ugovor ako prava volja stranaka je bila zaključenje nekog drugog pravnog posla. Stoga, kako iz navedenog kupoprodajnog ugovora proizlazi da zaključeni pravni posao između ugovornih stranaka, prodavatelja i kupca predstavlja osnovu za stjecanje vlasništva koji je sklopljen upravo s ciljem da tužitelj stekne pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini i to je bila stvarna volja stranaka, što je kao pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

 

Daljnjim žalbenim navodima tuženik ustraje kod navoda da je nastupila zastara obveznopravnog zahtjeva za izdavanje tabularne isprave.

 

Pravo vlasništva nekretnina na temelju pravnog posla stječe se tek upisom u zemljišnu knjigu sukladno odredbi čl.119 st.1. ZV-a. Prema tome da bi se steklo pravo vlasništva nekretnine na temelju pravnog posla potreban je osim valjanog pravnog posla (titulus) i zakonom propisani način (modus) stjecanja, a to je upis u zemljišnu knjigu.

 

Spomenutom odredbom čl. 119. st. 1 ZV-a određeno je da se vlasništvo nekretnine stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja.

 

U recentnoj sudskoj praksi izraženo je sada već prihvaćeno stajalište kada se radi o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla, a predmet spora je i zahtjev za izdavanje tabularne isprave, kao u konkretnom slučaju, onda se radi o zahtjevu za ispunjenje ugovora, dakle obveznopravnom zahtjevu, jer se vlasništvo nekretnina stječe upisom u zemljišne knjige, pri čemu je kupoprodajni ugovor samo pravna osnova za stjecanje prava vlasništva.

 

S obzirom na to da se u ovom sporu radi o obveznopravnom zahtjevu, takav zahtjev zastarijeva, a na pitanje zastare primjenjuje se odredba o općem zastarnom roku od pet godina iz čl. 371. ZOO-a (identična odredba čl. 225.ZOO/05) 

 

Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da su stranke  pisanim putem utanačile da će izdavanje tabularne isprave i predaja u posjed stana biti odgođeno do isplate kupoprodajne cijene. Nastavno, utvrđuje da su stranke, koje su bile u prijateljskim odnosima, usmeno prolongirale ugovorne odredbe vezano uz izdavanje tabularne isprave te predaje u posjed (čl. 4. i čl. 5. ugovora) do smrti majke tuženika (u smislu čl. 28. ZOO), koja da je umrla najkasnije 2011. godine, zbog čega prigovor zastare cijeni neosnovanim.

 

Osnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenicu smrti njegove majke, za koju prema stanju spisa (iskaz svjedokinje I. J. – list 63 spisa) proizlazi da je umrla 2013. godine (identično potvrdi o smrti koju tuženik dostavlja tek u žalbi), dakle predmetna parnica je pokrenuta za njena života. Stajalište je ovoga suda da su stranke dogovorno pokušavale izmijeniti pisanu odredbu o obvezi izdavanja tabularne isprave i predaje stana u posjed tužitelju, no isto očito nisu sporazumno dogovorile. Stoga, prema stajalištu ovoga suda, tužitelj, na kojem je bio teret dokaza o izmjeni ugovornih odredbi vezanih uz vrijeme izdavanja tabularne isprave, primjenom čl. 219. st. 1. ZPP-a, nije dokazao da su stranke usmeno prolongirale dan izdavanja iste. Kako je čl. 5. ugovora predviđeno da će tuženik izdati tabularnu ispravu podobnu za  zemljišno-knjižni prijenos prava vlasništva stana u trenutku kada kupac u cjelosti isplati prodavatelja, a iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je dio kupoprodajne cijene od 20.000,00 Eur isplaćen pri sklapanju ugovora, a ostatak kupovnine od 50.000,00 Eur (sve u kunskoj protuvrijednosti)  realizacijom  stambenog kredita koji je direktno isplaćen tuženiku 25. veljače 2005., u takvim konkretnim okolnostima s obzirom da je tužba podnesena 13. listopada 2011. nastupila je zastara za postavljeni obveznopravni zahtjev jer je protekao rok od pet godina od isplate prodavatelja. Stoga je prihvaćanjem žalbe tuženika u tom dijelu trebalo preinačiti prvostupanjsku presudu.

 

U odnosu na zahtjev za  predajom u posjed - na žalbu tuženika:

 

Tuženik žalbenim navodima ustraje kod navoda da je nastupila zastara zahtjeva za predaju u posjed.

 

Isti navodi nisu osnovani, zahtjev za predaju u posjed ne predstavlja obveznopravni zahtjev jer se radi o vlasničkom zahtjevu tužitelja kao predmnjevanog vlasnika radi predaje predmetne nekretnine u posjed.

 

Tužitelj zahtjev za predaju stana u posjed temelji i na činjenici da mu je stan prodan i platio je kupoprodajnu cijenu pa slijedom toga u načelu ima sva prava koja pripadaju vlasniku, osim što nije upisao svoje pravo vlasništva u zemljišnu knjigu budući da ugovor o kupoprodaji ne sadrži sve što je potrebno da bi se temeljem njega moglo upisati pravo vlasništva.

 

Odredba čl. 166. ZV-a propisuje: Onoga tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnjevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnoga temelja ili na slabijem pravnom temelju (stavak 1). Predmnjevanom će vlasniku na njegov zahtjev predati posjed stvari posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji time što mu je posjed nepošten ili nezakonit, ili što ne može označiti svojega prednika ili može samo sumnjivoga, ili što je stekao posjed stvari besplatno a onaj koji zahtijeva posjed bio ga je stekao naplatno; no neće mu trebati predati posjed stvari posjednik koji ima jednako jak pravni temelj kao on (stavak 2). Predmnjeva vlasništva ne djeluje u korist osobe koja nije bila pošteni posjednik stvari (stavak 3). Predmnjevani vlasnik treba, umjesto da dokazuje vlasništvo, dokazati činjenice na temlju kojih se predmnjeva njegovo vlasništvo i činjenice od kojih zavisi utemeljenost njegova zahtjeva prema posjedniku stvari iz stavka 1. i 2. ovoga članka; inače se na vlasničku tužbu predmnjevanoga vlasnika, na prigovore posjednika, kao i na pravni položaj koji ima pošteni odnosno nepošteni posjednik kad je dužan predati stvar vlasniku, na odgovarajući način primjenjuje ono što i za pravu vlasničku tužbu, ako nije drugo određeno zakonom niti je u suprotnosti s pravnom naravi tužbe predmnjevanoga vlasnika (stavak 4).

 

Tužitelj je prema pravnom shvaćanju ovog suda predmnijevani vlasnik u smislu odredbe čl. 166. st. 1. ZV-a. Pravo na podnošenje ove tužbe ne zastarijeva (čl. 161. st. 3. ZV). Za ovu publicijansku tužbu traže se sve pretpostavke koje se traže i za pravu vlasničku tužbu (reivindikaciju) s tom razlikom što tužitelj umjesto prava vlasništva dokazuje svoje jače pravo na posjed. Tužitelj je sklapanjem kupoprodajnog ugovora i isplatom kupoprodajne cijene stekao pravo na kvalificirani posjed stana (zakonit, istinit i pošten), pa je njegovo pravo na posjed jače u odnosu na posjed tuženika čiji posjed nije zakonit jer nema pravo na posjed, budući je stan  prodao tužitelju.

 

Stoga žalba tuženika u odnosu na prihvaćeni tužbeni zahtjev za predaju predmetne nekretnine nije osnovana.

 

Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1.  i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u toč. 1. i 2. izreke.

 

Djelomičnim preinačenjem presude suda prvog stupanja primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a trebalo je odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka.

 

Tužitelj je u postupku djelomično uspio s postavljenim tužbenim zahtjevima, a kako je preinačenjem  prvostupanjske presude uspjeh svake strane u postupku podjednak, uz primjenu čl. 154. st. 2. ZPP-a odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak prvostupanjskog postupka.

 

Kako je tuženik djelomično uspio u žalbenom postupku (154. st. 2. ZPP), istom je trebalo priznati trošak žalbenog postupka u ½ dijela od ukupno zatraženog troška, koji se odnosi na sastav žalbe s pripadajućim PDV-om te troškom sudske pristojbe, u iznosu od 1.181,25 kn.

 

Preostali dio tuženikova zahtjeva za naknadu troška nije osnovan, a također nije osnovan niti zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe s kojom nije uspio, dok trošak sastava odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. ZPP).

 

U Rijeci 23. listopada 2019.