Baza je ažurirana 20.11.2024.
zaključno sa NN 109/24
EU 2024/2679
Broj: Gž-1154/2019-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić-Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u S., Građansko-upravni odjel, protiv tuženice A. D. iz P., OIB: …, zastupane po punomoćnici Z. S., odvjetnici iz S., radi iseljenja, odlučujući o žalbi tuženice podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj Ps-20/2018-13 od 29. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj 6. studenoga 2019.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Ps-20/2018-13 od 29. ožujka 2019.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke naloženo je tuženici iseliti iz nekretnine upisane u zk.ul.br. 203 k.o. B. P. i označene kao k.č.br. 297/2 pašnjak P. u P. površine 833905 m2 koja se nalazi na adresi P., M. G., te ju slobodnu od osoba i stvari predati tužiteljici u roku od 15 dana.
U točki 2. izreke naloženo je tuženici naknaditi parnični trošak tužiteljici u iznosu od 1.125,00 kn u roku od 15 dana.
Protiv te presude žali se tuženica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
U žalbi navodi da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je tužiteljica dokazala da postoji legitiman cilj za iseljenje tuženice iz sporne nekretnine zbog kojeg je njezino iseljenje nužno. Nejasnim smatra na temelju čega je sud prvog stupnja zaključio da je za realizaciju navedenog projekta uspostave uređenja prihvatilišta za azilante na predmetnoj nekretnini nužno iseljenje tuženice. Navodi da je ona u posjedu samo jedne montažne kućice na predmetnoj nekretnini koja je u dobrom stanju i nema nikakve zapreke da tužiteljica, dok tuženica živi u tom objektu, realizira projekt uređenja prihvatilišta postavljanjem novih montažnih kućica, uređenjem zemljišta i stavljanjem infrastrukture u funkciju, kao što nema nikakve zapreke niti da tuženica u svojoj kućici nastavi živjeti i nakon dolaska migranata budući da navedena kućica predstavlja njezin dom. Navodi kako nije u mogućnosti prihvatiti alternativni smještaj, jer bi prema ponuđenom ugovoru o najmu u tom slučaju bila dužna plaćati najamninu i režije, a za što očigledno nema sredstava. Ističe da je pokrenula postupak priznavanja statusa hrvatskog branitelja za svog pokojnog oca, te bi u slučaju pozitivnog rješenja statusa pokojnog oca, postala korisnik njegove obiteljske braniteljske mirovine, te bi tada imala sredstva za plaćanje troškova stanovanja u stanovima koje je ponudila tužiteljica. Ističe da objekt za kojeg tužiteljica traži predaju u posjed predstavlja dom tuženice, te da se cilj zbog kojeg se traži njezino iseljenje (uređenje prihvatilišta za azilante) može postići i bez njezinog iseljenja, te kako je očigledno da je za tuženicu u ovom trenutku nemoguće prihvatiti ponuđeni alternativni smještaj zbog činjenice da nema od čega plaćati najamninu i režije.
Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti, te tuženici dosudi parnični trošak, uključujući i trošak žalbe u iznosu od 1.562,50 kn.
Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava sve navode iz žalbe. Smatra da navodi tuženice istaknuti u žalbi nisu relevantni za ovaj spor.
Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.
Žalba nije osnovana.
Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za iseljenje tuženice iz nekretnine upisane u zk.ul.br. 203 k.o. B. P. i označene kao k.č.br. 297/2 pašnjak P. u P. površine 833905 m2 koja se nalazi na adresi u P., M. G., te predaja iste slobodne od osoba i stvari u posjed tužiteljici.
U provedenom postupku je utvrđeno:
-da je prema podacima iz vlasničkog lista tužiteljica upisana kao vlasnica nekretnine upisane u zk.ul.br. 203 k.o. B. P. i označene kao k.č.br. 297/2 P. u P. površine 833905 m2,
-da se na istoj nekretnini nalaze objekti nekadašnjeg Prognaničkog naselja M. G. je tuženici temeljem Suglasnosti Vlade Republike Hrvatske, Ured za prognanike i izbjeglice za organizirani smještaj od 15. siječnja 1999. osiguran smještaj u objektu nekadašnjeg Prognaničkog naselja M. G. počev od 18. siječnja 1999.,
-da je tuženici rješenjem Ureda od 30. siječnja 2018. ukinut status prognanika s danom 19. listopada 2017., sa smještajem u Prognaničkom naselju M. G. kao i sva prava koja iz njega proizlaze, te da je tuženica i dalje smještena u objektu tog nekadašnjeg Prognaničkog naselja u kojem joj je osiguran smještaj temeljem Suglasnosti od 15. siječnja 1999.,
-da je tuženici rješenjem Ureda od 6. listopada 2014. utvrđeno pravo na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam obiteljske kuće/stana u državnom vlasništvu sa stambenom površinom od 35 m2 na području posebne državne skrbi u S. – m. županiji, te da je po toj osnovi tuženici ponuđen stan u novoizgrađenoj stambenoj zgradi u P., kao i da je tuženica odbila ponuđeni stan, a navedeno proizlazi iz rješenja Ureda od 30. siječnja 2018., dopisa-naloga za preseljenje ureda od 25. srpnja 2017. te iskaza svjedoka V. J. i Ž. Č.,
-da iz službene bilješke ureda od 9. veljače 2018. proizlazi da tuženica boravi u stambenoj jedinici broj Prognaničkom naselju M. G. i da ne želi prihvatiti preseljenje u ponuđeni stan u novosagrađenoj stambenoj zgradi u P., u prizemlju, stan broj 10, površine 52,63 m2.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 - dalje: ZV) budući je utvrđeno da je tužiteljica vlasnica nekretnine koja se nalazi u posjedu tuženice bez pravne osnove, odnosno budući je pravna osnova temeljem koje je tuženica bila zakonit posjednik nekretnine-Suglasnost Vlade Republike Hrvatske, Ureda od 15. siječnja 1999. otpala 19. listopada 2017., jer je s tim datumom tuženici rješenjem Ureda od 30. siječnja 2018. ukinut status prognanika sa smještajem upravo u navedenoj nekretnini, to zbog razloga što je tuženici utvrđeno pravo na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam obiteljske kuće ili stana u državnom vlasništvu.
U odnosu na prigovor zaštite prava na dom tuženice, sud prvog stupnja isti ocjenjuje neosnovanim budući da smatra da je tužiteljica dokazala da postoji legitiman cilj za iseljenje tuženice i da je isto nužno u smislu odredbe čl. 8. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovorni broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99-ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje: Konvencija), jer iz Ugovora o dodjeli nekretnine na korištenje broj 171-03/18 od 22. ožujka 2018. zaključenog između Ministarstva državne imovine i Ministarstva unutarnjih poslova, proizlazi da se Ministarstvu unutarnjih poslova dodjeljuje na korištenje nekretnina označena kao čestica katastarska broj 297/2 k.o. B. P., za potrebe smještaja tražitelja međunarodne zaštite, zatim i iz zapisnika o primopredaji nekretnine od 14. lipnja 2018. proizlazi da se navedena nekretnina dodjeljuje Ministarstvu na korištenje za potrebe smještaja tražitelja međunarodne zaštite te da se ne mogu koristiti za obavljanje druge djelatnosti, te ujedno iz navoda Ministarstva, prema dopisu od 10. kolovoza 2018., proizlazi da je iseljenje tuženica pretpostavka za pravovremenu realizaciju projekta uspostave uređenja prihvatilišta za tražitelje azila na predmetnoj nekretnini, a za koje su Republici Hrvatskoj dodijeljena sredstva iz Europskih fondova. Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje nespornim da je tuženici odlukom nadležnog tijela osigurano stambeno zbrinjavanje-davanjem u najam obiteljske kuće/stana u državnom vlasništvu sa stambenom površinom od 35 m2 te da joj je temeljem te odluke ponuđen stan u novoizgrađenoj stambenoj zgradi u P., dok iz dopisa-naloga za preseljenje državnog od 25. srpnja 2017. utvrđuje da je tuženica obaviještena da je za trajno stambeno zbrinjavanje osigurana adekvatna stambena jedinica-u naravi stan, u novoizgrađenoj stambenoj zgradi na adresi P., u prizemlju, stan broj 10 stambene površine 52,63 m2, o tome da nema razloga da se ostankom u naselju izlaže potencijalnoj opasnosti te se tuženica poziva na preseljenje u navedenu stambenu jedinicu, zaključuje da se tuženica neargumentirano protivi zahtjevu za iseljenje.
U odnosu na navode tuženice da zbog zdravstvenog stanja nije prihvatila ponuđeni stan po osnovi stambenog zbrinjavanja, utvrđuje da nisu potkrijepljeni dokazima, a niti razumljivi jer drži logičnim da su za zdravstveno stanje povoljniji uvjeti stanovanja u stanu u novoizgrađenoj stambenoj zgradi nego u montažnom objektu s istekom roka trajanja, bez struje i vode.
U konačnici, sud prvog stupnja smatra kako za donošenje odluke je li jači javni interes ili interes tuženice nisu od utjecaja navodi tuženice vezano za njezino loše imovno stanje, odnosno nemogućnost plaćanja najamnine i režija u ponuđenom stanu po osnovi stambenog zbrinjavanja, no ukazuje tuženici da se radi potrebe ukazivanja na svoje loše imovno stanje obrati nadležnom tijelu socijalne skrbi.
Žalbenim navodima tuženice nisu dovedena u sumnju ni činjenična ni pravna utvrđenja suda prvog stupnja, pa ta činjenična utvrđenja i pravno stajalište suda prvog stupnja u cijelosti prihvaća i ovaj sud.
Naime, odredbom čl. 161. st. 1. ZV-a propisano je da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, dok je čl. 162. st. 1. ZV-a propisano da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju posjeduje njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.
Nije sporno da je tužiteljica vlasnica stvari, dok je provedenim dokazima utvrđeno da tuženica tu nekretninu koristi bez valjane pravne osnove. Stoga su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 1. ZV-a za udovoljenje tužbenom zahtjevu tužiteljice.
U pogledu istaknutog prigovora prava na dom potrebno je odgovoriti da imajući u vidu razloge i navode prvostupanjskog suda ovaj sud nema razloga sumnjati da je sporna nekretnina dom tuženice.
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici predaja sporne nekretnine tužiteljici, pa takav nalog predstavlja miješanje u pravo tuženice na poštivanje njezinog doma. Imajući u vidu utvrđenja suda prvog stupnja prema kojima je tužiteljica vlasnica nekretnine pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je iseljenje tuženice zasnovano na zakonu i takva mjera ima legitiman cilj-zaštitu prava vlasništva tužiteljice.
Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je u konkretnom slučaju riječ o predmetu u kojem se suprotstavljaju dva pojedinačna prava (javno i privatno). To je s jedne strane tužiteljičino pravo vlasništva sporne nekretnine, a s druge strane tuženičino pravo na dom. Stavljanjem u međusoban odnos ta dva prava pravilna je ocjena suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju pravo vlasništva sporne nekretnine preteže nad pravom tuženice, kao korisnice nekretnine, i to zato jer tuženica spornu nekretninu koristi bez valjane pravne osnove, kao i činjenica da je tuženica i prije podnošenja tužbe u ovom parničnom predmetu radi iseljenja i predaje u posjed ostvarila pravo na stambeno zbrinjavanje i da joj je ponuđen stan u novoizgrađenoj stambenoj zgradi u P., kao i da je tuženica odbila ponuđeni stan.
Pri tome, valja istaknuti da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je predmetna nekretnina dodijeljena na korištenje Ministarstvu za potrebe smještaja tražitelja međunarodne zaštite i ne može se koristiti za druge potrebe, s tim da je iseljenje tuženice pretpostavka za pravovremenu realizaciju projekta uspostave uređenja prihvatilišta za tražitelje azila na predmetnoj nekretnini, a za koji su Republici Hrvatskoj dodijeljena sredstva iz europskog Fonda. Navedeno proizlazi iz Ugovora o dodjeli nekretnine na korištenje broj … od 22, ožujka 2018, zapisnika o primopredaji nekretnine od 14. lipnja 2018. i dopisa od 10. kolovoza 2018., pa je žalba tuženice neosnovana i u ovom dijelu.
Stoga tuženica nije u dostatnoj mjeri iznijela činjenice i dokaze koji bi upućivali da zaštita njezinog prava na dom preteže nad zaštitom prava vlasništva tužiteljice.
Tuženica po prvi put u žalbi iznosi činjenicu da iseljenje tuženice nije pretpostavka za pravovremenu realizaciju projekta uspostave uređenja prihvatilišta za tražitelje azila na predmetnoj nekretnini, odnosno da bi se navedeni projekt mogao ostvariti i bez iseljenja tuženice. Međutim, prema odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice ni predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog čega se žalba može izjaviti, a što nije slučaj u ovom predmetu. Zbog toga tuženica ranije navedene činjenice ne može s uspjehom iznositi u žalbi.
Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.
U Rijeci 6. studenoga 2019.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.