Broj: P1 4999/2010-1

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Jermini Dujmović-Živković, u pravnoj stvari tužitelja G. G., iz N. S.,  zastupanog po punomoćniku Z. G., odvjetniku u S., protiv tuženika I.G., iz S.,  zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u S., radi utvrđenja, ništavosti i pravne nevaljanosti oporuke, nakon glavne i javne rasprave, održane dana 30. studenog 2011. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja, te tuženika sa punomoćnikom, na ročištu za objavu zakazanom za dan 14. prosinca 2011. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

,, I Utvrđuje se da je ništava oporuka pok. F. G. ud. J. sačinjena 17.11. 2005.god. kojom je ona za svog nasljednika odredila svoga sina I. G. iz S.,  uslijed prijetnji i prisile I. G..

Utvrđuje se da nije pravno valjana pismena oporuka pok. F. G. ud. J. sastavljena 17.11.2005. godine te se ostavina pok. F. G. ud. J. rođene R. ima rasporediti na zakonske nasljednike.

II Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknaditi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupne presude do dana isplate.“

 

r i j e š i o   j e

 

I      Odbacuje se kao nedopušten prigovor prijeboja istaknut po tuženiku.

II     Dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od

33.900,0 kn.

 

Obrazloženje

 

Kod ovog suda je dana 15. listopada 2010.g. zaprimljena tužba tužitelja protiv tuženika radi utvrđenja neistinitosti, ništavosti i pravne nevaljanosti oporuke. U tužbi se navodi da je rješenjem Općinskog suda u Splitu, pod poslovnim brojem 0-2758/07 od 25. svibnja 2008.g. u ostavinskom postupku iza pok. F. G., majke stranaka, tužitelj upućen da pokrene parnicu protiv tuženika, jer je osporio pravnu valjanost njezine pismene oporuke, sastavljenu 17. studenog 2005.g.. Navedenom oporukom ostaviteljica je svu svoju imovinu ostavila tuženiku. Ta oporuka nije pravno valjana, kao ni njome učinjeno raspolaganje. U istoj se navodi daju je oporučiteljica F. G. potpisala, te da je to njezina volja, što je neistinito, posebno kad se pročita sadržaj oporuke, prema kojemu tužitelj nikada nije kontaktirao s ostaviteljicom, njegovom majkom, na način da istu nije zvao ni posjećivao, te da ostaviteljica za njega ne postoji. Tužitelj živi u N. S., neprekidno je kontaktirao sa svojom majkom putem telefona za vrijeme i neposredno prije domovinskog rata, a u nekoliko navrata prije njezine smrti je posjetio, pa tako i 2003.g., kada se zadržao desetak dana i 2005.g., kada je bio sedam dana, stanovao u njenom stanu u S., a prilikom zadnjeg posjeta s njim je bila njegova prijateljica M. S.. Tijekom 2003.g. u posjeti majci je bio I. G., tužiteljev sin i njegova supruga A.. Oporuka ostaviteljice ne izražava njezinu pravu volju, pošto je tužitelj uvijek i prema mogućnostima vodio brigu o majci o održavao kontakte s njom. Upućivao joj je i pisma, a majka njemu čestitke prilikom blagdana. Oporuka ne izražava pravu volju ostaviteljice jer je ista bila prisiljena sastaviti je na način kako je sastavljena. Predmetna oporuka nije pisana rukom ostaviteljice, pa se sumnja i na vjerodostojnost samog teksta kao i potpisa oporuke, radi čega tužitelj istu pobija kao pravno nevaljalu, ništavu, pošto ispunjava zakonske uvjete za pravnu nevaljanost i ništavost oporuke koju ostaviteljica nije sastavila. Ukoliko je pisana ostaviteljičinom rukom, tužitelj sumnja da je napravljena pod prinudom i prijetnjom I. G., tuženika, i u njegovu korist. Stoga predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništavost oporuke pok. F. G., sačinjene 17. studenog 2005.g., kojom je za svog nasljednika odredila svog sina I. G., uslijed prijetnji i prisile istog. Također je zatraženo da sud utvrdi kako nije pravno valjana pismena oporuka pok. F. G., te se ostavina ima rasporediti na zakonske nasljednike, a zatražio je tužitelj i parnični trošak.

U odgovoru na tužbu, tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, držeći tužbu nerazložnom i na zakonom neutemeljenoj s tim da ničim nije dovedena u pitanje valjanost vlastoručne oporuke ostaviteljice. Istaknuo je i ove prigovore: prigovor neuredne punomoći, prigovor aktivne legitimacije, prigovor pasivne legitimacije, prigovor neurednosti tužbe zbog nedostatka OIB-a tužitelja, prigovor neuredne punomoći, prigovor istinitosti punomoći, prigovor nerazumljivosti i nepotpunosti tužbe, prigovor stranačke nesposobnosti tužitelja, prigovor izvršenog prijeboja tražbina, prigovor neriješenog prejudicijelnog pitanja, prigovor prekluzije podnošenja tužbe, prigovor propuštenog prethodnog ispitivanja tužbe, prigovor nedonošenja rješenja o upravljanju postupkom, prigovor osiguranja parničnih troškova sa zahtjevom polaganja aktorske kaucije, prigovor kumulacije tužbenih zahtjeva, prigovor nedopuštene dispozicije stranaka, prigovor aktivnog gradanskopravnog predstavljanja, prigovor nedostatka pravnog interesa, prigovor rješenja spora usmenom nagodbom, prigovor ranije postignutog dogovora stranaka, prigovor odricanja i oprosta duga od strane tužitelja, prigovor nepoštenog i prijevarnog postupanja tužitelja, odnosno njegovog prednika, prigovor radi prebijanja tražbina, prigovor uređenja pravnog odnosa između stranaka na drugačiji način, prigovor neispunjene obveze tužitelja prema tuženiku, prigovor nepoštenog postupanja tužitelja prema ostavitelju, prigovor prikrivenog, lukavog, nepoštenog i nelojalnog postupanja tužitelja prema ostavitelju i tuženiku, te prigovor neurednog ispunjenja obveza od strane tužitelja prema Obiteljskom zakonu.

U svom podnesku od 10. studenog 201 l.g., tužitelj kao razloge nevaljanosti predmetne oporuke navodi: da sadržajno ne ispunjava sve zakonom propisane uvjete, da ista nije rezultat volje oporučiteljice jer postoje elementi prinude i dovođenja u zabludu od strane tuženika, te da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za valjanost isključenja od nasljeđivanja i lišenja nužnog dijela.

Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom ostavinskog spisa ovog suda pod poslovnim brojem 0-2758/07, grafološkim vještačenjem po vještaku grafologu dipi. ing. Z. C., stalnom sudskom vještaku za rukopise, dokumente i novčanice, pregledom sedam crno bijelih fotografija, saslušanjem svjedoka M. S., A. G. i I. G., te saslušanjem tužitelja i tuženika u svojstvu parničnih stranaka.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje pravne nevaljanosti vlastoručne oporuke pok. F. G., majke stranaka, sačinjene dana 17. 11. 2005. godine, koju tužitelj osporava smatrajući je ništavom zbog nedostataka u obliku, zbog nedostataka u volji oporučiteljice i zbog neispunjenja uvjeta propisanih za njegovo isključivanje iz nasljedstva, kao nasljednika koji ima pravo na nužni dio.

Nije sporno da su tužitelj i tuženik braća, sinovi sada pok. F. G., oporučiteljice.

Aktivna legitimacija tužitelja i pasivna legitimacija tuženika, zakonskih nasljednika F. G., proizlazi iz rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj 0-2758/07 od 25. svibnja 2008.g., kojim je prekinut ostavinski postupak iza smrti oporučiteljice, majke stranaka, te je u parnicu protiv tuženika I. G. kao oporučnog nasljednika upućen njegov brat, tužitelj G. G., radi utvrđenja da vlastoručna oporuka ostaviteljice od 17. studenog 2005.g., nije istinita i pravno valjana.

Iz obrazloženja označenog rješenja kojim je prekinut ostavinski postupak iza smrti F. G., kao i navoda tužbe, proizlazi da tužitelj osporava istinitost i pravnu valjanost njezine oporuke izražavajući sumnju u njezinu vjerodostojnost, što znači sumnju u činjenicu da je sporna vlastoručna oporuka pisana i potpisana rukom ostaviteljice.

Oblik vlastoručne oporuke propisuje odredba čl. 30. st. 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine¹' broj 48/03, 163/03 i 35/05, dalje ZN), prema kojoj je oporuka valjana ako ju je oporučitelj vlastoručno napisao i ako ju je potpisao. Stoga ponajprije kao sporno valja utvrditi je li ostaviteljica pok. F. G. sama napisala i potpisala svoju oporuku.

Na tu spornu okolnost provedeno je grafološko vještačenje putem vještaka grafologa, dipi. ing. Z. Č., stalnog sudskog vještaka za rukopise, dokumente i novčanice. Slijedom njegovog nalaza i mišljenja daje F. G. skriptor spornog potpisa „G. F." i teksta oporuke koja u gornjem desnom kutu sadrži datum „17.11.2005.g.“, na koje mišljenje tužitelj nije izrazio primjedbe, ovaj sud vještvo prihvaća kao temeljito, jasno i stručno, te utvrđuje da je predmetnu vlastoručnu oporuku majka stranaka sama napisala i potpisala. Izostaje stoga nedostatak autentičnosti oporuke, na koju tužitelj upire. K tome je za utvrditi kako činjenicom što se u samoj oporuci ne navodi daje oporučiteljica bila pri punoj svijesti i pameti i da ne postoji prisila sa bilo koje strane, nije sadržajno izostavljen ni jedan esencijalni dio vlastoručne oporuke koji bi bio od utjecaja na njezinu valjanost. Potpuno su pravno neodlučne i u njoj učinjene gramatičke netočnosti, koje i nisu neobične imajući u vidu oporučiteljičinu visoku životnu dob od 82 godine u vrijeme sačinjenja oporuke i njezino obrazovanje, nižu školsku spremu, kako proizlazi iz kartona osobne iskaznice. Naime, kao formalan pravni posao, oporuka mora biti sačinjena u obliku koji je predviđen za valjano oporučivanje, ali pitanje njezine valjanosti li nevaljanosti prosuđuje se po zakonskim kriterijima.

Iz sadržaja ostavinskom spisu priložene oporuke potpisane od F. G. „17.11.2005.g.“, razvidno je da se u istoj navodi kako je to njezina oporuka, te da ima dva sina, starijeg G., čija je ljubav i pažnja prema majci nikakva, kao da ne postoji, a ona je srčani i šećerni bolesnik, koju on nikada ne pita kako je i nema osjećaja za nju. Nadalje se u oporuci navodi, da je sreća što ima mlađeg sina koji se brine za nju, njezino zdravlje i za sve što joj je potrebno, radi čega njemu ostavlja sve što ima, mlađem sinu I., koji je njezin zaštitnik, s njom je od rođenja, brani je od bolesti koliko može i čuva svoju majku.

Oporuka je razredba posljednje volje kojom ostavitelj raspolaže svojom imovinom za slučaj smrti, a može je napraviti, u smislu odredbe čl. 26. st. 1. ZN-a, svaka osoba sposobna za rasuđivanje koja je navršila 16 godina života. Obzirom daje volja oporučitelj ice sposobne za rasuđivanje (nitko u sporu ne tvrdi drukčije), a time i za sastavljanje pravno valjane oporuke, izražena u konkretnoj vlastoručnoj oporuci, da svoju imovinu za slučaj smrti ostavi mlađem sinu, tuženiku, to ovaj sud ne nalazi postojanja nikakvih okolnosti koje bi imale za posljedicu ništavost predmetne oporuke zbog formalnopravne naravi, nedostataka u obliku.

Nadalje kao sporno valja utvrditi postoje li okolnosti koje bi imale za posljedicu ništavost vlastoručne oporuke sada pok. majke stranaka F. G., zbog nedostataka u njezinoj volji, u smislu odredbe čl. 27. st. 1. ZN-a, prema kojoj će se oporuka na zahtjev poništiti, ako je oporučitelj bio natjeran prijetnjom ili silom daje napravi ili se odlučio napraviti je zbog toga što je bio prevaren ili što se nalazio u zabludi.

Tužitelj tvrdi daje oporučiteljica bila od strane tuženika prisiljena sastaviti oporuku na način na koji je to učinila, a k tome da ju je potonji i doveo u zabludu po pitanju njegovog zanimanja za njezino zdravlje i učestalosti ostvarenih telefonskih kontakata.

 

Kod prijetnje je riječ o volji koja je izraz točne predstave stvarnosti izjavljene kao rezultat određenog pritiska učinjenog upotrebom fizičke sile i izazivanjem straha, prema odredbi čl. 60. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine⁴⁴ broj 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO), koji se u ovom predmetu, obzirom na vrijeme sačinjenja oporuke, primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine⁴⁴ broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje ZOO/05). Razlikuju se fizička i psihička prinuda ili prijetnja, gdje se kod prve radi o upotrebi fizičke sile u momentu oporučivanja, a kod psihičke se čini pritisak na volju onoga koji oporučuje, izazivanjem straha od buduće opasnosti koja će se dogoditi njemu ili bliskim mu osobama.

Radi utvrđenja sporne činjenice, utjecaja na ostaviteljičinu volju u smislu da bi na pisanje oporuke bila natjerana prijetnjom ili silom i utvrđenja je li učinila takvo rasplaganje iz razloga što se nalazila u zabludi o okolnostima koje su je na to potaknule, saslušani su svjedoci M. S., A. i I. G., te parnične stranke.

Svjedokinja M. S., inače u izvanbračnoj vezi s tužiteljem, s kojim je zajedno u lipnju 2005. godine boravila u stanu gdje je živjela pok. F. G., zajedno s tuženikom, njegovom suprugom i sinom, primijetila je da odnosi između F. G. i tuženika nisu idealni jer tuženik nikad nije sjedio s njima za stolom i prigovarao je na ono što bi pripremila. Žalila joj se da joj tuženik ništa ne daje, uzima joj mirovinu, te su zahlađeni odnosi s rođacima i nitko im ne dolazi. Izgledala joj je prisebno, kao razumna osoba. Nakon povratka kući tužitelj je u nekoliko navrata nazivao tuženika i pitao gaje kaže li majci daju je zvao svaki mjesec, na što bi tuženik rekao da joj kaže za njegove pozive, ali nije je pozvao do telefona ispričavši to činjenicom što telefonski aparat nije moguće prenijeti do nje, osim jedne prigode kad je tužitelj razgovarao s majkom, poslije njihovog odlaska iz S., a od tuženika su saznali i daje slomila kuk.

Tužiteljev sin I. G. iskazuje daje 2003. g. prvi put posjetio svoju baku F. G., u S., koja je živjela zajedno s tuženikom i njegovom obitelji, budući je tada prvi put i mogao doći, čim su granice bile otvorene. Došao je i sljedeće godine, 2004. g.. Odnosi između njegove pok. bake i njegovog oca su bili sasvim normalni, nikakvih nesuglasica nije bilo, čak se činilo da su svi sretni što se vide nakon dugo vremena, tako da se iznenadio kad je pročitao sadržaj oporuke, tim više što je oporuka napisana nedugo nakon što je pok. baka vidjela svog sina, njegovog oca i njega, te njegovu suprugu. Inače, za vrijeme dok nisu mogli dolaziti, njegov otac je s bakom komunicirao pismima i telefonom, potpuno normalno kao kod svake obitelji. Nikakvih nesuglasica medu njima nije bilo. Uočio je da odnosi između bake i ostalih ukućana, to jest tuženika i njegove obitelji nisu bili baš savršeni, ali nije želio ulaziti u njihove odnose i komunikaciju. Požalila im se da nema novaca te da njenom mirovinom raspolaže tuženik i da ne izlazi vani jer joj to tuženik ne dopušta. Glede zdravstvenih tegoba nije iskazivala potrebu za posebnom zdravstvenom skrbi već ono što su od ranije znali da boluje od dijabetesa i srčanih bolesti.

Iskazivala je i A. G., supruga tužiteljeva sina, navodeći daje bila u S. 2003. g. zajedno sa svojim suprugom i tužiteljem, a 2004. g. sa suprugom. Boravili su u stanu u kojem je živjela pok. F. G., baka njezinog supruga sa svojim drugim sinom, tuženikom i njegovom obitelji. Koliko je vidjela, odnosi između tužitelja i njegove pok. majke su bili normalni, posve u redu. Ista je bila prisebna, obavljala je neke kućanske poslove, kretala se normalo i sve je bilo u redu. Posve su bili normalni i njihovi odnosi s tuženikom i njegovom obitelji.

 

Saslušan u svojstvu parnične stranke tužitelj iskazuje da ne prihvaća oporuku koju je napisala njegova pokojna majka F. G., valjanom i istinitom, jer je zasnovana na emotivnim frazama, a osobito mu je nejasan motiv radi kojeg bi istu napisala. Cijeli život je bio u dobrim odnosima s njom i svojim bratom, tuženikom, posjećivali su se i nikada nije bilo problema u njihovom odnosu, premda je otišao iz S. sa 17 godina. Posjetio je 2005. godine posljednji put, 2004. godine ju je posjetio njegov sin sa suprugom. Bila je vitalna, pokretna, sama sebi kuhala, prala rublje, premda je bila starija i bolesna, te ju je trebalo povremeno odvesti liječniku. Ne vjeruje da bi napisala oporuku ovakva sadržaja nakon svega 4 mjeseca od kad su se vidjeli. Pogodilo ga je kad je saznao sadržaj oporuke i smatra da je bila izložena pritiscima, a samo je njegov brat, tuženik, imao motiv. Inače mu se prilikom posjeta majka žalila da se tuženik ružno odnosi prema njoj, često je plakala, na neki način ga se bojala, rekavši da ne zna kako bi živjeli bez njezine mirovine. Pri posljednjem posjetu majci u S., bila je zadovoljna jer su je izveli u šetnju, posvetili joj pažnju, primijetivši da tuženik to nije činio. U više navrata kad bi je zvao putem telefona, razgovarao je s tuženikom, zanimao se za majčino zdravlje i izričito pitao tuženika prenese li to majci, kao i njegove pozdrave, na što mu je on odgovorio potvrdno. O majčinom padu i lomu noge saznao je od tuženika, nije je nakon toga posjetio, ali je zvao i raspitivao se o njezinom zdravlju, želio joj je pomoći, ali mu je rečeno da se nalazi u bolnici, daje zbrinuta i da je sve u redu. Međutim, iz sadržaja oporuke zaključuje da je majka živjela u neznanju, daje bila izmanipulirana i dovedena u zabludu, pogrešno držeći da se ne zanima za nju. Oporuka je puna općenitih i isključivih riječi koje govore o nedostatku komunikacije između njega i majke, što nije točno, nikad nije bio u zavadi s njom, niti su njihovi odnosi bili poremećeni i u istoj nije sadržana njezina prava volja.

Tuženik I. G. iskazuje daje živio u zajednici sa svojom pokojnom majkom F. G., te suprugom i sinom. Živeći u istom domaćinstvu su dijelili i financije, majka mu je dala punomoć za njezin tekući račun na koji primala mirovinu, a odnosi između njega i njegove majke su bili skladni. Do 2005. g. su bili skladni i odnosi između tužitelja i majke. Međutim, po njegovom mišljenju za odnos tužitelja i majke je bio presudan događaj koji se zbio te godine prilikom posjete tužitelja i njegove nevjenčane supruge. Majka mu je ispričala da je zatekla M. S. u svojoj sobi, što ju je jako razljutilo, jer se pitala što ona ima nepozvana raditi u njezinoj sobi. Kad ju je pitala za razlog, M. je rekla daje nešto našla na podu ispred sobe i daje to htjela vratiti na mjesto, ali majka je smatrala daje to trebala vratiti njoj, a nikako ulaziti u sobu nepozvana, pa su tada između njih dvije pale teške riječi. Nakon tog događaja su tužitelj i M. ostali svega dan ili dva, a tužitelj je otišao ljut zbog toga. Majku su razljutile tužiteljeve riječi daje za njega mrtva, da ne postoji više i daje više nikada neće doći posjetiti. On nije znao daje majka sačinila oporuku, jer mu ništa nije rekla o tome, već gaje, prilikom prijave njezine smrti, službenik upitao postoji li oporuka, na što je odgovorio da vjerojatno ne postoji, ali mu je preporučeno neka pregleda po stanu. Tražio je po ladicama u majčinoj sobi i naišao na jednu plavu kuvertu u kojoj je bila oporuka. Naišao je još na niz zapisa i zabilježbi od majke. U vrijeme kad ih je tužitelj posjetio, majka je bila starija osoba, već u 80-ima i preosjetljiva, pa je se zasigurno dojmio sukob s tužiteljevom prijateljicom M. S.. Inače je do 2006. g. majka bila pokretna, ali je u svibnju 2006. g. pala i slomila nogu. Poslije toga joj je ugrađena šipka i nije bila u mogućnosti sama pristupiti do telefona kad bi je tužitelj zvao, jer je telefonski aparat u stanu bio neprenosiv. Nakon stoje dobila moždani udar, rekao je tužitelju da mu se čini kako je loše i na samrti, na što mu je on odgovorio neka mu javi kad bude posve loše, međutim, nije došao nikada, ni na njezin pogreb, ispričavši se bolešću. Ne zna točno koliko je puta tužitelj nazvao majku nakon odlaska 2005. g. do njezine smrti 2007. g., ali nije često. Dok je majka bila pokretna mogao ju je tužitelj zvati i u vrijeme dok je on bio na poslu, no ne zna koliko je to bilo često, no u vrijeme kad je postala nepokretna, jako rijetko ju je zvao. Njega je telefonom nazvao u 2 ili 3 navrata navečer, pitao za majčino zdravlje i dao mu moralnu podršku.

 

Niti u jednom od prednjih iskaza sud ne nalazi uporišta tužiteljevoj tvrdnji o postupanju tuženika na način da bi natjerao svoju majku (oporučiteljicu) prinudom ili prijetnjom na sastavljanje sporne oporuke. Ne samo da dokazi izvedeni tijekom postupka ne upućuju na njezino zlostavljanje, nanošenje tjelesnih ozljeda ili fizičko mučenje, kao ni izazivanje straha kod nje stavljanjem u izgled opasnosti koja će joj se dogoditi, već se ne nahodi niti tuženikova utjecaja na njezinu volju, nagovorom da sastavi oporuku navedenog sadržaja. Naprotiv, uvjerljivo je iskazivao tuženik o tome da nije znao o sačinjenoj majčinoj oporuci, već ju je našao u jednoj ladici tek nakon upozorenja službenika u matičnom uredu gdje je došao prijaviti njezinu smrt, ali i o ostvarenim skladnim odnosima s njom, s kojom je cijelog života živio u životnoj zajednici i o njoj brinuo u dobi kada joj je njegova pomoć zbog zdravstvenih tegoba bila potrebna. Da tuženik nije znao za postojanje oporuke, razvidno je i iz sastava smrtovnice, temeljene na podacima koje je dao matičaru prilikom prijave majčine smrti, jer je rubrika koja sadrži podatke o postojanju oporuke ostala prazna. Pa i tuženikovo nezadovoljstvo te ljutnja na majku zbog njezinog pješačenja po gradu tijekom ljeta zajedno sa tužiteljem i Marijom Stefanović, bio je izraz brige za njezino zdravlje, imajući u vidu njezinu životnu dob, tada od 80 godina, te bolest dijabetesa i srčano oboljenje, a nikako iskaz poremećenih odnosa između njih.

Dakle, u ovom postupku, vezano za interpretaciju prinude i prijetnje, sud ne nalazi nikakvih odlučnih okolnosti preko subjektivnog dojma tužitelja, svjedokinje M. S. i svjedoka I. G., o „ne baš savršenim^1" odnosima između tuženika i njegove majke, koji dojam su temeljili na činjenicama što tuženik nije sjedio za stolom istovremeno s njima, prigovarao je majci za spremljeno jelo, podizao je s računa njezinu mirovinu, nisu ih posjećivali rodaci zbog zahlađenog odnosa, ili što im se požalila na njegovo strogo ponašanje prema njoj, radi čega ga se bojala. U situaciji kad je oporučiteljica tuženika ovlastila na podizanje novaca s njezinog računa, jer sama zbog životne dobi i bolesti to više nije mogla činiti, te kada je tuženik vodio računa o svim njezinim životnim potrebama, neprekidno dijeleći životnu svakodnevnicu s njom, istovremeno sa svojom suprugom i sinom, zaista interpretacija „nesavršenih odnosa", kakvima su ih prilikom posjete 2005.g., doživjeli tužitelj i njegova izvanbračna supruga, kao potpuno neodlučna, ne vodi zaključku daje oporučiteljica nakon nekoliko mjeseci od tada bila natjerana na sačinjenje oporuke. Slijedom iznijetih utvrđenja, a prema pravnom poimanju instituta prinude odnosno prijetnje, propisanog odredbom čl. 60. ZOO-a, ni po čemu se ne može zaključiti daje tuženik prijetnjom ili silom natjerao svoju majku na sačinjenje oporuke navedenog sadržaja.

 

Obzirom na tužiteljevu tvrdnju daje njegova majka, oporučiteljica, raspolagala imovinom na način naveden u oporuci zato što se nalazila u zabludi o činjenici da se on ne zanima za njezino zdravlje i ne ostvaruje telefonske kontakte s tuženikom radi informacija o njoj, valja utvrditi je li oporučiteljica bila u zabludi glede učestalosti telefonskih poziva tužitelja radi zanimanja za nju i njezino zdravstveno stanje, te da li bi sačinila oporuku ovakva sadržaja da je znala koliko je telefonskih kontakata u tom smislu tužitelj ostvario.

Sam tužitelj je u svom iskazu ustvrdio da je u više navrata putem telefona razgovarao s tuženikom zanimajući se za majčino zdravlje, te ga je izričito pitao prenese li to majci, kao i njegove pozdrave, na što mu je on odgovorio potvrdno. U postupku izvedeni dokazi ne upućuju daje tuženik majci tajio tužiteljeve telefonske pozive kada se zanimao za njezino zdravlje, te pozdrave. Budući je majka stranaka tek u svibnju 2006.g. pala i slomila nogu, kako tvrdi tuženik, nakon čega uslijed nepokretnosti nije mogla doći do telefonskog aparata, znači da je u vrijeme sačinjenja oporuke, u studenom 2005.g., još uvijek bila pokretna, što je i tužitelj sam utvrdio tog ljeta prilikom posjete, pa je u svakom trenutku mogla doći do telefonskog aparata i biti mu dostupna za telefonski kontakt. Tužitelj je mogao, da je stvarno sumnjao hoće li joj tuženik prenijeti o njegovom pozivu i pozdravima, tijekom cijelog dana nazvati telefonom i razgovarati s majkom, sve i u vrijeme dok je tuženik bio na poslu, jer je bila vitalna, prisebna i razumna, kako su ustvrdili tužitelj i svjedokinja M. S., te time i kontaktibilna. Neosnovano stoga tvrdi svjedokinja M. S., da bi se tuženik pravdao kako nije moguće fiksni telefonski aparat prenijeti do nje, jer za time nije bilo potrebe u vrijeme njezine pokretnosti. Vrijeme nakon sačinjenja oporuke, kada je uslijed loma noge postala nepokretna, ionako nije pravno odlučno. Uostalom nije vjerojatno da bi u stanu u kojemu zajedno živjeli tuženikova obitelj i njegova majka, potonjoj promakli telefonski pozivi njezinog drugog sina, obavljeni putem fiksnog telefona, sve da je tužitelj i razgovarao s tuženikom o njoj. Tuženik tvrdi da su bili rijetki tužiteljevi telefonski pozivi radi zanimanja za majčino zdravstveno stanje. Potvrdu tome sud nalazi i u postupanju tužitelja koji nije došao posjetiti majku niti nakon pretrpljenog moždanog udara kada mu je tuženi rekao daje loše i na samrti, a k tome nije došao niti na njezin sprovod.

Dosljedno iznesenom, ocijeniti je da se oporučiteljica nije nalazila u zabludi glede učestalosti tužiteljevih telefonskih poziva radi zanimanja za nju i njezino zdravlje, koja ju je potakla da učini predmetno oporučno raspolaganje. Utvrđujući da je o rijetkim telefonskim pozivima tužitelja, tuženik obavještavao majku F. G., ničim je ne dovodeći u zabludu, prema odredbama iz čl. 61. i 62. ZOO-a, preostaje zaključiti da je u oporuci zaista sadržana njezina prava volja, bez bilo kakvih nedostataka.

Time sud nije našao postojanja okolnosti koje bi imale za posljedicu ništavost oporuke zbog nedostatka u volji oporučiteljice u smislu odredbe čl. 27. ZN-a, jer nije dokazano da bi na sastavljanje oporuke bila natjerana prijetnjom ili prinudom, odnosno daje u bila zabludi glede činjenice koja ju je potakla na oporučivanje.

Konačno, tužitelj tvrdi da predmetna oporuka nije pravno valjana jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke za valjanost isključenja od nasljeđivanja i lišenja nužnog dijela.

 

Prema odredbi čl. 86. st. 1. ZN-a, oporučitelj koji želi isključiti nekog nasljednika mora to očitovati u oporuci na izričit način i navesti razlog za isključenje.

Kako je utvrđeno, oporučiteljica je spornom oporukom svu svoju imovinu ostavila tuženiku iz zahvalnosti što se o njoj brinuo, dok tužitelj, kako je u oporuci naznačila, prema njoj nije iskazivao nikakvu pažnju ni osjećaje. Takvom razredbom posljednje volje, oporučiteljica je izrazila volju da svoju imovinu za slučaj smrti ostavi svom mlađem sinu, tuženiku, ali nije na nesumnjiv način izrazila i želju da tužitelja isključi od nasljedstva. Stoga, po mišljenju ovog suda, u konkretnom slučaju nije riječ o isključenju tužitelja iz nasljedstva i nema mjesta primjeni instituta isključenja nasljednika, jer bi isključenje trebalo biti očitovano izričito, izraženo na nesumnjiv način, što ovdje nije.

No, neosnovano tužitelj smatra da je oporuka F. G. nevaljana iz razloga što nisu ispunjene zakonske pretpostavke za valjanost isključenja od nasljeđivanja i lišenja nužnog dijela, jer daje kojim slučajem u ovom postupku i utvrđeno neopravdano isključenje nužnog nasljednika iz nasljedstva, što nije, svejedno ne bi bilo razloga za utvrđenje pravne nevaljanosti oporuke. Ovo zato što nužni nasljednici mogu voditi spor radi utvrđenja neopravdanosti isključenja iz nasljedstva prema odredbi čl. 86. st. 3. i 222. st. 1. i 2. toč. 3. ZN-a.

Dakle, tužitelj nije dokazao da vlastoručna oporuka F. G. nije istinita i pravno valjana, slijedom čega je njegov tužbeni zahtjev valjalo odbiti.

K tome valja naglasiti da tužitelj kao nužni nasljednik, zahtjev za umanjenje raspolaganja oporukom zbog povrede nužnog dijela, u smislu odredbe čl. 83. st. 1. ZN-a, mora postaviti u ostavinskom postupku koji je prekinut do okončanja ove parnice.

Preostaje se očitovati o tuženikovim prigovorima koji nisu naprijed raspravljeni prilikom ocjene dokaza. Ponajprije o prigovoru prijeboja, kojega tuženik nije opredijelio, iako je bio dužan. Budući u smislu odredbe čl. 338. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine'⁴ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08. 123/08 i 57/11, dalje ZPP), izreka presude sadrži, između ostalog i odluku suda o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja, to znači da bi tuženik navedeni prigovor mogao istaknuti samo ukoliko oba potraživanja uz ispunjenje pretpostavki glase na novac ili druge zamjetljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela (čl. 195. ZOO/05). Dakle, dužnik ima pravo izvršiti prijeboj potraživanja koja ima prema vjerovniku s onim što ovaj potražuje od njega ako su oba potraživanja kompenzabilna. No, kako se u ovom sporu radi o tužbi na utvrđenje, nedopušteno je isticanje prigovora prijeboja, radi čega je isti odbačen.

Premda tužitelj nema prebivalište na teritoriju Republike Hrvatske, ovaj sud nalazi da tuženik u konkretnom slučaju, samo zbog te činjenice, nema pravo na osiguranje parničnih troškova u smislu odredbe čl. 83. st. 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine" broj 53/91 i 88/01, dalje ZRSZ), jer je prema odredbi čl. 16. st. 1. Zakona o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima („Narodne novine" broj 6/98) određeno, da od državljana jedne države, stranke koja sudjeluje u postupku pred sudom druge države, kao tužitelj ili umješač, nije dopušteno zahtijevati osiguranje parničnih troškova samo zato što je strani državljanin i na teritoriju te države nema prebivalište. Stoga je valjalo kao neosnovan odbiti i prigovor osiguranja parničnih troškova sa zahtjevom za polaganje aktorske kaucije iz razloga što tužitelj živi na području druge države.

 

Vezano za preostale prigovore, navesti je daje tužitelj u postupku bio valjano zastupan po punomoćniku, odvjetniku, kojemu je ispustio urednu punomoć, sukladno odredbama čl. 94., 95., 97. i 98. ZPP-a, daje tužba razumljiva jer sadrži sve propisano odredbom čl. 186. ZPP-a, da se radi o tužbi na utvrđenje iz odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a. koju predviđa odredba čl. 222. ZN-a, temeljem koje je tužitelj i upućen na pokretanje parničnog postupka protiv tuženika u ostavinskom postupku, pa nema mjesta prigovoru nedostatka pravnog interesa. Nadalje, tuženik ničim nije dokazao stranačku nesposobnost tužitelja, niti zahtjev tužitelja po svojoj koncepciji traži rješavanje prejudicijelnog pitanja. Neosnovan je i prigovor prekluzije, jer su rokovi u kojima se može tražiti poništenje oporuke, u ovom slučaju propisani odredbama čl. 28. i 29. ZN-a, zastarni, a ne prekluzivni, s tim što je tužitelj ispoštovao i rok određen rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj 0-2758/07 od 25. svibnja 2008.g., obzirom daje označeno rješenje tužitelj zaprimio dana 24. rujna 2010.g., iz čega slijedi da je postalo pravomoćno dana 10. listopada 2010.g., a tužba je podnijeta kod ovog suda dana 15. listopada 2010.godine, što znači unutar određenog petnaestodnevnog roka po pravomoćnosti tog rješenja.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155. st. 1. i 164. ZPP-a, pa je tako tuženiku za zastupanje po punomoćniku, sukladno vrijednosti predmeta spora od 280.000,00 kn, prema popisanom, priznat trošak sastava odgovora na tužbu od 500 bodova prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („ Narodne novine¹⁴ broj 148/09, dalje OT), te po 500 bodova za trošak zastupanja na 4 ročišta za glavnu raspravu na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari (11.05.2011 .g., 30.08.2011 .g., 25.10.201 l.g. i l.g.), temeljem Tbr. 9. toč. 1. OT-a, dok mu nije priznat trošak sastava podneska

28.11.201     l.g., jer isti nije bio potreban za vođenje ovog spora, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Priznati troškovi zbrojeni i pomnoženi s vrijednošću boda od 10,00 kn u smislu Tbr. 50. OT-a daju 25.000,00 kn. Ovom iznosu valja pribrojiti PDV u smislu Tbr. 42. OT-a, što daje

30.750.0 kn. Tužitelju pripada i popisani trošak sudske pristojbe odgovora na tužbu u iznosu od

3.150.0 kn, prema Tarifi Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine⁴⁴ broj 26/03, pročišćeni tekst i 125/11), pa je sveukupni tuženikov parnični trošak 33.900,00 kn, koliko mu je određeno toč. II izreke rješenja.

 

U Splitu, 14. prosinca 2011. godine