Broj: Gžo-65/2013-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Amare Trgo, kao predsjednice vijeća, mr.sc. Senije Ledić, kao člana vijeća i izvjestitelja te dr.sc. Lidije Vojković, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica 1. D. Z. pok. Š. iz S. i 2. K. M. pok. Š. iz V., obje zastupane po punomoćnici M. V., odvjetnici u S. protiv tuženica 1. D. Z. i 2. J. Z., obje iz V. obje zastupane po punomoćniku M. A., odvjetniku u V., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljica protiv presude Općinskog suda u Splitu broj II P-2374/08 od 31. listopada 2012. u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2014.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu II P-2374/08 od 31. listopada 2012., i sudi:

 

Utvrđuje se da nije istinita i pravno valjana usmena oporuka ostavitelja pokojnog Š. Z. pok. Š. iz V. od 5. srpnja 2007. kojom je ostavitelj svojim jedinim nasljednikom na cjelokupnoj imovini imenovao tuženu 1. D. Z.

 

II. Nalaže se tuženicama 1. i 2. u roku od 15 dana isplatiti tužiteljicama s osnove parničnog troška iznos od 23.512,50 kuna.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je prvostupanjskom presudom utvrđeno da nije istinita i pravno valjana usmena oporuka ostavitelja pokojnog Š. Z. pok. Š. iz V. od 5. srpnja 2007. kojom je navedeni ostavitelj svojim jedinim nasljednikom na cjelokupnoj svojoj imovini imenovao tuženu 1. D. Z. (točka I. izreke). Odlukom je o parničnom trošku naloženo tužiteljicama 1. i 2. naknaditi tuženicama parnični trošak u iznosu od 11.250,00 kuna (točka II. izreke).

 

Protiv ove presude žalbu podnose tužiteljice pobijajući istu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je osnovana.

 

Neosnovano žaliteljice ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zato što je njezina izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, zato što presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, zato što o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Žaliteljice ne ukazuju na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet je postupka zahtjev tužiteljica za utvrđenje neistinitosti i pravne nevaljanosti usmene oporuke pok. prednika stranaka Š. Z. od 5. srpnja 2007.

 

U postupku je utvrđeno da je pokojni ostavitelj Š. Z. na dan 5. srpnja 2007. zatražio liječničku pomoć jer mu se zdravstveno stanje uzrokovano povišenjem krvnoga tlaka pogoršalo, pa mu je pružena liječnička pomoć u jutarnjim satima toga dana, ali mu se zdravstveno stanje opet pogoršalo između 14,00 i 15,00 sati značajno, kada je upao u stanje duboke kome te je oko 16,00 sati tog dana umro od posljedica moždanog udara. No, prema utvrđenjima suda prvog stupnja, oko 11,00 sati istog dana, preko svoje supruge, pozvao je M. K. i P. S. da zajedno pristupe u njegov stan, te je izjavio da u slučaju najgoreg odnosno njegove smrti želi svu svoju imovinu ostaviti supruzi D., ovdje tuženoj 1. Svjedoci su 10. srpnja 2007. pred javnim bilježnikom u V. M. M. dali izjave na okolnost posljednje volje oporučitelja Š. Z. i na okolnost prilika u kojima je ta volja dana.

 

Sud je ocijenio da su u slučaju sada pokojnog Š. Z. nastupile okolnosti u smislu odredbe članka 37. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03 i 35/05, dalje: ZN) zbog kojih je ostavitelj  mogao očitovati svoju posljednju volju samo na način kako je to uradio, dakle, usmenom oporukom pred svjedocima budući da je njegovo zdravstveno stanje omogućavalo normalno verbaliziranje, ali ne više od toga.

 

Ovakav zaključak suda prvog stupnja žalbeni sud ne prihvaća kao pravilan jer je doveden u sumnju argumentiranim žalbenim navodima tužiteljica.

 

Naime, domaće nasljednopravno uređenje pravi iznimku od pravila da se valjano oporučiti može samo pisano, pa za oporučivanje u nekim izvanrednim okolnostima predviđa kao valjan način očitovanja volje i usmenu oporuku koja spada u kategoriju privatne (ne javne) i izvanredne (ne redovne) oporuke.

 

Usmena oporuka može biti valjana ako je oporučitelj svoju volju očitovao usmeno, dakle, izgovorenim riječima, ako su tome bila nazočna najmanje dva svjedoka sposobna biti svjedocima usmene oporuke, ako se oporučitelj pritom nalazio u takvim izvanrednim okolnostima da zbog njih nije mogao valjano oporučiti ni u jednom drugom obliku i ako ovaj oblik oporuke nije izgubio valjanost protekom vremena (članak 37. stavak 1. i 2. ZN. Ova oporuka predstavlja izvanredni oblik oporučivanja pri čemu pojam izvanrednosti, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, valja tumačiti vrlo restriktivno kako bi se izbjeglo da se ekstenzivnim tumačenjem usmena oporuka pretvori iz izvanrednog, što je bila namjera zakonodavca, u redovni oblik oporučivanja.

 

Valjani oblik usmena oporuka može imati jedino ako je oporučitelj tako oporučio u izvanrednim okolnostima zbog kojih nije mogao valjano oporučiti ni u jednom od pisanih oblika. Te okolnosti moraju biti i izvanredne i takve da oporučitelj u njima nije mogao valjano oporučiti ni u jednom drugom obliku.

 

U postupku nije bilo upitno, niti se žalbom osporava, da su svjedoci usmene oporuke u vrijeme njezina sastavljanja bili sposobni biti svjedocima usmene oporuke u smislu odredbe članka 38. ZN, već je sporno je li oporučitelj bio u takvim izvanrednim okolnostima zbog kojih nije bio u stanju oporučiti niti u jednom drugom valjanom obliku.

 

Predmetna je oporuka sastavljena je otprilike pet sati prije smrti pokojnog Š. Z. Pokojni je ostavitelj u trenutku sastavljanja iste bio u svom krevetu, u ležećem položaju, ruku položenih uz tijelo, tek malo povišenog uzglavlja, osjećajući se nemoćno, ali očuvane svijesti i u mogućnosti svoju posljednju volju izraziti na promišljen, jasan i nedvosmislen način.

 

Čak kad bi se i prihvatio zaključak suda da oporučitelj nije mogao pisati, iako je suprotan mišljenju vještaka M., u tom bi slučaju oporučitelja subjektivne okolnosti onemogućavale za sastav redovne pisane oporuke. Međutim, pored toga, prema ocjeni žalbenog suda, oporučitelj je objektivno bio u mogućnosti angažirati javnog bilježnika radi sastavljanja pisane oporuke preko druge osobe, primjerice svoje supruge koju je angažirao za pozivanje svjedoka usmene oporuke. To stoga što je bio pri svijesti i mogao govoriti, kao i zbog toga što u mjestu u kojemu se u tim trenucima nalazio, gradu V., notorno postoji javni bilježnik koji je pisanu oporuku mogao sastaviti i izvan sjedišta svoga ureda (u domu oporučitelja, što nije neuobičajeno). Tim više što usmena oporuka nije sastavljena u vrijeme vikenda ili u vrijeme kada javni bilježnik ne radi, već u jutarnjim satima (oko 11,00) četvrtka 5. srpnja 2007. koji je bio radni dan kada javni bilježnik radi, što znači da je postojala mogućnost za organizaciju sastavljanja pisane oporuke jer je javni bilježnik oporučitelju bio dostupan.

 

Tužene tijekom postupka nisu ni tvrdile da je organiziranje sastavljanja pisane oporuke uopće pokušano iz čega valja zaključiti da nije pokušano. Prema tome, s obzirom na činjenicu da je u vrijeme sastavljanja predmetne oporuke javni bilježnik u malom mjestu poput V. bio oporučitelju dostupan, ali ga on nije pozvao, kao što je to učinio prema svjedocima oporuke putem svoje supruge, tada tužene prema ocjeni ovog suda, nisu dokazale da oporučitelj nije bio u stanju oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku.

 

Dakle, kada je oporučitelj usmene oporuke zbog bolesti subjektivno onemogućen sastaviti pisanu oporuku, ali je objektivno u mogućnosti preko druge osobe zatražiti sastavljanje takve oporuke u svom domu, tada ne postoje izvanredne okolnosti koje opravdavaju sastavljanje usmene oporuke.

 

Zato je valjanom primjenom materijalnog prava valjalo  preinačiti prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP i prihvatiti tužbeni zahtjev.

 

O parničnom je trošku odlučeno temeljem odredbe članka 166. stavka 2. u vezi sa člankom 154. stavkom 1. ZPP-a. Tužiteljicama je za sastav tužbe parnični trošak priznat prema vrijednosti predmeta spora od 10.000,00 kuna, za ostale parnične radnje prema vrijednosti predmeta spora od 202.000,00 kuna, time da je parnični trošak obračunat u skladu s tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 91/04, 37/05 i 59/07), i to: za sastav tužbe 750,00 kuna, te za zastupanje na ročištima od 7. ožujka 2011., 2. svibnja 2012., 5. rujna 2012., 11. studenoga 2011., 16. travnja 2012., 12. lipnja 2012. i 16. listopada 2012. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi po 2.500,00 kuna, što ukupno daje iznos od 18.250,00 kuna, koji je uvećan za 4.562,00 kune s osnove poreza na dodanu vrijednost i 750,00 kuna s osnove troškova vještačenja. Tako izračunat parnični trošak tužiteljica iznosi ukupno 23.512,50 kuna i isti im je dosuđen jer su u cijelosti uspjele u parnici.

 

Napominje se da tužiteljicama nije priznat trošak sastava podnesak jer isti, po ocjeni ovog suda, nisu bili potrebni za vođenje parnice (članak 155. stavka 1. ZPP), kao ni trošak sastava žalbe jer isti nije zatražen na određen način (zatraženo je "po odluci suda", a nije naveden točan iznos, što znači da nije postavljen na određen način). Radi toga je odlučeno kao u točki II. izreke.

 

U Splitu 15. svibnja 2014.