Broj: Gž-1334/2013-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Helene Randić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. K. iz C.zastupanog po punomoćnicima iz ZOU A.S. i D. M., odvjetnicima u R.i, protiv tužene J. S. iz M.,  zastupane po punomoćnicima iz ZOU N. K., V.K. i A. K., odvjetnicima u R., radi utvrđenja, rješavajući žalbu tužitelja, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Malom Lošinju, poslovni broj P-154/12  od 4. prosinca 2012. godine, u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2015. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija  se žalba tužitelja kao neosnovana te se  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Malom Lošinju, poslovni broj P-154/12  od 4. prosinca 2012. godine.

 

Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom u toč. I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da se tuženica nije nalazila u izvanbračnoj zajednici, niti je izvanbračna supruga  sada pok. ostavitelja K. K. te da joj ne pripadaju prava nasljednika u ostavinskom postupku koji se kod Općinskog suda u Malom Lošinju vodi pod posl. br. 0-272/10 iza pok. K. K., sve pobliže navedeno u izreci.

 

Toč. II              izreke naloženo je tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 18.750,00 kn.

 

Protiv citirane presude  žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st.1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (NN 148/11-pročišćeni tekst,  25/13, dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači usvajanjem tužbenog zahtjeva,  uz naknadu parničnog i žalbenog troška, podredno  ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tužena je  odgovorila na žalbu tužitelja, detaljno se očitujući o svakom pojedinom žalbenom navodu, koje smatra neosnovanim. Predlaže žalbu odbiti, a potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Donošenjem pobijane presude nije počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2., u vezi čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud u povodu žalbe pazi po službenoj dužnosti, pa tako  ni bitna povreda postupka propisana odredbom     čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se žalbom ukazuje, jer su razlozi pobijane presude jasni, međusobno ne proturječe, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koje su u skladu sa stanjem u spisu i rezultat su pravilne ocjene svih izvedenih dokaza te se presuda može ispitati.

 

Prema odredbi čl. 8. ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a prvostupanjski sud je  postupajući u skladu s citiranom odredbom utvrdio odlučne činjenice te stoga nije ostvarena  ni bitna povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbama čl. 7. i 8. ZPP-a, a na koju žalba neosnovano upire.

 

Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Predmet ove parnice je tužiteljev zahtjev za utvrđenje, da tužena nije bila u izvanbračnoj zajednici s  pok. K.K., slijedom čega da joj ne pripada pravo na nasljeđivanje pok. ostavitelja u postupku koji se pred prvostupanjskim sudom vodi pod posl.br. O-272/2010. 

 

I u ovoj fazi postupka sporno je postojanje izvanbračne zajednice tužene i pok. K.K..

 

Prvostupanjski sud po opsežno provedenom postupku u bitnom utvrđuje:

 

- da se pred istim sudom vodi ostavinski postupak iza pok. K. K. (dalje ostavitelj) pod posl.br. O-272/2010, koji postupak je u prekidu te je tužitelj, kao zakonski nasljednik ostavitelja, brat istog, zajedno s nećakom ostavitelja, J. K., upućen na pokretanje parnice protiv tužene, radi utvrđenja da tužena nije bila izvanbračna supruga ostavitelja s obzirom da su tužitelj i nećak ostavitelja u tom ostavinskom postupku prethodno tuženoj priznali status ostaviteljeve izvanbračne supruge;

 

- da je postupak vođen pred istim sudom pod posl.br. P-134/2011 po tužbi J.K., protiv tužene radi utvrđenja kao u ovom postupku, okončan povlačenjem tužbe;

 

- da su tužena i pok. K. K. živjeli zajedno u njegovoj kući od 1997. godine, tužena je vodila brigu o kućanstvu, čistila, kuhala, prala, brinula o ostavitelju u njegovoj bolesti, za što joj nije plaćana naknada;

 

- tužena i ostavitelj zajednički  su se bavili turizmom, uzgojem ovaca i preradom mlijeka te su zajedno obrađivali maslinik;

 

- tužena je prodala svoju nekretninu u S. te je s ostaviteljem zajednički uredila nekretninu u M., a raspolagala je i sredstvima na računima ostavitelja;

 

- tužena i ostavitelj zajednički su posjećivali prijatelje i rodbinu i bili posjećivani, a u kući i u posjetama dijelili su sobu i postelju;

 

-  tužena je organizirala i financirala sahranu ostavitelja i karmine kao njegova izvanbračna supruga.

 

Slijedom iznesenih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da su tužena i K. K. živjeli u izvanbračnoj zajednici od 1997. sve do njegove smrti 2010. godine, na postojanje koje zajednice ukazuje životni i ekonomski način njihova svakodnevnog života, koji da  premašuje poslovni odnos kućne pomoćnice i poslodavca. Citira odredbu čl. 8. st. 2. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03 i 35/05, dalje ZN) koja propisuje da na temelju zakona ostavitelja nasljeđuje i njegov izvanbračni drug koji je u pravu nasljeđivanja izjednačen s bračnim, dok da se izvanbračnom zajednicom u smislu tog Zakona smatra životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca koja je trajala dulje vrijeme, a prestala ostaviteljevom smrću, pod uvjetom da su bile ispunjene pretpostavke koje se traže za valjanost braka. Uz daljnju primjenu odredbe čl. 3. Obiteljskog zakona (NN 116/03, s naknadnim izmjenama i dopunama, dalje ObZ), koja propisuje da se učinci izvanbračne zajednice primjenjuju na životnu situaciju neudate žene i neoženjenog muškarca koji ne žive u drugoj izvanbračnoj zajednici, a koja traje najmanje tri godine, zaključno utvrđuje postojanje takve zajednice između tužene i ostavitelja. Stoga odbija tužbeni zahtjev, dok odluku o parničnom trošku donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

Sva iznesena gornja utvrđenja te pravne zaključke prvostupanjskog suda, kao pravilne,  prihvaća i ovaj sud jer je ocjena provedenih dokaza utemeljena i logična pa se tužitelj radi suvišnog ponavljanja upućuje na opsežno obrazloženje i razloge pobijane presude.

 

Osnovna tvrdnja tužitelja je da zajednica života tužene i K. K. nije imala značaj izvanbračne zajednice pa da stoga nema posljedicu stjecanja prava tužene na nasljeđivanje iza ostavitelja.

 

Opširni žalbeni navodi kojima se prigovara pravilnosti ocjene provedenih dokaza od strane prvostupanjskog  suda, sadržajno su prigovori činjenične naravi, a već je rečeno da ovaj sud u cijelosti prihvaća utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu.

 

S tim u svezi neosnovani su žalbeni navodi da je prvostupanjski sud cijenio isključivo dokaze koji govore u prilog neosnovanosti tužbenog zahtjeva, a tužitelj neosnovano osporava  ocjenu dokaza koju je dao prvostupanjski sud, pri čemu tužitelj iznosi vlastitu ocjenu značaja iskaza svjedoka koje je predložio, smatrajući da su njihova saznanja vjerodostojna, a da ih je prvostupanjski sud kao takve propustio valjano valorizirati iako isti po ocjeni tužitelja podržavaju činjeničnu osnovu tužbe.

 

Naime, prvostupanjski sud proveo je detaljnu i sveobuhvatnu analizu iskaza saslušanih svjedoka te stranaka, u spis priloženih materijalnih dokaza, fotografija, koje govore o suživotu tužene i pok. K. K. kao izvanbračnih drugova te na osnovu istih pravilno zaključio da je veza tužiteljice i pok. ostavitelja moguće započela kao poslovni odnos, međutim vrlo brzo, s obzirom na utvrđeni životni i ekonomski odnos,  premašila poslovni odnos kućne pomoćnice i poslodavca. Isto proizlazi iz iskaza svih saslušanih svjedoka, osim što svjedoci J. K.i G. S., oporučni nasljednik jednog dijela ostaviteljeve ostavine, iskazuju drugačije, kao i tužitelj,  iako prethodno i ti svjedoci, u ostavinskom postupku nisu osporavali postojanje izvanbračne zajednice ostavitelja i tužene. Ujedno se ističe, a što je također kao pravilno utvrdio prvostupanjski sud, iskaz svjedoka J. K. glede odnosa tužene i ostavitelja, njegova strica, suprotan je iskazu njegove majke.

 

Neosnovani su i žalbeni navodi da su svjedoci predloženi po tuženoj instruirani (npr. svjedok velečasni L.), da nemaju neposrednih saznanja o odnosu tužene i ostavitelja, jer suprotno proizlazi iz provedenog postupka te stanja spisa.

 

Vezano uz tvrdnje tužitelja da je zbog slabog sluha u navedenom ostavinskom postupku pogrešno razumio značaj priznanja izvanbračnog statusa tuženoj, ističe se da iz stanja spisa proizlazi da je takav status tužene postao sporan tek kad stranke ostavinskog postupka nisu postigle sporazum u svezi tužiteljeva prava na nasljeđivanje pok. brata.

 

Neosnovani su žalbeni navodi da je prvostupanjski sud, odbijajući provesti dokazni prijedlog pribave zdravstvenog kartona tužene, nepotpuno utvrdio činjenično stanje, koji je prijedlog prvostupanjski sud pravilno odbio kao suvišan, s obzirom da je upravo ovlaštenje suda odlučiti koje će dokaze provesti, u smislu odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a.

 

Na daljnje žalbene navode ističe se da je i ovome sudu irelevantno kada je tužena prijavila svoje prebivalište na C., jer isto ne dokazuje činjenicu njena prebivanja izvan otoka, a da je tome tako ukazuje i činjenica što je tužena odjavila svoje prebivalište iz S. 2001. godine, dok prema stanju spisa proizlazi da je stan kojeg je imala u S. prodan već 1999. godine.

 

Slijedom iznesenog, i prema stajalištu ovoga suda, proizlazi utvrđenim   da su tužena i pok. ostavitelj bili u vezi već od 1998.g., kada je tužena doselila u kuću ostavitelja te  s istim živjela sve do njegove smrti 2010.

 

Vezano uz žalbene navode pogrešne primjene materijalnog prava, ističe se da  Obiteljski zakon osim pretpostavki za postojanje izvanbračne zajednice, kao i njezinih učinaka (čl. 3. OBZ-a) ne propisuje nikakve posebne postupke za utvrđenje postojanja odnosno nepostojanja izvanbračne zajednice. Na to upućuje i sadržaj odredbe čl. 8. st.2 ZN-a na koji se poziva i prvostupanjski sud, a koji propisuje pretpostavke koje trebaju biti ispunjene za postojanje izvanbračne zajednice. To je životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca koja je trajala dulje vrijeme a prestala ostaviteljevom smrću, te pod uvjetom da su bile ispunjene pretpostavke koje se traže za valjanost braka (čl.26 - 29 ObZ-a).

 

Suprotno žalbi, ovaj sud smatra da je provedenim dokaznim postupkom prvostupanjski sud utvrdio relevantne činjenice koje dokazuju postojanje izvanbračne zajednice tužene i pok. ostavitelja sa ispunjenim pretpostavkama trajanja u zahtijevanom vremenskom periodu i kvaliteti veze koja se može smatrati životnom zajednicom, sve u smislu odredbe čl. 8. st. 2 ZN-a.

 

Stoga je prvostupanjski sud, pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao da tuženici ne  pripada pravo na nasljedstvo iza pok. ostavitelja kao njegovoj izvanbračnoj supruzi, te je stoga pravilno tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

 

Pravilna je i odluka o trošku postupka što se tiče osnova koji žalba osporava isticanjem da sud nije utvrdio vrijednost predmeta spora. Iz stanja spisa (zapisnik s glavne rasprave održane 30. listopada 2012. god. - list 51 spisa) proizlazi da je vrijednost predmeta spora utvrđena iznosom od 200.001,00 kn, u smislu odredbe čl. 40. st. 4. ZPP-a, koja propisuje da ako se nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari utvrdi da je tužitelj propustio odrediti vrijednost predmeta spora, sud prvoga stupnja će brzo i na prikladan način, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne, odrediti vrijednost predmeta spora rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba.

 

Iz sadržaja žalbe tužitelja ne proizlazi da je žalba podnesena u odnosu na tako određenu vrijednost predmeta spora, a sama činjenica što je prvostupanjski sud sudsku pristojbu na tužbu i presudu odredio u visini od 400,00 kn, odnosno na žalbu od 800,00 kn, ne utječe na zakonitost utvrđene vrijednosti predmeta spora iznosom od 200.001,00 kn.

 

Visina troška pravilno je određena u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 91/04- pročišćeni tekst, s naknadnim izmjenama i dopunama, dalje Tarifa) i troškovima potrebnim za vođenje postupka (čl. 155. ZPP-a).

 

S tim u vezi  ističe se da su neosnovani žalbeni navodi da bi prvostupanjski sud za svaku pojedinu radnju u postupku priznao tuženici iznos od 7.500,00 kn, s obzirom da je prema Tbr. 7.1. Tarife naknada za zastupanje odvjetnika kod vrijednosti predmeta spora od 100.000,00 do 250.000,00 kn iznosi 250 bodova, odnosno 2.500,00 kn, uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 42. i Tbr. 50), a što je također kao pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

 

Zbog tih, kao i razloga pobijane presude trebalo je žalbu tužeitelja  odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a. 

 

Tuženici nije priznat trošak odgovora na žalbu jer davanje istog nije bilo potrebno za vođenje parnice (čl. 155. ZPP-a).

 

U Rijeci, 9. rujna 2015. godine