Broj: Rev 561/16-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice u pravnoj stvari tužitelja J. V. iz S., OIB:..., koga zastupa punomoćnik V. D., odvjetnik u S., protiv prvotuženika V. O., iz B. V., OIB:..., drugotužene malodobne N. O. iz S., OIB:... i trućetuženice malodobne I. O.₁ iz S., OIB:..., tužene ad 2. i 3. zastupane po zakonskom zastupniku prvotuženiku V. O., a ovaj po punomoćniku M. V., odvjetniku u S., radi utvrđenja prava vlasništva i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžst-232/15 od 29. listopada 2015. kojom je potvrđena  presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst-173/13 od 19. siječnja 2015., u sjednici održanoj 25. listopada 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžst-232/15 od 29. listopada 2015. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst-173/13 od 19. siječnja 2015. pod stavkom II. točka 1. izreke, kojim je prihvaćen podredni tužbeni zahtjev.

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbacuje se kao nedopuštena revizija tuženika protiv odluke o trošku parničnog postupka sadržana u presudi Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžst-232/15 od 29. listopada 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst-173/13 od 19. siječnja 2015. u dijelu pod stavkom II. točka 2. izreke.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

              I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja, a koji glasi:

 

              „1. Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik za idealni dio od 50/117 nekretnine označene kao čest.zem. 6194/10 stambene zgrade, garaža, dvor, 56. etaža 81/11414, dijela čest.zem. 6194/10, koji je suvlasnički dio poveza s cjelinom stana na V. (petom) katu, IV. ulaza, orijentacije jugoistok-sjever-zapad, površine 81,00 m2, poduložak br. 4156, te je tužitelj ovlašten na temelju ove presude uknjižiti pravo vlasništva za 50/117 idealnog dijela na predmetnoj nekretnini.

 

              2. Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik za idealni dio od 50/117 nekretnine označene kao 121. etaža 17/11424, dijela čest.zem. 6194/10, koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom garažnog prostora, u podrumu , II. ulaza, orijentacije jugoistok, površine 17,00 m2, poduložak 3555, te je tužitelj ovlašten na temelju ove presude uknjižiti pravo vlasništva za ¼ idealnog dijela na predmetnoj nekretnini.

 

              3. Dužni su tuženici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, solidarno nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka.“

 

              II. Prihvaća se podredni tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu, a koji glasi:

 

„I              Dužni su tuženici, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, solidarno isplatiti tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 50.000,00 Eur-a, obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 06. veljače 2013. godine pa sve do konačne isplate u visini eskontne stope HNB-a koja vrijedi zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, dok je za više zatražene kamate, za razdoblje od 19. srpnja 2012. god. do 05. veljače 2013. god., tužitelj odbijen u svom zahtjevu.

 

II              Dužni su tuženici, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, solidarno nadoknaditi tužitelju troškove parbenog postupka u iznosu od 83.200,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku počev od 19. siječnja 2015. god. pa sve do isplate u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo obračunskom razdoblju uvećana za pet postotnih poena.“

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u stavku II. toč. 1 i 2. izreke.

 

              Protiv drugostupanjske presude tuženici su podnijeli reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da Vrhovni sud Republike Hrvatske usvoji reviziju tuženika i preinači pobijanu odluku na način da u cijelosti odbije i podredni tužbeni zahtjev tužitelja, te tuženicima dosudi troškove parničnog postupka, podredno ukine pobijane nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 392.a  st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

              Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze sudovi nisu protumačili u skladu sa stavom tuženika nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju tuženici ukazuju. Naime, sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o  tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Nižestupanjski sudovi su postupajući u skladu sa navedenim odredbama proveli dokaze koje su ocijenili važnim za donošenje odluke u konkretnom predmetu, pri čemu su analizirajući iskaze svjedoka i stranaka i drugu dokumentaciju koja prilaže u spisu utvrdili sve činjenice odlučne za ovaj spor. Takvim postupanjem nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

              Prihvaćanjem ocjene dokaza, koje je izveo prvostupanjski sud, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP jer se ocjena dokaza temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

              Osim toga, nije učinjena niti bitna povreda odredaba iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 375. st. 1. ZPP s obzirom da je drugostupanjski sud ocijenio žalbene navode koji su bili odlučni za presuđenje. Zbog izloženog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Međutim, ostalim navodima, kojima kroz prigovor o učinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka revidenti u suštini prigovaraju utvrđenom činjeničnom stanju, a kako se revizijom ne mogu pobijati utvrđene činjenice (argumenti za odredbe čl. 385. ZPP) te navode revizijski sud ne može razmatrati. Preostali navodi revizije tuženika (kojima se prigovara načinu na koji su nižestupanjski sudovi vrednovani provedbene dokaze) zapravo se također svode na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da u revizijskom postupku Vrhovni sud Republike  Hrvatske  ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi, a kako je to već naprijed navedeno.

 

              Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 50.000,00 Eur-a u kunskoj protuvrijednosti sa zateznom kamatom od 6. veljače 2013. na temelju ugovora o zajmu.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

-       da su tužitelj i sada pokojna I. O.₂, supruga prvotuženika i majka drugo i trećetuženica 2003. sklopili usmeni ugovor o zajmu kojim je tužitelj pozajmio pok. I. O.₂ za kupnju stana i garažnog mjesta iznos 50.000,00 Eur-a, a ona se obvezala taj iznos vratiti kada bude mogla odnosno za deset godina,

 

-       da pokojna I. O.₂ niti tuženici nisu vratili tužitelju pozajmljeni iznos od 50.000,00 Eur-a.

 

Na temelju takvih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je između tužitelja i prednika tuženika sklopljen usmeni ugovor o zajmu, te da tuženici nisu ispunili svoju ugovornu obvezu u smislu odredbe čl. 17. i čl. 562. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91796 i 112/99 – dalje: ZOO), slijedom čega uzimajući u obzir odredbu čl. 139. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ br. 48/03, 143/03 i 35/05 – dalje: ZN) obvezuju tuženike na isplatu navedenog iznosa.

 

              Polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, pravilno su sudovi i po shvaćanju ovog suda obvezali tuženike na povrat dugovanog iznosa u smislu odredbe 17. i 562. ZOO odnosno čl. 9. u svezi s čl. 499 st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05 i 41/08), jer je u postupku utvrđeno da niti pok. prednica tuženika, niti tuženici nisu vratili tužitelju pozajmljeni iznos od 50.000,00 Eur-a, pa tužitelj ima pravo na povrat onoga što je dao.

 

              Pri tomu je neosnovan revizijski prigovor da se u konkretnom slučaju radi o darovanju, jer je u nižestupanjskom postupku nedvojbeno utvrđeno da se prednica tuženika obvezala tužitelju vratiti iznos 50.000,00 Eur-a u što kraćem roku a najkasnije u roku od deset godina.

 

              U ovom postupku nižestupanjski sudovi su odbili glavni tužbeni zahtjev tužitelja i prihvatili podredni (eventualni ili kako tužitelj navodi alternativni) tuženi zahtjev radi isplate novčanog iznosa.

 

              Prema odredbi čl. 188. st. 1. ZPP u jednoj tužbi tužitelj može istaknuti više zahtjeva protiv istog tuženika kad su svi zahtjevi povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom. Ako zahtjevi nisu povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom oni se mogu istaknuti u jednoj tužbi protiv istog tuženika samo kad je isti sud stvarno nadležan za svaki od tih zahtjeva i kad je za sve zahtjeve određena ista vrsta postupka. Tužitelj prema st. 2. ovog članka ZPP može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud sljedeći od zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan.

 

              Prema tome, nižestupanjski sudovi su upravo postupili na način predviđen odredbom čl. 188. ZPP jer je tužitelj u jednoj tužbi protiv istih tuženika istaknuo više zahtjeva koji se međusobno isključuju,a sud je postupio na način da je odbio prvi odnosno glavni zahtjev i prihvatio drugi eventualni zahtjev kada je utvrdio da onaj prvi (glavni) nije osnovan.

 

              Prema tome, neosnovano je ukazivanje tuženika na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 2. st. 1., čl. 12., čl. 186. st. 1. te čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, jer takvim postupanjem nižestupanjskih sudova nije došlo niti do prekoračenja tužbenog zahtjeva.

 

              Obrazlažući pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženici prigovaraju i ocjeni nižestupanjskih sudova glede neosnovanosti istaknutog prigovora zastare potraživanja, a ujedno osporavaju i zaključak sudova glede postojanja usmenog ugovora o zajmu. Iz tih razloga smatraju da je tužbeni zahtjev neosnovan. Takvi prigovori revidenta su sadržajni prigovori utvrđenom činjeničnom stanju u postupku pred nižestupanjskim sudovima. Na takve revizijske navode, prije svega, treba reći da se revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava može temeljiti samo na činjenicama koje su utvrđene u postupku, a ne na nekom drugačijem činjeničnom stanju. S druge pak strane, kako je to već naprijed navedeno, u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa navodi revizije u tom pravcu nisu osnovani.

 

Neosnovano revidenti u reviziji ponavljaju prigovor zastare predmetnog potraživanja. S obzirom da je u postupku utvrđeno da je zajam sklopljen 2003., a stranke su dogovorile rok za vraćanje zajma deset godina i da je tužba radi vraćanja zajma podnesena 6. veljače 2013., pa je tražbina dospjela trenutkom podnošenja tužbe i od tada teče zastarni rok za vraćanje zajma, to su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je neosnovan prigovor zastare koji su tuženici istaknuli u ovom postupku, slijedom čega su i pravilno primijenili materijalno pravo kada su takav prigovor kao neosnovan odbili.

 

              Slijedom navedenog valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP, i odlučiti kao u izreci presude.

 

              Revizija tuženice u odnosu na trošak parničnog postupka nije dopuštena.

 

              Čl. 400. st. 1. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP).

 

              Na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-4-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno i drugostupanjsko rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg je dopuštena revizija.

 

              Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. ZPP protiv kojeg je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

 

              Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP valjalo riješiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 25. listopada 2016.