Broj: Rev-x 1069/16-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. S. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Z. V., odvjetniku iz Odvjetničkog društva V.₁ i. V.₂ u V., protiv tuženika D. Š. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici A. T. I., odvjetnici u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3094/15-2 od 9. lipnja 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1665/06-37 od 5. srpnja 2013., u sjednici održanoj 27. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I Odbija se tužitelj sa tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je tužitelj S. S. iz Z., ..., bio izvanbračni drug ostaviteljice Š. Š. rođ. H., iz Z., ...., umrle ...., iz kojeg razloga ulazi u krug zakonskih nasljednika i nasljeđuje ostaviteljicu kao zakonski nasljednik prvog reda zajedno sa sinom ostaviteljice tuženikom D. Š.

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak, a sve navedeno u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

II Tužitelj je dužan nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 8.437,50 kn. kuna u roku od 15 dana."

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

"I. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1665/06-37 od 5. srpnja 2013. i sudi:

 

Utvrđuje se da je tužitelj S. S. bio izvanbračni drug ostaviteljice Š. Š., rođene H., iz Z., ...., umrle ...., iz kojeg razloga ulazi u krug zakonskih nasljednika i nasljeđuje ostaviteljicu kao zakonski nasljednik prvog reda sa sinom ostaviteljice tuženikom D. Š.

 

II. Nalaže se tuženiku D. Š. nadoknaditi tužitelju S. S. parnični trošak u iznosu od 7.118,75 kn u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se tuženik D. Š. sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu tužitelja S. S.

 

IV. Tuženik D. Š. dužan je nadoknaditi tužitelju S. S. trošak sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kn u roku od 15 dana.

 

V. Odbija se tužitelj S. S. sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na reviziju tuženika D. Š."

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske usvojiti reviziju te pobijanu drugostupanjsku presudu u cijelosti preinačiti na način da se odbije žalba tužitelja i potvrdi prvostupanjska presuda, odnosno ukinuti drugostupanjsku presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje. Tuženik je zatražio trošak sastava revizije.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu. Tuženik je zatražio trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. To zbog toga što izreka ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, u obrazloženju su navedeni jasni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji kao takovi ne proturječe sadržaju spisa. Prema tome, neosnovano tuženik ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Iz sadržaja revizije proizlazi da tuženik ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP koja da je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, ali pritom određeno ne navodi koja bi to bitna povreda odredaba parničnog postupka bila učinjena i u čemu se ista sastoji, pa navedeni revizijski razlog, obzirom na čl. 392.a st. 1. ZPP, nije bilo moguće uzeti u razmatranje.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da je tužitelj bio izvanbračni drug ostaviteljice Š. Š., umrle ...., a da iz tog razloga ulazi u krug zakonskih nasljednika i nasljeđuje navedenu ostaviteljicu kao zakonski nasljednik prvog reda zajedno s tuženikom.

 

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev ocjenjujući da iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o dugogodišnjoj emotivnoj vezi koja je trajala do smrti ostaviteljice u kojoj su se tužitelj i Š. Š. posjećivali, provodili zajedno vrijeme, družili se, odlazili na vikende i imali zajedničke prijatelje, ali da nije postojala zajednica života u smislu zajedničkog stanovanja i svakodnevnog života, dakle da se nije radilo o izvanbračnoj zajednici, a koja predstavlja životnu zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca.

 

Drugostupanjski sud je primjenom čl. 373.a st. 1. i 2. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev prihvatio u cijelosti.

 

Suprotno sudu prvog stupnja, sud drugog stupnja je shvaćanja da dugogodišnje druženje tužitelja i Š. Š. (u razdoblju od dvadesetak godina, iskazi tužitelja – list 34 i 35 spisa) ne predstavlja samo emotivnu vezu, već u svakom smislu izvanbračnu zajednicu definiranu odredbom čl. 3. tada važećeg Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 116/2003, 17/2004, 136/2004 i 107/2007 – dalje: ObZ). U prilog takvog zaključka drugostupanjski sud upućuje na iskaze svjedoka N. I., B. I., M. S., M. Ž., M. S., M. H. i M. C. koji su uglavnom iskazivali da su ostaviteljica Š. Š. i tužitelj živjeli u životnoj zajednici neudane žene i neoženjenog muškarca koja je trajala više od tri godine, time da na istinitost iskaza tih svjedoka ukazuju i priložena pisma i fotografije na kojima se nalazi tužitelj i sada pok. Š. Š. što sve zajedno ukazuje na njihovu veću povezanost od samo emotivnih razloga. Osim toga, prema shvaćanju drugostupanjskog suda, niti iskazi svjedoka S. K., M. Š., M. F. i Ž. S., susjeda ostaviteljice Š. Š., ne ukazuje da se ne bi radilo o životnoj zajednici, nego naprotiv i njihovi iskazi ukazuju na povezanost tužitelja i ostaviteljice u pravcu da bi se radilo o dugogodišnjoj izvanbračnoj zajednici, koja je k tome definirana i odredbom čl. 8. st. 2. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/2003 i 163/2003 – dalje: ZN).

 

Odluku suda drugog stupnja prihvaća i ovaj sud.

 

Prema čl. 3. ObZ učinci izvanbračne zajednice primjenjuju se na životnu zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca, koja je trajala najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.

 

Prema čl. 8. st. 2. ZN na temelju zakona ostavitelja nasljeđuje i njegov izvanbračni drug koji je u pravu nasljeđivanja izjednačen s bračnim. Izvanbračnom zajednicom u smislu tog Zakona smatra se životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca koja je trajala dulje vrijeme, a prestala ostaviteljevom smrću, pod uvjetom da su bile ispunjene pretpostavke koje se traže za valjanost braka.

 

Polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, a koja ne mogu biti u revizijskom stadiju postupka predmet ispitivanja (da se radi o dugogodišnjoj vezi između tužitelja i Š. Š. koja je trajala do njezine smrti, u kojoj su se posjećivali, provodili zajedno vrijeme, družili se, odlazili na vikende, imali zajedničke prijatelje, ekonomsku zajednicu, da je tužitelj pretežito živio u stanu ostaviteljice, da je svoj stan u određenim vremenskim razdobljima iznajmljivao ili davao na korištenje), te imajući na umu citirane zakonske odredbe (koje uređuju institut izvanbračne zajednice) i prema ocjeni ovoga suda pravilno je drugostupanjski sud zaključio da je tužitelj sa Š. Š. živio u zajednici koja se može izjednačiti s bračnom – u istaknutom sadržaju pravnog instituta izvanbračne zajednice. Naime, kod procjene ima li neka zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca obilježje izvanbračne zajednice u pravnom smislu važno je utvrditi ne samo kada je započela i kada je prestala, već i je li postojala emocionalna i intimna povezanost takvog para, imovinska povezanost, jesu li odlazili na zajednička putovanja, rođendane, svadbe, jesu li se međusobno upoznavali s rodbinom i prijateljima i slično, a što je sve u okolnostima konkretnog slučaja drugostupanjski sud imao na umu. Stoga, pravilnost zaključka drugostupanjskog suda o postojanju svih navedenih sastavnica dugogodišnje životne zajednice tužitelja i Š. Š., pa time i o postojanju izvanbračne zajednice između njih, opširnim revizijskim razlozima nije dovedena u sumnju.

 

Uostalom revident u odnosu na takvo pravno shvaćanje u reviziji niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava već osporava navedeno činjenično stanje glede sadržaja odnosa tužitelja i Š. Š. te preocjenjuje izvedene dokaze, a iz tih razloga revizija se ne može izjaviti (čl. 385. ZPP).

 

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu (st. I. izreke).

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna  - čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP (st. II. izreke).

 

Zagreb, 27. rujna 2017.