Broj: Rev 3022/15-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. P. iz P., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik S. K. odvjetnik u P. i punomoćnici A. K. i N. Š., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu A. K. i N. Š. u P., protiv prvotuženika D. P. iz T., V., OIB:..., drugotuženice M. P.₁ iz P., sada na adresi P., Dom za starije i nemoćne osobe P., OIB:..., trećetuženika M. P.₂ iz P., OIB:... i četvrtotuženice L. K. iz Kraljevine Švedske, B., koju zastupa trećetuženik M. P.₂, koje zastupa punomoćnik Z. I., odvjetnik u P., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-3993/14-2 od 29. lipnja 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Poreču-Parenzo broj 3P-336/10-64 od 10. listopada 2014., u sjednici održanoj 13. prosinca 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I. Pravno je nevaljana pisana oporuka sastavljena pred svjedocima koju je dao sačiniti 18. prosinca 2007. godine oporučitelj T. P.

 

II. Nalaže se tuženicima da tužitelju naknade parnični trošak u iznosu od 7.181,88 kn (slovima: sedamtisućastoosamdesetjednukunuiosamdesetiosamlipa) u roku od 15 dana."

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

"Prihvaća se žalba tuženika, preinačuje se presuda Općinskog suda u Poreču-Parenzo posl.br. 3P-336/10-64 od 10. listopada 2014. godine i odbija se tužbeni zahtjev da se utvrdi da je pravno nevaljana pisana oporuka sastavljena pred svjedocima koju je dao sačiniti 18. prosinca 2007. godine oporučitelj T. P.

 

Tužitelj je dužan naknaditi tuženicima troškove cijelog postupka u iznosu od 1.618,75 kuna u roku od 15 dana.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu."

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio reviziju prihvatiti i preinačiti drugostupanjsku presudu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) pobijana presuda je ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja za utvrđenje pravne nevaljanosti pisane oporuke sastavljene pred svjedocima, koju je oporučitelj, sada pokojni T. P., dao pred svjedocima sačiniti 18. prosinca 2007.

 

U provedenom postupku utvrđene se slijedeće odlučne činjenice:

 

- da je iza pok. T. P., rođenog ...., a umrlog .... pokrenut ostavinski postupak broj O-177/09, tijekom kojeg je javna bilježnica M. H. iz P. utvrdila da su njegovi zakonski nasljednici supruga M. P.₁, djeca P. P., M. P.₂ i L. K.,

 

- da je u ostavinskom postupku broj O-177/09 proglašena pisana oporuka pred svjedocima od 18. prosinca 2007., potpisana po oporučitelju, kojom je sada pok. oporučitelj T. P. za svog univerzalnog nasljednika imenovao svog unuka D. P., supruzi M. P.₁ je ostavio pravo doživotnog plodouživanja kuće u D., a kćerki L. K. na ime njezinog nužnog dijela  nekretninu oznake k.č. br. 3306/3 k.o. Ž.,

 

- da su u navedenom ostavinskom postupku nasljednici M. P.₂, P. P. i D. P. dali nasljedničke izjave,

 

- da je tužitelj P. P. u danoj nasljedničkoj izjavi priznao oporuku, ali je tražio izdvajanje iz ostavinske imovine nekih pokretnina i iznosa ulaganja izvršenih u imovinu oporučitelja te izdvajanje nužnog dijela na cjelokupnoj imovini,

 

- da tužitelj u činjeničnim navodima tužbe i tijekom postupka tvrdi da oporučitelj nije potpisao oporuku, osporava da je oporučitelj diktirao sadržaj oporuke,

 

- da iz pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za rukopise i dokumente A. L. proizlazi da sporni potpisi oporučitelja T. P. na oporuci vjerojatno nisu autentični potpisi oporučitelja jer vještakinja nije imala na raspolaganju nesporan potpis oporučitelja iz vremena sastavljanja sporne oporuke,

 

- da je tužitelj dugo vremena živio u Australiji i da mu nisu mogle biti poznate sve činjenice vezane za imovinu pokojnog ostavitelja niti odnosi ostavitelja, odnosno njegovog sada pokojnog oca sa drugima,

 

- da je svjedok J. M. bio ostaviteljev, odnosno oporučiteljev prijatelj, da ga je upoznao još 1958. dok je oporučitelj bio poljoprivredni inspektor u Općini P. te da su se družili od početka 70-tih godina do smrti oporučitelja,

 

- da je svjedok J. M. pisanjem na kompjutoru sastavljao više oporuka za oporučitelja koje su sadržajno bile različite od predmetne oporuke,

 

- da je svjedok J. M., po traženju oporučitelja, u svom stanu, na kompjutoru pisao predmetnu oporuku u nazočnosti svjedoka V. M. i ostavitelja, odnosno oporučitelja,

 

- da je svjedok J. M. iz svog kompjutora isprintao tekst oporuke, da je sada pokojni oporučitelj T. P. naglas pročitao oporuku i potpisao je pred svjedocima J. M. i V. M., nakon čega su svjedoci potpisali oporuku.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 31. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03 i 127/13  - dalje: ZN) i čl. 29. st. 1. ZN ocijenivši da predmetna oporuka nije valjana jer, prema ocjeni toga suda, nije napravljena u obliku utvrđenom zakonom i uz pretpostavke predviđene zakonom budući da oporučitelj, sada pokojni T. P., nije pred dvojicom svjedoka oporuke izjavio da je predmetna oporuka njegova oporuka i da će je pred njima potpisati, a da je provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za rukopis i dokumente A. L., dipl. inž. sa stupnjem vjerojatnosti utvrđeno da sporni potpisi oporučitelja na oporuci od 18. prosinca 2007. vjerojatno nisu autentični potpisi oporučitelja unatoč tome što vještak tijekom vještačenja nije raspolagao nespornim potpisima ostavitelja iz 2007. kada je sporna oporuka potpisana.

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda i odbijen je tužbeni zahtjev kao neosnovan jer je sud ocijenio da u konkretnom slučaju bile ispunjene zakonske pretpostavke za valjanost predmetne oporuke u smislu odredbe čl. 31. ZN. Na temelju činjeničnih utvrđenja da su svjedoci oporuke, kao oporučiteljevi prijatelji, razgovarali s njim o sadržaju predmetne pisane oporuke pred svjedocima, da je svjedok J. M. pisao na kompjutoru predmetnu oporuku sukladno oporučiteljevim željama, da je oporuku isprintao u konačnom obliku sastavljenom po traženju oporučitelja te da je oporučitelj oporuku pročitao naglas i potpisao ju pred svjedocima drugostupanjski sud je ocijenio da bi u konkretnom slučaju oporučiteljevo ponavljanje izjave napisane u oporuci (da je to njegova oporuka) bilo nepotrebno jer bi takva izjava bila potrebna samo kad ne bi bila sadržana u oporuci, a sadržaj oporuke ne bi bio pročitan pred svjedocima ili kad bi bila riječ o svjedocima koji nisu bili upoznati sa sadržajem oporuke te nisu sudjelovali u postupku njenog nastajanja odnosno sastavljanja.

 

Predmet revizijskog razmatranja pobijane drugostupanjske presude u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava svodi se na ocjenu je li drugostupanjski sud, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovom postupku pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 31. ZN i čl. 29. ZN.

 

Prema odredbi čl. 29. st. 1. ZN valjana je ona oporuka koja je napravljena u obliku utvrđenom zakonom i uz pretpostavke predviđenim zakonom, dok prema odredbi st. 2. istoga članka svatko može u redovitim okolnostima oporučiti u bilo kojem od zakonom predviđenih oblika.

 

Odredbom čl. 31. st. 1. ZN propisano je da oporučitelj koji zna i može čitati i pisati može sastaviti oporuku tako što će za ispravu, bez obzira tko ju je sastavio, izjaviti pred dva istodobno nazočna svjedoka da je to njegova oporuka te je pred njima potpisati.

 

Imajući na umu činjenična utvrđenja da su svjedoci J. M. i V. M., kao oporučiteljevi prijatelji bili istodobno nazočni i razgovarali s oporučiteljem, sada pokojnim T. P., o sadržaju predmetne pisane oporuke pred svjedocima, da je svjedok J. M. pisao na kompjutoru predmetnu oporuku sukladno oporučiteljevim željama i zahtjevima, da je oporuku isprintao u konačnom obliku sastavljenom po traženju oporučitelja te da je oporučitelj oporuku pročitao naglas (što nije bio dužan učiniti) i potpisao pred nazočnim svjedocima pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da bi u konkretnom slučaju oporučiteljevo ponavljanje izjave napisane u oporuci (da je to njegova oporuka) bilo nepotrebno.

 

Oporučitelj može dati izjavu da je to njegova oporuka ne samo riječima navedenim u ZN, već i drugim izrazima koji na jasan način iskazuju stvarnu, ozbiljnu i slobodnu ostaviteljevu volju. Isto pravno shvaćanje zauzeto je već u odlukama ovoga suda broj Rev-17/05 od 29. rujna 2005. i broj Revx-818/13 od 26. ožujka 2013.

 

Pritom treba navesti da za valjanost pisane oporuke pred svjedocima, sukladno odredbi čl. 31. st. 1. ZN, oporučitelj ne mora pred istodobno nazočnim svjedocima pisane oporuke na glas pročitati tekst te oporuke, niti nazočni svjedoci ne moraju znati sadržaj oporučiteljeve oporuke.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda za valjanost pisane oporuke pred svjedocima nije bitno je li oporučitelj pred dvoje nazočnih svjedoka u konkretnom slučaju rekao naglas da je to njegova oporuka ili nije kad iz činjeničnih utvrđenja u ovoj pravnoj stvari proizlazi da je oporučitelj, sada pokojni T. P., na glas pročitao predmetnu oporuku, iako to nije bio dužan učiniti, a da je u samom tekstu te oporuke navedeno da je to njegova oporuka te da je oporuku vlastoručno potpisao pred istodobno nazočnim svjedocima oporuke.

 

Slijedom navedenog sud drugog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 29. st. 1. ZN i čl. 31. st. 1. ZN. kada je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev.

 

Ovdje još treba završno navesti da navodi revidenta izneseni u reviziji, kojima u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i iznosi vlastitu (subjektivnu) ocjenu provedenih dokaza po svojoj prirodi predstavljaju činjenične navode, koje ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje. Naime, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 13. prosinca 2017.