Broj: Rev 2498/15-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. K. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćnici G. G., odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. i p. u Z., protiv tuženika Grada Zagreba, Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. R., odvjetniku u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1148/14-3 od 24. veljače 2015., kojom je preinačena odluka Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1013/08-64 od 4. prosinca 2013., u sjednici održanoj 30. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom i rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1013/08-64 od 4. prosinca 2013. prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice upravljen na utvrđenje da je pravovaljana usmena oporuka pokojne Š. V. proglašena od Općinskog suda u Zagrebu 10. travnja 2007., kojom je jedina nasljednica imenovana D. K. iz Z., ..., te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 18.277,50 kn na ime parničnih troškova.

 

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1148/14-3 od 24. veljače 2015. preinačena je prvostupanjska presuda odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice te je ujedno naloženo tužiteljici isplatiti tuženiku na ime parničnih troškova iznos 22.615,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem žalbe tuženika i potvrđivanjem prvostupanjske presude, podredno njezino ukidanje i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju tužiteljice predloživši njezino odbijanje.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužiteljice ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Osporavajući pravilnost pobijane presude revidentica prigovora njezinoj nerazumljivosti, a kod činjenice da je drugostupanjski sud u obrazloženju iste između ostalog naveo: "pritom se mogu prihvatiti razlozi pobijane presude da je oporučiteljica bila upućena sastaviti javnu oporuku u smislu odredbe čl. 32. ZN budući da nije znala čitati", a da iz obrazloženja prvostupanjske presude ne proizlazi da bi pokojna Š. V. bila upućena na sastavljanje javne oporuke, u čemu vidi bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Točno je da prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude nije naveo da bi sada pokojna Š. V. bila upućena na sastavljanje javne oporuke, već je taj sud u obrazloženju svoje presude naveo: "u konkretnom slučaju ostaviteljica V. Š. je bila nepismena, nije znala čitati i pisati, stoga je jedino mogla oporučiti u obliku javne oporuke u smislu čl. 32. ZN ...".

 

Slobodna interpretacija odnosno nespretni izričaj drugostupanjskog suda glede reproduciranja ovog dijela obrazloženja prvostupanjske presude međutim ne mijenja njegov smisao u pravcu da je sada pokojna Š. V., a zbog činjenice što je bila nepismena (nije znala čitati i pisati, već se jedino znala potpisati) je jedino mogla oporučiti u obliku javne oporuke. Stoga se ne može prihvatiti da bi pobijana presuda u tom dijelu bila nerazumljiva, a time nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju revizija upire.

 

Revizijski pak navodi tužiteljice kojima prigovara pravilnosti ocjene izvedenih dokaza od strane drugostupanjskog suda su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka kao što je ovaj, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

 

Predmet spora je valjanost oporuke pokojne Š. V. sačinjene u vidu usmene oporuke, proglašene od Općinskog suda u Zagrebu 10. travnja 2007.

 

Prema stanju spisa predmeta i činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi:

 

- da je sada pokojna Š. V. umrla ..... u 85. godini života, bez da su iza nje ostali zakonski nasljednici,

 

- da je do smrti živjela sama u kući u Z., ...., brinući se o sebi koliko su joj to visoka životna dob i zdravstveno stanje dopuštali, zazirući od ljudi i u odnosu na koje je iskazivala nepovjerenje zbog čega ih je izbjegavala te je ljude nerado primala u kuću,

 

- da je sada pokojna Š. V. bila nepismena osoba, osim što se je znala potpisati,

 

- da je njezin brat pokojni S. V., a koji je umro prije Š. V., dugi niz godina pa do svoje smrti živio u izvanbračnoj zajednici sa majkom tužiteljice,

 

- da je tužiteljica povremeno posjećivala i nešto materijalno doprinosila pokojnoj Š. V.,

 

- da su J. B. i I. B. 2. siječnja 2007. sačinili pismeno "izjava" prema čijem sadržaju su oni neposredno pred smrt posjetili sada pokojnu Š. V. te im ona rekla da svu svoju imovinu ostavlja D. K. jer da nema svojih nasljednika, a koju izjavu su B. potpisali pred javnim bilježnikom M. B. u Z. 4. siječnja 2007.,

 

- da je rješenjem Općinskog suda u Zagrebu broj O-7804/06 od 10. travnja 2007. na temelju izjava svjedoka J. B. i I. B. proglašena usmena oporuka pokojne Š. V., koju je D. K. priznala istinitom i pravno valjanom i nasljedničkom izjavom se prihvatila nasljedstva, a

 

- da Grad Zagreb nije priznao valjanost usmene oporuke držeći da za njezino sastavljanje nisu postojale izvanredne okolnosti koje bi to opravdavale.

 

Na temelju prednjih utvrđenja, a polazeći od odredbe čl. 32. st. 1. te čl. 37. Zakona o nasljeđivanju:

 

- prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice izrazivši pravno shvaćanje da u datim okolnostima, a koje je ocijenio izvanrednim za pokojnu Š. V., ona nije mogla oporučiti u obliku javne oporuke, već jedino u obliku usmene oporuke i slijedom toga njezinu usmenu oporuku proglašenu od Općinskog suda u Zagrebu 10. travnja 2007. utvrdio pravno valjanom, a

 

- drugostupanjski sud pak preinačenjem prvostupanjske presude je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice izrazivši pravno shvaćanje da okolnost u kojima je sada pokojna Š. V. usmeno izjavila svoju posljednju volju pred svjedocima, nema značaj izvanrednih okolnosti, a zbog kojih da ona nije mogla sačiniti javnu oporuku.

 

Prema odredbi čl. 32. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03 i 35/05 – dalje: ZN) svatko može valjano oporučiti u obliku javne oporuke, a osoba koja ne može ili ne zna čitati ili se ne može potpisati može u redovitim okolnostima oporučiti samo u obliku javne oporuke.

 

Prema odredbi čl. 37. st. 1. ZN oporučitelj može očitovati svoju posljednju volju usmeno pred dva istodobno nazočna svjedoka samo u izvanrednim okolnostima zbog kojih nije u stanju oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku.

 

Polazeći od sadržaja citiranih odredbi, te nesporne činjenice da sada pokojna Š. V. nije znala čitati i pisati, za ocjenu valjanosti ili ne njezine usmene oporuke, odlučno je to jesu li okolnosti u kojima se nalazila sada pokojna Š. V. u vrijeme usmenog kazivanja svoje posljednje volje svjedocima, bile takve naravi da su one objektivno predstavljale izvanredne okolnosti i time sprječavale ostaviteljicu na sastavljanje javne oporuke ili ne.

 

Iz rezultata postupka proizlazi da je sada pokojna Š. V. bila osoba u visokoj životnoj dobi, no unatoč tegobama koje su je pratile, je živjela sama, uglavnom samostalno brinući se o sebi, a susjedi su je zatekli mrtvu u njezinoj kući u kojoj je umrla za stolom 17. studenoga 2006.

 

Posljednju volju usmeno je iskazala svjedocima J. B. i I. B. 11. studenoga 2006., dakle šest dana prije smrti, a kada su se susreli pred njezinom kućom.

 

Moguće je da uistinu volja sada pokojne Š. V., a kada je iskazala da imovinu ostavlja D. K. je bila ta da usmeno oporuči u njezinu korist. No za valjanost usmene oporuke potrebno je da osim volje oporučitelja za to, postoje i izvanredne okolnosti, a zbog kojih oporučitelj nije u stanju oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku. Premda nije pobliže određeno što su to izvanredne okolnosti, a koje dopuštaju sastavljanje usmene oporuke, izvjesno je da ocjenu njihovog postojanja ili ne, a time i postojanje ili ne razloga za očitovanje posljednje volje usmenom oporukom, treba biti objektivizirano. Dakle za ocjenu jesu li okolnosti u kojima se oporučitelj nalazio, a kada je usmeno oporučio bile izvanredne ili ne, odlučno je to jesu li one objektivno onemogućivale oporučitelja da sastavi oporuku u drugom valjanom obliku (u ovom slučaju javnu oporuku) ili su one bile subjektivne naravi u smislu da oporučitelju iz njemu znanih razloga nije odgovaralo sastavljanje oporuke u drugom valjanom obliku.

 

U okolnostima konkretnog slučaja, a kada je sada pokojna Š. V. još šest dana po usmenom oporučivanju živjela i funkcionirala na način kako je to bilo i u vrijeme oporučivanja, okolnost što ona nije načelno imala povjerenje u ljude, nije željela da joj nepoznate osobe dolaze u kuću, odnosno izbjegavala bilo što potpisati, nije i ne može se smatrati izvanrednom okolnošću iz čl. 32. st. 1. ZN, a koja dopušta sastavljanje usmene oporuke na uštrb sastavljanja oporuke u jednom drugom valjanom obliku. Zakonom o nasljeđivanju, a kada je uz privatnu i javnu oporuku propisao i oporuke u izvanrednim okolnostima, njezino sastavljanje nije predviđeno kao mogućnost slobodnog odabira ostavitelja u smislu da će oporučiti izvanrednom oporukom ako je to za njega prihvatljivije, već je takvo oporučivanje propisano samo u slučaju kada se oporučitelj doista zatekne u izuzetnim okolnostima, a koje okolnosti ga objektivno sprječavaju da sastavi privatnu ili javnu oporuku. Kao što je već rečeno, osobno negativni odnos sada pokojne Š. V. prema drugima, stranim osobama, a koji je bio prisutan kod nje nije i ne može se smatrati izvanrednim okolnostima koje bi u smislu odredbe čl. 37. st. 1. ZN opravdavale postojanje razloga za sastavljanje usmeno oporuke.

 

Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, slijedom čega je reviziju trebalo odbiti i odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 30. siječnja 2018.