Broj: Gž-2483/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Brankici Malnar, u pravnoj stvari tužitelja E.C. C.d.o.o. Z.OIB: …, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva H.i dr. iz Z., protiv tuženika S. M. iz V., OIB: ., zastupanog po punomoćniku S. G., odvjetniku iz V., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj 7 P-143/16 od 14. srpnja 2017., 16. travnja 2018.

 

r i j e š i o   j e

 

Uvaženjem žalbe tuženika ukida se presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj 7 P-143/16 od 14. srpnja 2017. u točkama I. i III. izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 10.325,02 kn sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kao u tom dijelu izreke. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom zateznih kamata preko dosuđenog iznosa. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknadi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 10.050,00 kn sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke.

 

Protiv usvajajućeg dijela te presude (točke I. i III. izreke) žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08,57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

 

U podnesenoj žalbi tvrdi da tužitelj nije aktivno legitimiran i da se pobijana presuda ne može ispitati. Tvrdi i da nije dokazano da bi njegova prednica sklopila ugovor s tužiteljem te da nije razvidno na čemu temelji osnovanost zahtjeva za isplatom zateznih kamata na glavnu tražbinu nakon smrti njegove prednice te zašto je ugovor na snazi i nakon smrti korisnice kredita. Sve napisano o postojanju tražbine i kamata da je nerazumljivo.

 

Predlaže uvaženje žalbe. 

 

 

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

Žalba je osnovana.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da je prednica tuženika pok. B. M. potpisivanjem pristupnice sklopila Ugovor o korištenju D.corporate kartice s privatnom odgovornošću (dalje D. kartice) te da su sastavni dio ugovora Pravila i uvjeti članstva D.klubu (u daljnjem tekstu Pravila). Potpisivanjem pristupnice prednica tuženika da je prihvatila odgovornost za sve troškove i dugovanja nastala korištenjem D. kartice te da tuženik nije dokazao da se obveze po računima ne bi odnosile na nju. Vještačenjem je utvrdio da je neplaćeno dospjelo dugovanje prednice tuženika na dan 16. kolovoza 2012. iznosilo 11.058,53 kn (glavnica 10.325,02 kn i zatezne kamate 393,51 kn te troškovi opomena 340,00 kn). Utvrdio je da nije nastupila zastara predmetne tražbine jer je tužba podnesena 17. ožujka 2016., a najstarija tražbina dospjela je 29. ožujka 2012.,  unutar roka od pet godina u kojemu zastarijevaju takve tražbine, u smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima  („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11. – dalje: ZOO). Nastavno je utvrdio da je pok. B.M.preminula 30. svibnja 2012. te da je njezinim nasljednikom proglašen ovdje tuženik. Primjenom odredbe članka. 139. stavak 1. i 3. Zakona o nasljeđivanju obvezao je tuženika na isplatu iznosa 10.325,02 kn.

 

Sud prvog stupnja je kod donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka. 11. ZPP-a jer u obrazloženju presude  (kao ni u nalazu vještaka na kojemu temelji osnovanost visine tražbine) nisu navedene odlučne činjenice na kojima prvostupanjski sud temelji osnovanost visine tužbenog zahtjeva.

 

Naime, iz sadržaja nalaza vještaka i utvrđenja suda prvog stupnja proizlazilo bi da je tražbina utvrđena na dan 17. kolovoza 2012. i da se odnosi i na račune izdane nakon smrti prednice tuženika B.M. (umrle 30. svibnja 2012.) dok iz pobijane presude, kao ni sadržaja nalaza vještaka nije moguće utvrditi koji iznos te tražbine se odnosi na troškove nastale korištenjem kartice do smrti prednice tuženika, koji iznos na kamate i za koje razdoblje su obračunate zatezne kamate.

 

Iako pravilno utvrđuje sud prvog stupnja da se visina obveze nasljednika prosuđuje prema vrijednosti naslijeđene imovine i dugovima ostavitelja u času smrti ostavitelja predmetnu tražbinu nije utvrdio na taj način ni na taj dan (iz sadržaja nalaza vještaka može se zaključiti da je  obračun vršen prema stanju na  dan 17. kolovoza 2012., a ne na dan smrti prednice tuženika 30. svibnja 2012.).

 

Dug ostavitelja, koji u konkretnom slučaju predstavlja novčanu tražbinu, odnosio bi se na glavnu tražbinu i zatezne kamate. Stoga bi na iznos duga koji je dospio prije smrti prednice tuženika tekle zatezne kamate od dospijeća tražbine do njezine smrti. Nakon smrti prednice tuženika to je samostalna obveza na koju bi tekle zatezne kamate nakon eventualnog dolaska u zakašnjenje ovdje tuženika kao njezinog nasljednika, u smislu odredbe članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11-dalje: ZOO).

 

To znači da je prvostupanjski sud trebao utvrditi dugovanje prednice tuženika na dan njezine smrti 30. svibnja 2012. (tako da je utvrdio dugovanje po osnovi glavne tražbine i obračunatih zateznih kamata na tu tražbinu od dospijeća pa do dana smrti prednice tuženika). Taj iznos predstavljao bi dugovanje prednice tuženika za čiju isplatu bi bio odgovoran ovdje tuženik kao njezin nasljednik (ne tvrdi da vrijednost njegove ostavinske imovine ne bi bila dostatan za podmirenje te tražbine).

 

Treba kazati da bi ovdje tuženik eventualno bio u obvezi tužitelju isplatiti zatezne kamate na tako utvrđenu tražbinu od svog dolaska u zakašnjenje u smislu odredbe članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (do sada provedenim dokazima nije utvrđeno da bi ovdje tužitelja, a prije podnošenja predmetne tužbe zahtijevao od tuženika isplatu sporne  tražbine).

 

Stoga je valjalo ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovi postupak kako bi otklonio bitnu povredu, utvrdio navedene činjenice i donio novu zakonitu odluku.

 

Uzgred valja naglasiti da bi ovom žalbenom sudu bilo prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja o obvezi tuženika kao nasljednika na podmirenje novčane tražbine tužitelja koja se odnosi na po njegovoj prednici učinjene troškove korištenja D. kartice.

 

Bilo bi prihvatljivo i sadržajno utvrđenje o pravnom sljedništvu i aktivnoj legitimaciji tužitelja kao i zaključak suda o sklapanju ugovora potpisivanjem pristupnice za D. karticu pok. B. M.. Iako na pristupnici nije naveden datum potpisivanja sadržaj materijalne dokumentacije (kopije računa) uz utvrđenje iz nalaza vještaka o izvršenim uplatama pok. B. u razdoblju od 15. ožujka 2012. do smrti na ime troškova korištenja kartice kao i o obvezama nastalim korištenjem kartice u tom razdoblju opravdavala bi zaključak prvostupanjskog suda o predaji D. C. kreditne kartice tužiteljici, korištenju iste, a sukladno tome i o sklapanju i realizaciji predmetnog ugovora prije spornog razdoblja.

 

Nastavna tvrdnja žalitelja o dostavi opomene na drugu adresu bila bi neprihvatljiva jer iz sadržaja priloženih kopija računa proizlazi da svi računi glase na ime B. M. i njezinu adresu u V. i u pristupnici je navedena ta adresa (u rubrici podaci o zaposleniku je adresa  njezinog poslodavca u Z.).

 

Zbog ukidanja presude u dijelu glavnog zahtjeva valjalo ju je ukinuti i u dijelu troškova postupka (članak 166. stavak 4. ZPP-a) kako bi prvostupanjski sud u ponovnom postupku ovisno o uspjehu u sporu odlučio i o ukupnim troškovima postupka.

 

              Slijedom navedenog, na temelju odredbe članak 369. stavak 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

 

Nepobijani dio točke II. izreke ostaje neizmijenjen.

 

U Rijeci, 16. travnja  2018.