Broj: Rev 2561/14-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica 1) D. Z.₁ pok. Š. iz S., i 2) K. M. pok. Š. iz V., obje zastupane po punomoćnici M. V., odvjetnici u S., protiv tuženica 1) D. Z.₂ i 2) J. Z., obje iz V., i obje zastupane po punomoćniku M. A., odvjetniku u V., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženica protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-65/13 od 15. svibnja 2014. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj IIP-2374/08 od 31. listopada 2012., u sjednici održanoj 12. lipnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženica odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da nije istinita i pravno valjana usmena oporuka ostavitelja pokojnog Š. Z. pok. Š. iz V. od ... kojom je ostavitelj svojom jedinom nasljednicom na cjelokupnoj imovini imenovao prvotuženicu D. Z.₂ (stavak I izreke). U stavku II izreke naloženo je tužiteljicama naknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu 11.250,00 kuna.

 

Presudom drugostupanjskog suda u stavku I izreke preinačena je prvostupanjska presuda na način da je utvrđeno da nije istinita i pravno valjana usmena oporuka ostavitelja pokojnog Š. Z. pok. Š. iz V. od ... kojom je ostavitelj svojom jedinom nasljednicom na cjelokupnoj imovini imenovao prvotuženicu D. Z.₂. U stavku II izreke naloženo je tuženicima isplatiti tužiteljicama s osnove parničnih troškova iznos od 23.512,50 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženice podnose reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni na čitavom prostoru države, kao i zaštite objektivne zakonitosti, a revizijski sud je o spornom pitanju već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem te posebno, odluke nižih sudova "dijametralno" su suprotne izričitom zakonskom tekstu, u svezi s dokazima provedenim tijekom prvostupanjskog postupka. Ujedno navode da podnose reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te predlažu da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači drugostupanjsku presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz obvezu tuženicima naknaditi tužiteljima prouzročene parnične troškove.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljice se protive navodima revizije te predlažu da se ista kao nedopuštena odbaci, podredno da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju tuženika odbaci odnosno odbije.

 

Revizija nije osnovana.

 

U ovoj pravnoj stvari tužitelji su izjavili reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP a koja revizija je dopuštena samo u slučaju ukoliko se ne može podnijeti revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP. Međutim, prema shvaćanju ovog suda u ovoj pravnoj stvari dopuštena je revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP jer vrijednost predmeta spora iznosi 202.000,00 kuna i prelazi vrijedonosni kriterij iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP (200.000,00 kuna) s obzirom da je sud rješenjem na ročištu od 7. ožujka 2004. (list 6 spisa) utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 202.000,00 kuna.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljica za utvrđenje neistinitosti i pravne nevaljanosti usmene oporuke pokojnog prednika stranaka Š. Z. od ...

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je sada pokojni ostavitelj Š. Z. ... zatražio liječničku pomoć jer mu se zdravstveno stanje uzrokovano povišenjem krvnog tlaka pogoršalo, pa mu je pružena liječnička pomoć u jutarnjim satima tog dana,

 

- da mu se zdravstveno stanje opet pogoršalo između 14,00 i 15,00 sati istog dana, kada je pao u stanje duboke kome te je oko 16,00 sati toga dana umro od posljedice moždanog udara,

 

- da je oko 11,00 sati istog dana preko svoje supruge, sada pokojni ostavitelj Š. Z. pozvao M. K. i P. S. da zajedno pristupe u njegov stan, kojom prilikom je izjavio da u slučaju najgoreg odnosno njegove smrti želi svu svoju imovinu ostaviti supruzi D., ovdje prvotuženici,

 

- da su svjedoci 10. srpnja 2007. pred javnim bilježnikom u V. M. M. dali izjavu na okolnost posljednje volje oporučitelja Š. Z. i na okolnost prilika u kojima je ta volja dana.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud ocjenjuje da su u slučaju sada pokojnog Š. Z. nastupile izvanredne okolnosti u smislu odredbe čl. 37. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03, 163/03 i 35/05 – dalje: ZN) zbog kojih je ostavitelj mogao očitovati svoju posljednju volju samo na način kako je to uradio, dakle, usmenom oporukom pred svjedocima budući je njegovo zdravstveno stanje onemogućavalo normalno verbaliziranje, ali ne više od toga.

 

Drugostupanjski sud ne prihvaća ovakav zaključak prvostupanjskog suda, te zaključuje da je oporučitelj usmene oporuke zbog bolesti subjektivno onemogućen sastaviti pisanu oporuku, ali je objektivno bio u mogućnosti preko druge osobe zatražiti sastavljanje takve oporuke u svom domu, te ocjenjuje da ne postoje izvanredne okolnosti koje opravdavaju sastavljanje usmene oporuke slijedom čega preinačuje prvostupanjsku presudu i utvrđuje da nije istinita i pravno valjana usmena oporuka ostavitelja pokojnog Š. Z. pok. Š. iz V. od ...

 

Ovaj sud prihvaća stajalište drugostupanjskog suda kao pravilno.

 

Odredbom čl. 37. st. 1. ZN propisano je kako oporučitelj može očitovati svoju posljednju volju usmeno pred dva istodobno nazočna svjedoka samo u izvanrednim okolnostima zbog kojih nije u stanju oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku, dok st. 2. propisuje kako usmena oporuka prestaje vrijediti protekom 30 dana od prestanka izvanrednih okolnosti u kojima je nastavljena.

 

Pojam "izvanredne okolnosti" obuhvaća sve okolnosti objektivne i subjektivne naravi zbog kojih oporučitelj nije bio u mogućnosti napraviti pisanu oporuku, a jesu li takve prilike postojale, prosuđuju sudovi od slučaja do slučaja.

 

U konkretnom slučaju je nedvojbeno utvrđeno da je oporučitelj kratko vrijeme konkretno nekoliko sati nakon što je izjavio svoju posljednju volju, preminuo.

 

Drugostupanjski sud je ocijenio da je oporučitelj bio objektivno u mogućnosti angažirati javnog bilježnika radi sastavljanja pisane oporuke preko druge osobe, primjerice svoje supruge koju je angažirao i za pozivanje svjedoka usmene oporuke. To stoga što je bio pri svijesti i mogao je govoriti, kao i zbog toga što u mjestu u kojem se u tim trenucima nalazio gradu V., postoji javni bilježnik koji je pisanu oporuku mogao sastaviti izvan sjedišta svog ureda (u domu oporučitelja). Ovo tim više što usmena oporuka nije sastavljena u vrijeme vikenda ili u vrijeme kad javni bilježnik ne radi, već u jutarnjim satima (oko 11,00) u četvrtak ... koji je bio radni dan kad javni bilježnik radi, što znači da je postojala mogućnost za organiziranje sastavljanje pisane oporuke jer je javni bilježnik oporučitelju bio dostupan. Stoga je pravilna ocjena drugostupanjskog suda da tuženice nisu dokazale da oporučitelj nije bio u stanju oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku. Naime, oporučitelj zbog bolesti nije mogao sastaviti pisanu oporuku, ali je bio u mogućnosti preko druge osobe (supruge) kao što je to učinio i sa svjedocima oporuke, zatražiti u svom domu sastavljanje takve pisane oporuke.

 

Stoga je nižestupanjski sud pravilno prosudio da u konkretnom slučaju nisu postojale izvanredne okolnosti i zbog toga spornu oporuku smatra ništavom, pa je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

Naime, usmena oporuka pred svjedocima valjana je kad oporučitelj zbog izvanrednih okolnosti nije u mogućnosti sastaviti pisanu oporuku (čl. 37. ZN), a ne i kad je to za oporučitelja bilo lakše i jednostavnije nego sastaviti pisanu oporuku.

 

Da bi se, dakle, moglo govoriti o izvanrednim okolnostima treba se utvrditi da ostavitelj nije mogao sastaviti pisanu oporuku.

 

Dakle, sama okolnost što oporučitelj nije mogao sam sastaviti oporuku nije dovoljna da bi se uzelo da su postojale izvanredne okolnosti, nego je pravilno nižestupanjski sud cijenio je li ostavitelj objektivno bio u mogućnosti angažirati treću osobu za sastavljanje pisane oporuke. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je sada pokojni ostavitelj imao takve mogućnosti.

 

S obzirom na izloženo, a u smislu odredbe čl. 393. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 12. lipnja 2018.