Broj: Rev 579/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. M. P. iz P., i 2. S. Š. iz F., obje zastupane po punomoćnici Lj. S., odvjetnici u P., protiv tuženika V. T. iz V., zastupanog po punomoćniku I. M., odvjetniku u U., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1010/12-3 od 4. studenoga 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Poreču-Parenzo poslovni broj P-568/08-28 od 7. prosinca 2011., u sjednici održanoj 3. srpnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I. Dužan je tuženik isplatiti I. tužiteljici iznos od 224.081,00 kuna (dvijestodvadesetčetritisućeosamdesetjednukunu), a II. tužiteljici iznos od 275.436,00 kuna (dvijestosedamdesetpettisućačetristotridesetšestkuna) sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe odnosno od 08. veljače 2005. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

II. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljicama parnični trošak u iznosu od 56.964,05 kuna (pedesetšesttisućadevetstošezdesetčetirikuneipetlipa) u roku od 15 dana."

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti nižestupanjske presude te odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu tužiteljica na naknadu parničnog troška tuženiku sukladno podnijetim zahtjevima, kao i trošak revizije u iznosu od 6.056,25 kn.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da su tužiteljice i tuženik djeca sada pok. I. T. iza kojeg je proveden ostavinski postupak kod Općinskog suda u Poreču, te je doneseno rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-344/02 od 20. studenoga 2002. koje je postalo pravomoćno 19. prosinca 2002.,

 

- da su prema navedenom rješenju o nasljeđivanju tuženiku pripale nekretnine u k.o. V. i to 1/2 dijela k.č.br. 64/22, obje lovačke puške, traktor, auto prikolica, novčani iznosi na ime zaostataka hrvatske i talijanske mirovine, novčani iznosi na štednim knjižicama, te grobno mjesto u 1/3 dijela,

 

- da prvotužiteljici M. P. pripada nekretnina k.č.br. 4616/15 k.o. S. L., osobno vozilo Ford Fiesta, grobno mjesto u 1/3 dijela, a drugotužiteljici nekretnine k.č.br. 4163/4  i 4164 k.o. S. L., dionice ... te grobno mjesto u 1/3 dijela,

 

- da je sada pok. I. T. prije svoje smrti darovao tuženiku 1/2 dijela k.č.br. 64/22 k.o. V., tako da je tuženik u cijelosti upisan kao vlasnik te nekretnine,

 

- da je u tijeku ostavinskog postupka izvršena procjena ostavinske imovine po stalnom sudskom vještaku M. S. (17. listopada 2002.) iz koje proizlazi da je predmetom procjene bila stambena zgrada u V. na k.č.br. 64/22 i to podrum i prvi kat te da procijenjena vrijednost te nekretnine (osim prizemlja) iznosi 862.228,00 kn,

 

- da je vještak procijenio i druge nekretnine i to poljoprivredno zemljište na k.č.br. 41/64, 4163/4 i 4166/15 sve k.o. S. L., na način da je k.č.br. 4164 procijenjena na iznos od 5.760,00 kn, k.č.br. 4163/4 na iznos 12.664,00 kn, a k.č.br. 4166/16 na iznos od 68.700,00 kn,

 

- da su vezano za tu ostavinsku imovinu stranke bile kod odvjetnika D. F., pa da su i angažirale Agenciju za prodaju nekretnine – k.č.br. 64/22 k.o. V. (kuća i okućnica),

 

- da su sve stranke od oca I. T. za njegova života nešto dobile, prvotužiteljica 10.000,00 DEM, drugotužiteljici je otac pomogao prilikom otkupa stana u P., a tuženik je dobio darovanjem polovicu kuće izgrađene na k.č.br. 64/22 k.o. V.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da bi tuženik dobio više nego tužiteljice rješenjem o nasljeđivanju obzirom da je vrijednost podruma i kata sporne kuće 862.228,00 kn dok je vrijednost koja bi pripala prvotužiteljici 68.700,00 kn, a drugotužiteljici 20.424,00 kn, pa ocjenom izvedenih dokaza nadalje zaključuje da je između stranaka prethodno postignut dogovor – sporazum koji nije unesen u rješenje o nasljeđivanju, a vezano za ostavinsku imovinu. Taj sporazum između stranaka da je postignut na način da je tuženik dužan isplatiti tužiteljicama vrijednost njihovog nasljedničkog dijela – 1/3 dijela procijenjene vrijednosti 1/2 k.č.br. 64/22 k.o. V. s obzirom da bi tada svakom od njih kao zakonskim nasljednicima istog nasljednog reda pripala podjednaka vrijednost naslijeđene imovine. Slijedom izloženog naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljicama utužene iznose (čl. 17. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO).

 

Odluku suda prvog stupnja prihvatio je i drugostupanjski sud kada je odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

I prema ocjeni ovoga suda, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev prihvatili.

 

Iako je u pravu revident da je nasljednička izjava neopoziva (čl. 219. Zakona o nasljeđivanju – "Narodne novine", broj 47/78 i 53/91 – dalje: ZN/78), sada čl. 220. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 35/05 i 127/13 – dalje: ZN/03), da pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u ostavinskom postupku ako im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici (čl. 231. ZN/78, sada čl. 232. ZN/03) u  okolnostima konkretnog slučaja, zaključak nižestupanjskih sudova da je između stranaka u ovom sporu prethodno postignut dogovor – sporazum, a vezano za ostavinsku imovinu, koji nije unesen u rješenju o nasljeđivanju iza pok. oca stranaka, a na temelju kojeg tužiteljicama pripada pravo na isplatu utuženih iznosa, revizijskim navodima nije doveden u sumnju.

 

Naime, prema shvaćanju ovog suda pravomoćnost rješenja o nasljeđivanju iza pokojnog oca stranaka I. T. ne sprječava tužiteljice da na temelju prethodno postignutog dogovora – sporazuma koji nije unesen u rješenje o nasljeđivanju, o postojanju kojeg, kao i njegovom sadržaju, sudovi su zaključili ocjenom svih izvedenih dokaza, istovremeno ocijenivši neosnovanom tvrdnju tuženika da je dogovor stranaka bio upravo onakav kakav je unesen u rješenju o nasljeđivanju, da upravo na temelju tog posebnog obveznopravnog odnosa, u skladu s njegovim sadržajem, ostvare u parnici svoje pravo na isplatu utuženih iznosa.

 

Slijedom izloženog, neosnovano tuženik ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 3. srpnja 2018.