Broj: Rev 914/2016-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Aleksandra Peruzovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. S. iz P., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik A. H., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. B. iz Z., OIB ..., kao privremenog skrbnika ostavine iza pok. M. L., pok. J. N. rođene J. i pok. J. S. rođene J., radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1961/15-2 od 10. studenoga 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4653/13-9 od 21. srpnja 2014., u sjednici održanoj 5. rujna 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži od suda da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva nekretnina, pobliže označenih u izreci presude, a „što je tuženik dužan priznati tužitelju“ i izdati mu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva ili će istu zamijeniti presuda. Također, odlučeno je i o troškovima parničnog postupka.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj, pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pitanja koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju te preinači pobijanu drugostupanjsku odluku na način da se predmetni tužbeni zahtjev „usvoji“.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je dopuštena, ali neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim traži da sud utvrdi da je stekao pravo vlasništva nekretnine koja je predmet postupka, te naloži tuženiku tužitelju izdati ispravu podobnu za upis uknjižbe njegovog prava vlasništva u zemljišne knjige.

 

Među strankama je nesporno da su nekretnine koje su predmetom postupka upisane u zemljišnim knjigama na M. L., pok. J. N. i pok. J. S. iza kojih se vode ostavinski postupci pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu poslovni broj O-1835/13, O-1836/13 i O-1837/13, u kojima je rješenjem ostavinskog suda odvjetnik A. B. postavljen za privremenog skrbnika ostavine budući su njihovi nasljednici nepoznati.

 

Pošavši od utvrđenja da su u konkretnoj pravnoj stvari na pasivnoj strani trebali biti naznačeni kao tuženici nepoznati nasljednici iza pok. M. L., pok. J. N. i pok. J. S., zastupani po privremenom skrbniku ostavine A. B., a ne A. B. osobno, sudovi nižeg stupnja prihvatili su prigovor promašene pasivne legitimacije te su odbili tužbeni zahtjev.

 

U svezi s navedenim stavom revident postavlja slijedeće materijalnopravno pitanje:

„Može li privremeni skrbnik ostavine u ime nepoznatih nasljednika biti pasivno legitimiran u parničnom postupku?“

 

Kao razlog važnosti revident se poziva na rješenje Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-3027/2012-2 od 28. kolovoza 2013. u kojem je zauzeto pravno shvaćanje drukčije od onog zauzetog u pobijanoj odluci. U navedenom predmetu Županijski sud u Bjelovaru zauzeo je slijedeće pravno shvaćanje:

„Kada su nasljednici nepoznati, sud u takvom slučaju, sukladno čl. 128. st. 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03 i 163/03) u posebnom postupku postavlja privremenog skrbnika ostavine, koji je ovlašten da u ime nasljednika tuži i bude tužen, dakle, sudjeluje kao stranka u postupku u ime nepoznatih nasljednika, a sadržajno identičnu odredbu sadržavao je i Zakon o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 52/71, 47/78 i 56/00 - dalje: ZN), u čl. 134. st. 1., pa ovisno o smrti osoba koje su upisane u zemljišne knjige kao suvlasnici predmetne nekretnine, bilo je potrebno prethodno provesti postupak u kojem će sud postaviti privremenog skrbnika ostavine, odnosno privremenom staratelja ostavine, te tu osobu označiti kao tuženika u ime nepoznatih nasljednika.“

 

Ovaj sud smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer su o postavljenom pravnom pitanju dva županijska suda izrazila dva različita pravna shvaćanja čime se ostvario razlog za dopuštenost revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

Prema shvaćanju ovog suda, sud drugog stupnja u ovom predmetu zauzeo je ispravno pravno shvaćanje.

 

Naime, odredbom čl. 77. st. 1. ZPP je propisano da stranka u postupku može biti svaka fizička i pravna osoba (st. 1.), dok je st. 2. propisano da se posebnim propisima određuje tko može biti stranka u postupku osim fizičkih i pravnih osoba.

 

Dakle, nesporno je da A. B. kao fizička osoba može biti stranka u svakom pa dakle i u ovom postupku sukladno odredbi čl. 77. st. 1. ZPP.

 

Nastavno, odredbom čl. 128. st. 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/113 i 33/15) propisano je kada su nasljednici nepoznati ili nepoznatog boravišta, odnosno nedostupni, kao i u ostalim slučajevima kada je to potrebno, sud će im postaviti privremenog skrbnika ostavine, koji je ovlašten da u ime nasljednika tuži ili bude tužen, da naplaćuje tražbinu ili isplaćuje dugove ili uopće da zastupa nasljednike.

 

Dakle, ova odredba, normativnim aktom, stranačku sposobnost priznaje i onima koji nemaju pravnu sposobnost (svim nasljednicima određene ostavine zajedno, bez obzira jesu li poznati ili ne odnosno dostupni ili ne) i njima priznaje pravo stajanja pred sudom u svojstvu parnične stranke, pozivom na odredbu čl. 77. st. 2. ZPP. U tim postupcima privremeni skrbnik ostavine ovlašten je zastupati ranije spomenute nasljednike, kao cjelinu, i u njihovo ime tužiti i biti tužen.

 

Dakle, nepoznati nasljednici iza pok. M. L., pok. J. N. i pok. J. S., kao cjelina, imaju svojstvo stranke pozivom na odredbu čl. 128. st. 1. ZN, a o tome, imaju li pored prava stajanja pred sudom na temelju čl. 77. st. 2. ZPP u svezi s čl. 128. st. 1. ZN i pasivnu građanskopravnu legitimaciju (legitimatio ad causam), trebalo bi meritorno odlučiti u konkretnom parničnom postupku.

 

Nasuprot tome, tuženik A. B. nema pasivnu građanskopravnu legitimaciju u ovom predmetu, jer je on kao privremeni skrbnik ostavine, ovlašten samo u ime nasljednika, (dakle ne i u svoje ime) tužiti ili biti tužen, naplaćivati tražbine ili isplaćivati dugove i uopće zastupati nasljednike, a koje mu je ovlaštenje dato odredbom čl. 128. st. 1. ZN. Tom odredbom njemu u ime nepoznatih nasljednika nije dana posebna i samostalna. Zbog toga, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da on kao fizička osoba nije pasivno legitimiran jer nema građansku legitimaciju da bi se u odnosu na njega utvrdilo da je vlasnik nekretnina koje su predmetom spora, niti je ovlašten izdavati, u konkretnom slučaju, isprave podobne za upis prava vlasništva na nekretninama koje su predmet postupka. Kad bi to bilo tako on bi i za dugove ostavine odgovarao svom svojom imovinom, što nije prihvatljivo i ne proizlazi iz spomenute zakonske odredbe.

 

Slijedom navedenog valjalo je pozivom na odredbu čl. 393. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 5. rujna 2018.