Broj: Rev 2271/2013-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. D. G. iz T., 2. Z. G. iz T. i 3. V. V. iz D., koje zastupaju punomoćnici F. R., I. P. i C. R., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u D., protiv tuženika M. G. iz O., kojeg zastupa punomoćnik L. V., odvjetnik u O., radi utvrđenja opravdanosti isključenja iz nasljedstva, odlučujući o reviziji 1., 2. i 3. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-1517/12 od 29. svibnja 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Korčuli, poslovni broj P-134/10 od 31. svibnja 2012., u sjednici održanoj 26. rujna 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja 1. D. G., 2. Z. G. i 3. V. V., kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Korčuli, poslovni broj P-134/10 od 31. svibnja 2012., suđeno je:

 

„I. Utvrđuje se da je pok. M. G. pok. M. opravdano i potpuno vlastoručnom oporukom koja je proglašena pred javnim bilježnikom I. K. ... god. isključio tuženika, sinka M. G. pok. M. iz nasljedstva, pa je tuženik M. G. u potpunosti izgubio nasljedno pravo u ostavinskom postupku iza smrti pok. M. G.

 

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 3.720,00 kn u roku od 15 dana.“

 

Odlučujući o žalbi tuženika protiv prvostupanjske presude Županijski sud u Dubrovniku je presudom poslovnog broja Gž-1517/12 od 29. svibnja 2013., preinačio (toč. I. izreke) prvostupanjsku presudu i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u cijelosti te je odlukom iz toč. II. izreke svoje presude naložio tužiteljima solidarno naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 6.562,50 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelji zbog bitnih povreda odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se pobijana presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz dosudu cjelokupnih parničnih troškova tužiteljima, kao i troškova ove izvanredne revizije ili podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju tužitelja.

 

U odgovoru na reviziju navodi kako je pobijana presuda donesena na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ispravne primjene materijalnih propisa, te uz poštivanje pravila parničnog postupka. Smatra da je u ovoj parnici dopuštena samo (izvanredna) revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, pa kako revizija tužitelja ne sadrži određeno navedeno pitanje, kao ni druge elemente takve revizije predlaže njeno odbacivanje.

 

Revizija je dopuštena, ali nije osnovana.

 

S obzirom na to da je drugostupanjska presuda preinačena pozivom na odredbu čl. 373.a ZPP, to je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, protiv takve drugostupanjske presude dopuštena redovna revizija. Stoga je ovaj sud reviziju tuženika razmatrao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11 - dalje: ZPP) koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju tužitelji ukazuju u reviziji navodeći kako je drugostupanjski sud „(…) donio odluku koja je potpuno suprotna izvedenim dokazima u spisu, čime je počinjena bitna povreda postupka jer ta odluka proturječi izvedenim dokazima u spisu i to sadržaju i tekstu oporuke pok. M. G., njegovoj posljednjoj volji i razlozima te posljednje volje, te potpuno suprotno daljnjim dokazima u spisu, a to su iskazi tužitelja majke tuženika, brata i sestre, koji su iskazali i na okolnost razloga oporuke, razloga sadržaja oporuke, odnosa u obitelji te posebno odnosa tuženika i njegovog oca kao i cjelokupne obitelji.“

 

Ovaj sud u pobijanoj odluci ne nalazi navedene proturječnosti.

 

Predmet spora u ovoj parnici je pitanje opravdanosti isključenja tuženika (sina ostavitelja M. G.) iz nasljedstva.

 

U postupku je utvrđeno da je oporučitelj u vlastoručnoj oporuci proglašenoj pred Javnim bilježnikom I. K. dana ..., svojom nasljednicima odredio suprugu D. G., sina Z. G. i kćerku V. V. (ovdje: tužitelji), tako da je svoju nepokretnu imovinu ostavio supruzi D. G., osim pojedinačno navedenih nekretnina koje je namijenio sinu Z. G. i kćerci V. V. U odnosu na tuženika (ostaviteljevog sina i nužnog nasljednika) u oporuci je navedeno „(…) sinu M. ne ostavljam ništa po svojim ričima i djelu ne zaslužuje“.

 

Ostavitelj je u svojoj pisanoj oporuci kao razloge isključenja iz nasljedstva tuženika još naveo kako se njegov sin M. oženio i prije pet i pol godina otišao te da „(…) niti jedan put nije došao ni upitao kako smo, ja sam bio u bolnici u teškom stanju nije došao ni prišao (…)“.

 

Nakon provedenog postupka, u kojem tuženik nije negirao da s ocem i obitelji nije kontaktirao kroz sporno razdoblje, prvostupanjski sud je utvrdio kako se takvim odnosom kao sin teže se ogriješio prema ocu povredom moralne obveze. Prvostupanjski sud smatra da je u skladu s moralnim načelom da djeca makar kontaktiraju sa svojim roditeljima, a da tuženik nije posjećivao oca, nije kontaktirao s ocem niti se na bilo koji način brinuo o ocu i iskazao mu dužno poštovanje i da je u potpunosti isključio oca (i majku) iz svog života. Iz tih činjenica sud je prosudio da je tuženik teže povrijedio moralnu obvezu prema ocu, pa kako je ta povreda postojala i u vrijeme sastavljanja oporuke time da je ostvaren razlog za isključenje tuženika iz nasljedstva u smislu čl. 85. st. 1. toč. 1. i čl. 86. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03, 163/03 i 35/05 - dalje: ZN).

 

Suprotno ovom zaključku prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud smatra „(…) da činjenica što tuženik nije posjećivao oca, nakon što se sa svojom obitelji iselio iz roditeljskog doma, nije tako teška povreda moralnih obveza koje proizlaze iz obiteljskog odnosa, obzirom na nesuglasice i razmirice koje su nastale između članova obitelji nakon ženidbe tuženika i rođenja djeteta, s obzirom da je ostavitelj nakon iseljenja tražio od tuženika da sve svoje stvari iznese iz roditeljskog doma, te s obzirom da ne postoje neke druge okolnosti kao npr. nemoć ili siromaštvo ostavitelja, koje bi činjenicu neposjećivanja mogle činiti teškom moralnom povredom“. Sukladno ovom uvjerenju, drugostupanjski sud smatra da ne postoje razlozi za isključenje tuženika iz nasljeđivanja pa preinačavanjem prvostupanjske presude odbija zahtjev tužitelja za utvrđivanje osnovanim isključivanja tuženika iz nasljeđivanja iza pok. oca M. G.

 

Da bi se povreda zakonske ili moralne obveze mogla smatrati opravdanim razlogom za isključenje nužnih nasljednika iz nasljedstva, u skladu s odredbom čl. 85. st. 1. toč. 1. ZN, povreda mora biti utvrđena i mora biti teža.

 

Naime, odredbom čl. 85. st. 1. toč. 1. ZN propisano je da oporučitelj može isključiti iz nasljedstva nasljednika koji ima pravo na nužni dio, između ostalog i ako se on povredom neke zakonske ili moralne obveze teže ogriješi prema ostavitelju. Odredbom čl. 86. ZN propisano je da oporučitelj koji želi isključiti nekog nasljednika mora to izraziti u oporuci na nesumljiv način, a korisno je da navede i temelj isključenja.

 

Cijeneći (sukladno navedenim materijalnopravnim odredbama) u oporuci izraženu raspoložbu ostavitelja ovaj sud prihvaća tumačenje prvostupanjskog suda, prema kojemu je sada pok. M. G. zbog određenih razloga želio isključiti iz nasljedstva tuženika – svog sina M. G.

 

Institut isključenja nasljednika je ono iznasljeđivanje kojim ostavitelj kažnjava osobu koja je i njegov potencijalni nužni nasljednik za neke njezine postupke, sprječavajući je, na taj način, da ga u potpunosti ili djelomično naslijedi makar i kao nužni nasljednik. Upravo s obzirom na karakter isključenja od nasljedstva kao kazne - u onom opsegu u kojem je ostavitelj opravdano iznaslijedio svog potencijalnog nužnog nasljednika, taj je nasljednik izgubio pravnu osnovu za stjecanje nasljednog prava. Isključenje iz nasljedstva je ujedno i isključenje od prava na zakonski dio.

 

Međutim, drugo je pitanje je li isključenje opravdano (jer samo opravdano isključenje može dovesti do pravnih posljedica isključenja utvrđenih u odredbi čl. 87. ZN).

 

S ocjenom drugostupanjskog suda da se tuženik nije teže ogriješio o moralnu obvezu prema ostavitelju slaže se i ovaj sud, jer je ponašanje tuženika rezultat poremećenih obiteljskih odnosa, te da se stoga nije teže ogriješio u pogledu svojih moralnih obveza prema ocu koji također nije ništa poduzimao da se obiteljske razmirice razriješe. Naime, iz predmetnog spisa proizlazi da su se odnosi u obitelji pogoršali nakon što se tuženik oženio i nakon što njegova supruga nije bila prihvaćena u obitelji. Prema shvaćanju ovoga suda, odnos roditelja i odrasle djece uvijek bi morao podrazumijevati međusobno uvažavanje (različitih osobnosti) i dvostranu komunikaciju koja se gradila tijekom cijelog života, pri čemu roditelji ne mogu očekivati od odraslog sina ili kćeri da u drugi plan stavljaju vlastitu obitelj.

 

Konačno, sukladno odredbi čl. 86. st. 3. ZN, u slučaju spora o opravdanosti isključenja teret dokaza da je isključenje opravdano leži na onome koji se na isključenje poziva. Tužitelji u ovoj parnici nisu uspjeli dokazati opravdanost tuženikova isključenja.

 

Slijedom izloženog, nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer je drugostupanjski sud pravilno utvrdo da nisu ispunjeni uvjeti predviđeni odredbom čl. 85. st. 1. toč. 1. ZN da se tuženik kao nužni nasljednik iza pok. oca - M. G. isključi iz nasljedstva.

 

Revizijske navode koji ukazuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ovaj sud nije cijenio, jer se revizija ne može izjaviti zbog tog razloga (čl. 385. st. 3. ZPP).

 

Zbog iznesenih razloga valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu, primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 26. rujna 2018.