Broj: Rev 326/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. M.₁, OIB: ..., iz L., zastupanog po punomoćnicama I. Z. i I. Z. B., odvjetnicama u Zajedničkom odvjetničkom uredu I. Z. i I. Z. B. u L., protiv tuženice A. M.₂, OIB: ..., iz L., radi povrata dara radi nadopune nužnog dijela, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-780/2016-4 od 6. rujna 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Labinu poslovni broj P-857/15 od 7. siječnja 2016., u sjednici održanoj 14. studenog 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se revizija tužitelja, ukidaju se presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-780/2016-4 od 6. rujna 2017. i presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Labinu poslovni broj P-857/15 od 7. siječnja 2016. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijeni su tužbeni zahtjevi tužitelja koji glase:

 

"1. U ostavinsku imovinu iza pok. M. J. vraća se dar učinjen M. B. pravnom predniku M. A.₂, temeljem ugovora o darovanju zaključenog 15.veljače 1988.g., između M. J. i M. B., radi namirenja nužnog dijela M. A.₁ i to u ¼ dijela k.č.  1015/2, k.č. 1015/3 i k.č. 1017/2 sve  k.o. C., pa je M. A.₂ dužna dozvoliti da se u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Labinu ¼  dijela k.č.  1015/2 k.č. 1015/3 i k.č. 1017/2 sve  k.o. C., sa njenog imena i suvlasništva upišu na ime i suvlasništvo ostaviteljice M. J..

 

2. Utvrđuje se da je M. A.₁ kao zakonski nasljednik iza svoje majke M. J. vlasnik u ¼ dijela k.č. 1015/2, k.č. 1015/3 i k.č. 1017/2 sve  k.o. C.

 

3. Po pravomoćnosti ove presude na prijedlog tužitelja u zemljišnim knjigama ovoga suda na temelju ove presude izvršit će se uknjižba prava vlasništva ¼ dijela k.č.  1015/2,  k.č. 1015/3 i k.č. 1017/2 sve  k.o. C., na ime tužitelja.

 

4. Tužena je dužna naknaditi tužitelju nastale parnične troškove, sve u roku od 15 dana."

 

i

 

"1. U ostavinsku imovinu iza pok. M. J. vraća se dar učinjen M. B. pravnom predniku M. A.₂, temeljem ugovora o darovanju zaključenog 15. veljače 1988.g., između M. J. i M. B., radi namirenja nužnog dijela M. A.₁ i to u ¼ dijela  1015/3  k.o. C. u cjelini.

 

2. Utvrđuje se da je M. A.₁ kao zakonski nasljednik iza svoje majke M. J. vlasnik u ¼ dijela k.č.  1015/3   k.o. C.

 

3. Po pravomoćnosti ove presude na prijedlog tužitelja u zemljišnim knjigama ovoga suda na temelju ove presude izvršit će se uknjižba prava vlasništva ¼ dijela k.č. 1015/3 sve  k.o. C., na ime tužitelja.

 

4. Tužena je dužna naknaditi tužitelju nastale parnične troškove, sve u roku od 15 dana."

i

 

"1. U ostavinsku imovinu iza pok. M. J. vraća se dar učinjen M. B. pravnom predniku M. A.₂, temeljem ugovora o darovanju zaključenog 15.veljače 1988.g., između M. J. i M. B., radi namirenja nužnog dijela M. A.₁ i to 47/100 dijela k.č. 1015/3, te ¼ dijela k.č. 1017/2  k.o. C. u cjelini.

 

2. Tužena je dužna naknaditi tužitelju parnični trošak."

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj na temelju odredbe članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - u daljnjem tekstu: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba ZPP-a. Predlaže preinačenje nižestupanjskih presuda te naknadu svih troškova parničnog postupka.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Na temelju članka 392.a stavka 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka valja istaknuti da u tom dijelu tužitelj nije određeno naznačio i obrazložio o kojim se bitnim povredama radi, a niti se to može utvrditi iz cjelokupnog sadržaja revizije, stoga takve revizijske navode nije moguće ispitati pa ih revizijski sud nije uzeo u obzir.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se u ostavinsku imovinu iza pokojne majke J. M. vrati dar učinjen B. M., pravnom predniku odnosno suprugu tuženice, iz ugovora o darovanju zaključenog 15. veljače 1988., između J. M. i B. M., radi namirenja nužnog dijela tužitelja i to u 1/4 dijela k.č. 1015/2, k.č. 1015/3 i k.č. 1017/2 sve k.o. C. pa da je tuženica dužna dozvoliti da se u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Labinu 1/4 dijela k.č. 1015/2 k.č. 1015/3 i k.č. 1017/2 sve k.o. C. s njenog imena i suvlasništva upišu na ime i suvlasništvo ostaviteljice J. M. Tužitelj postavlja i alternativni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kako je naprijed navedeno.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je sada pokojna J. M., majka tužitelja i B. M., 15. veljače 1988. darovala nekretnine k.č. 1015/2 i k.č. 1017/2 k.o. C. (da bi kasnije k.č. 1015/2 cijepana na k.č. 1015/2 i na k.č. 1015/3 k.o. C.) svom sinu B. M., na temelju kojeg ugovora o darovanju se B. M. 1988. upisao u zemljišnim knjigama kao vlasnik na tim nekretninama te je upisan u katastru nekretnina kao njihov posjednik,

 

- da je na k.č. 1015/2 k.o. C. B. M. sagradio obiteljsku kuću, a koju je u 1/2 dijela darovao svojoj supruzi ovdje tuženici,

 

- da su J. M. i B. M. zaključili Ugovor o doživotnom uzdržavanju 11. prosinca 2001., u kojem su, između ostalog, u članku II. utvrdili da su i nekretnine obuhvaćene darovnim ugovorom iz 1988. predane u vlasništvo B. M. na ime do sada davanog i budućeg uzdržavanja,

 

- da su nakon toga J. M. i B. M. zaključili ugovor o doživotnom uzdržavanju 22. travnja 2003. i Anex Ugovora o doživotnom uzdržavanju 28. svibnja 2009., na temelju kojih je J. M. kao primatelj uzdržavanja dala u vlasništvo i suvlasništvo svoje druge nekretnine B. M. kao davatelju uzdržavanja,

 

- da je J. M. navedene ugovore u uzdržavanju zaključivala sa sinom B. M., nakon što je pravomoćnim odlukama utvrđena kao vlasnica predmetnih nekretnina, u postupku koji je vodila protiv tužitelja kao tuženika,

 

- da je B. M. umro prije majke J. M. te da je B. M. naslijedila supruga ovdje tuženica,

 

- da je tuženica nakon smrti supruga zaključila Ugovor o doživotnom uzdržavanju sa svojom svekrvom J. M., koja joj je za dano uzdržavanje prenijela grobno mjesto na groblju u M. i sve pokretnine,

 

- da je J. M. umrla i da je pokrenut ostavinski postupak u kojem nije utvrđeno da je ista bila vlasnica bilo kakve imovine,

 

- da je tužitelj bio u zavadi s majkom, da s njom nije imao kontakata, da su odnosi toliko bili narušeni da joj nije bio na pogrebu te da su o majci brinuli B. M. i njegova supruga ovdje tuženica, pogotovo zadnjih 20 godina.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da su stranke Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 11. prosinca 2001., u točki II. na jasan i nedvosmislen način izrazile svoju volju i namjeru da predmetne nekretnine budu obuhvaćene navedenim ugovorom i to na ime dosadašnjeg i budućeg davanja između davatelja uzdržavanja i primatelja uzdržavanja. Sud ocjenjuje da je to bila prava volja stranaka što proizlazi iz nedvojbeno utvrđene činjenice da je tužitelj bio u zavadi s majkom i da je brigu o majci zadnjih 25 godina vodio sin B. M., a nakon njegove smrti tuženica. Sud prvog stupnja je ocijenio da ugovorne strane odnosno J. M. i B. M. nisu trebali formalno raskidati ranije zaključeni darovni ugovor jer je on u biti s izraženom voljom stranaka stvarno i raskinut, odnosno modificiran u Ugovor o doživotnom uzdržavanju, a što im je i bila namjera, pogotovo zato što je B. M. preuzeo brigu o svojoj majci.

 

Odbijajući žalbu tužitelja kao neosnovanu sud drugog stupnja u cijelosti prihvaća zaključke prvostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica, kao i primjenu materijalnog prava, pozivajući se pritom na odredbu članka 375. stavak 5. ZPP-a.

 

Revident ističe da je pogrešan zaključak prema kojem predmetne nekretnine iz ugovora o darovanju izgubile svojstvo dara jer primateljica uzdržavanja u trenutku sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju nije bila vlasnica tih nekretnina (jer ih je već ranije besplatnim pravnim poslom prenijela u vlasništvo sinu B. M.), pa naznačenim nekretninama više nije ni mogla ponovno raspolagati i dati ih kao naknadu za uzdržavanje, budući da su više od 13 godina prije sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju već bile vlasništvo obdarenika, sina B. M.. U tom smislu, smatra da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Revident osnovano navodi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.

 

Naime, prema utvrđenom činjeničnom stanju, prednik tuženice B. M. je na temelju darovnog ugovora od 15. veljače 1988., koji je iste godine i proveden u zemljišnim knjigama, postao vlasnik k.č. 1015/2 i k.č. 1017/2 k.o. C. (da bi kasnije k.č. 1015/2 cijepana na k.č. 1015/2 i na k.č. 1015/3 k.o. C.), te je kao posjednik upisan i u katastru nekretnina. Osim toga, prednik tuženice je na k.č. 1015/2 potom sagradio kuću, koju je u 1/2 dijela darovao svojoj supruzi ovdje tuženici.

 

Prema tome, u revizijskom dijelu postupka sporno je pitanje - je li J. M. kasnijim ugovorom o doživotnom uzdržavanju (od 11. prosinca 2001. i njegovim dodatkom iz 2009.) na pravno valjan način mogla raspolagati imovinom kojom je već raspolagala darovnim ugovorom (od 15. veljače 1988.). Pitanje je sporno zato jer primateljica uzdržavanja više nije bila vlasnica te imovine budući da je u vrijeme sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju već odavno vlasnik odnosnih nekretnina bio njezin sin B. (pokojni suprug tuženice). Primateljica uzdržavanja mogla bi valjano raspolagati odnosnim nekretninama jedino pod pretpostavkama da joj je obdarenik stvarno (i formalno) vratio darovane nekretnine u vlasništvo i posjed i to odgovarajućim pravnim poslom prije sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, što u postupku nije utvrđeno.

 

Slijedom toga, nisu prihvatljivi zaključci nižestupanjskih sudova da je ugovor o darovanju koji je u cijelosti realiziran potom, već samim sklapanjem ugovora o doživotnom uzdržavanju, raskinut voljom stranaka jer na takav zaključak ne upućuje ni utvrđeno činjenično stanje, niti odredbe obveznopravnih propisa koje su mjerodavne za pravilnu odluku u ovoj pravnoj stvari.

 

Osim toga, Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO/91), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, nije propisana mogućnost raskidanja ugovora koji je u cijelosti ispunjen jer, prema odredbama članka 295. ZOO-a, ispunjenjem prestaje postojati obveza, a time i pravo na raskid ugovora zbog neispunjenja, promijenjenih okolnosti, nedostataka prodane stvari ili nekih drugih zakonom propisanih razloga.

 

Istina, polazeći od načela slobodnog uređivanja obveznih odnosa, stranke mogu sporazumno staviti izvan snage i ugovor koji je u cijelosti realiziran, ali u tom je slučaju između stranaka sklopljen novi samostalni ugovor (o tzv. "storniranju"), na temelju kojeg, ako je realiziran, dolazi do suglasnog vraćanja onog što je primljeno po ranijem ugovoru, međutim, to nije raskid ugovora na koji se odnose zakonska pravila o raskidanju ugovora. Dakle, kako ništa što je utvrđeno ne upućuje da bi možebitni "ugovor o storniranju" stvarno bio ispunjen uzajamnim vraćanjem primljenog, to u ovom imovinskopravnom odnosu nema ni govora o takvom pravnom poslu.

 

Nije pravilan niti zaključak nižestupanjskih sudova prema kojem je darovni ugovor samo modificiran u ugovor o doživotnom uzdržavanju iz jednostavnog razloga jer ZOO (niti pravna pravila bivšeg OGZ-a), ne poznaje institut "modifikacije" koji bi kao takav bio primjenljiv u ovoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Ne radi se niti o novaciji koja bi proizvodila pravne učinke jer je ona moguća samo ako ranija obveza još nije ugašena (članak 351. ZOO).

 

Prema odredbi članka 84. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 - u daljnjem tekstu: ZN) povrat dara može se zahtijevati u roku od tri godine od ostaviteljeve smrti. Ostaviteljica je u konkretnom slučaju umrla 5. travnja 2011. pa je tužitelj pravovremeno (5. ožujka 2013.) podnio tužbu iz te zakonske odredbe.

 

Odredbom članka 77. stavak 1. ZN-a propisano je da je nužni dio povrijeđen kad je ukupna vrijednost darova tolika da zbog nje nužni nasljednik ne bi dobio punu vrijednost svoga nužnoga dijela (članak 70. stavak 5.) te stavkom 2. istog članka da pri utvrđivanju ukupne vrijednosti oporučnih raspolaganja i darova uzimaju se u račun i oni darovi i raspolaganja oporukom za koja je ostavitelj naredio da se ne uračunaju nužnom nasljedniku u njegov nasljedni dio.

 

Slijedom toga, zbog pogrešnog materijalnopravnog pristupa nižestupanjskih sudova ostale su neutvrđene odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva na povrat dara i zbog povrede nužnog dijela zakonskog nasljednika.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski će sud ispitati, raspraviti i utvrditi sve odlučne okolnosti u smislu naznačenih nasljednopravnih pravila, nakon čega će donijeti novu odluku i odluku o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka.

 

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 395. stavak 2. ZPP-a, valjalo riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 14. studenog 2018.