Broj: Rev 528/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Jalšovečki predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Ivana Mikšića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. S.₁ iz Republike Njemačke, M., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik G. M., odvjetnik u Đ., protiv I. tuženice J. R.₁ i II. tuženice J. R.₂, obje iz Republike Njemačke, B., zastupane po punomoćniku A. S.₂, odvjetniku u O., radi utvrđenja postojanja izvanbračne zajednice, odlučujući o reviziji I. i II. tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3508/14-2 od 2. listopada 2014., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-316/13-15 od 2. lipnja 2014., u sjednici održanoj 28. studenoga 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija I. i II. tuženice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3508/2014 od 2. listopada 2014. odbijena je žalba I. i II. tuženice kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-316/1315 od 2. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na odluku o glavnoj stvari, tj. u dijelu kojim je utvrđeno da je izvanbračna zajednica između tužiteljice i sada pok. D. R. trajala od 2005. pa do njegove smrti ... te se stoga tužiteljici priznaje status izvanbračne supruge D. R., dok je djelomično prihvaćena žalba I. i II. tuženica i preinačena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka na način da je naloženo I. i II. tuženicama da tužiteljici solidarno nadoknade parnične troškove u iznosu od 2.000,00 kn.

 

Protiv te presude, u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari, reviziju su podnijele I. i II. tuženice (dalje: tuženice) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ista, kao i prvostupanjska presuda, ukine u pobijanom dijelu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje postojanja izvanbračne zajednice između tužiteljice i sada pok. oca tuženica, te se tuženice kao zakonske nasljednice sada pok. D. R., smatraju jednom parničnom strankom budući da su jedinstveni suparničari u smislu odredbe čl. 201. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP). Dakle, označena vrijednost predmeta spora u tužbi (201.001,00 kn) ne dijeli se na dva tuženika jer nije riječ o dva zahtjeva, zasebno prema svakom od tuženika (nije moguće da isti zahtjev u odnosu na jednu od tuženica bude prihvaćen, a u odnosu na drugu odbijen). Dopuštena je stoga revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP jer vrijednost predmeta spora prelazi 200.000,00 kn.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Iz sadržaja revizije proizlazi da tuženice pobijaju drugostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka učinjenih pred drugostupanjskim sudom i to prvenstveno zbog povrede odredbe čl. 362. st. 1. ZPP, budući da je drugostupanjsku odluku donio sudac pojedinac, a ne sudsko vijeće. Revidentice smatraju da žalbeni razlozi nisu razmotreni i ocijenjeni na dostatno objektivan i utemeljen način, a što je imalo za posljedicu da je žalba odbijena kao neosnovana.

 

Prema odredbi čl. 44. st. 1. ZPP, kad odlučuje o žalbi u drugom stupnju, županijski sud odlučuje u vijeću od trojice sudaca, ako zakonom nije drugačije propisano. U konkretnoj situaciji ne postoji iznimka od ove načelne odredbe te je pravilnom primjenom navedene odredbe sud trebao suditi u vijeću od trojice sudaca. Dakle, sud je donijevši odluku po sucu pojedincu pogrešno primijenio odredbu čl. 44. st. 1. ZPP.

 

Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu toga Zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

 

Tuženice ničim konkretno ne obrazlažu zbog čega je nepravilan sastav suda utjecao ili mogao utjecati na donošenje pravilne i zakonite odluke, već paušalno prigovaraju da žalbeni razlozi nisu razmotreni i ocijenjeni na dostatno objektivan i utemeljen način.

 

Stoga ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP ovaj sud nije našao da bi postupanje suprotno odredbi čl. 44. st. 1. ZPP u konkretnom slučaju bilo ili moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 44. st. 1. ZPP, odnosno u vezi čl. 362. ZPP, kako to navode revidentice.

 

Nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda, kao i presuda suda prvog stupnja, nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da je izreka presude razumljiva i ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima i ima obje nižestupanjske presude imaju dostatne razloge o odlučnim činjenicama.

 

Suprotno tvrdnji revidentica drugostupanjski sud ocijenio je sve odlučne žalbene navode i za prihvaćenje ocjene dokaza prvostupanjskog suda dao je dostane razloge.

 

Nije pobijanom presudom učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP jer je drugostupanjski sud pravilno cijenio da prvostupanjski sud nije prihvatio iskaz svjedoka E. B., iako to u obrazloženju svoje presude nije izrijekom naveo, ali da to proizlazi iz sadržaja cjelokupnog obrazloženja presude. Ocjenu svih preostalih dokaza sud prvog stupnja također je izveo na način propisan odredbom čl. 8. ZPP, posebno uzimajući u obzir suglasnost iskaza tužiteljice i svjedoka čije je iskaze sud prihvatio budući da su bili u čestom i neposrednijem kontaktu sa sada pok. D. R., a koji proturječe iskazu svjedoka čije iskaze sud nije prihvatio kao istinite, a za koje je svjedoke utvrdio da nisu bili u čestom kontaktu sa sada pok. D. i nisu mogli imati neposredna saznanja o njegovom emocionalnom životu, odnosno da se radi o svjedoku zainteresiranom za ishod spora (baka tuženica).

 

Nije stoga osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Navodi revidentica kojima dovode u pitanje utvrđenja drugostupanjskog suda o odnosima tužiteljice i sada pok. D. R., s tvrdnjom drugostupanjski sud nije imao razloga vjerodostojnim prihvatiti iskaze svjedoka (sestara sada pok. D. R.) i tužiteljice, a ne prihvatiti iskaz svjedokinje E. B. (koja navodi da se veza tužiteljice i D. R. temeljila na materijalnom interesu), u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznose svoje činjenične zaključke, a koji su različiti od činjeničnih zaključaka drugostupanjskog suda i pravnog shvaćanja na kojemu je osporena odluka zasnovana i sugeriraju ih prihvatiti, jer prema njihovom shvaćanju drugostupanjski sud nije pravilno ocijenio utvrđene činjenice. Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te navode ovaj sud nije razmatrao (čl. 385. st. 1. ZPP).

 

Valja pritom imati na umu da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za sud (čl. 8. ZPP), kojemu pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem suda prema toj ovlasti, i time što utvrđene činjenice nisu ocijenjene sukladno shvaćanju revidentica, nije ostvarena povreda na koju se revizijom ukazuje.

 

Revidentice ističu i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava i to odredbe čl. 8. st. 2. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj: 48/03, 163/03 i 35/05, dalje: ZN) budući da smatraju da je sud trebao isključivo primijeniti odredbe tog zakona, a ne odredbe Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj: 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11 i 61/11, dalje: ObZ) prilikom utvrđivanja postojanja izvanbračne zajednice u ovom konkretnom slučaju.

 

Polazeći od utvrđenja:

 

- da su tužiteljica i D. R. započeli emocionalnu vezu 2005.,

 

- da su oba partnera bili razvedeni te su imali djecu iz ranijih brakova,

 

- da tijekom trajanja te veze partneri nisu živjeli na istim adresama, jer je D. R. živio u Đ., a tužiteljica u M., međutim, da su se isti često međusobno posjećivali, u prosjeku jednom u dva mjeseca, kojom prilikom su preko vikenda ili u kontinuitetu po mjesec i više dana živjeli zajedno u istom domaćinstvu, bilo da se radilo o stanu tužiteljice ili kući D. R. te da su svake godine zajedno ljetovali,

 

- da je tužiteljica novčano pomagala D. R., koji je imao prihode samo u vidu opskrbnine u visini od 1.000,00 kn mjesečno, na način da mu je često slala novac iz Njemačke, kupovala mu drva za ogrjev i druge potrepštine, a isključivo je financirala njihova ljetovanja,

 

- da se tužiteljica brinula o održavanju kuće u Đ. u kojoj je živio D. R. sam, nakon smrti majke,

 

- da je tužiteljica posebno brinula o D. R. kada je obolio od teške bolesti (nakon operacije, kao i u posljednjim danima života) kada ga je često posjećivala i bila mu emocionalna podrška,

 

- da je opisana zajednica trajala do smrti D. R. ...,

 

prvostupanjski sud je zaključio, a taj je zaključak drugostupanjski sud prihvatio, da je tužiteljica dokazala da je između nje i D. R. postojala čvrsta emocionalna i ekonomska povezanost pa, iako nisu živjeli na istoj adresi, utvrdili su postojanje izvanbračne zajednice između njih u trajanju od 2005. pa sve do smrti D. R., te je, pozivom na odredbu čl. 3. ObZ tužbeni zahtjev prihvaćen.

 

Prema stavu ovog suda, sadržaj odnosa između tužiteljice i sada pok. D. R. potrebno je u konkretnom slučaju (tužiteljica je na pokretanje parnice upućena rješenjem ostavinskog suda poslovni broj O-752/12 od 23. svibnja 2013.), utvrditi primjenom odredbe čl. 8. st. 2. ZN, na koju ukazuju revidentice i kojom je propisano da na temelju zakona ostavitelja nasljeđuje i njegov izvanbračni drug koji je u pravu nasljeđivanja izjednačen s bračnim, dok se izvanbračnom zajednicom u smislu toga Zakona smatra životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca koja je trajala dulje vrijeme, a prestala ostaviteljevom smrću, pod uvjetom da su bile ispunjene pretpostavke koje se traže za valjanost braka, ali i odredbe čl. 3. ObZ (na koju se pozivaju nižestupanjski sudovi), budući da je u pogledu utvrđivanja izvanbračne zajednice ObZ temeljni zakon, a prema kojoj se odredbe ObZ o učincima izvanbračne zajednice primjenjuje na životnu zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.

 

Prema obje ove odredbe, za postojanje izvanbračne zajednice treba utvrditi, osim potrebnog trajanja koje je zakonski precizno normirano u ObZ, da niti jedan od partnera u razdoblju trajanja te zajednice nije bio u braku, da je među njima postojala trajnija zajednica - i to ne samo u smislu zajedničkog stanovanja, već u uspostavljanju emocionalne, odnosno egzistencijalne povezanosti i ekonomske zajednice u kojoj izvanbračni drugovi zadovoljavaju različite životne potrebe te se međusobno pomažu i brinu jedno o drugome, a da je ta zajednica prestala ostaviteljevom smrću (što posebice normira ZN).

 

U konkretnom slučaju, utvrđeni su u postupku pred sudom svi navedeni elementi, dok revidentice tek prvi puta u reviziji iznose sumnju da tužiteljica (obzirom na postojanje ranijeg braka) možda nije doista bila razvedena tijekom trajanja veze s D. R. pa su s iznošenjem tih tvrdnji prekludirane u revizijskoj fazi postupka.

 

Stoga, činjenica da se drugostupanjski sud donoseći pobijanu presudu nije izričito pozvao i na odredbu čl. 8. st. 2. ZN, ali je utvrđeno postojanje svih elemenata koje predviđa i navedena odredba, ne dovodi u pitanje pravilnost primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju, pa su neosnovani revizijski navodi da bi sud drugog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Zbog svih iznesenih razloga je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 28. studenog 2018.