Broj: Rev 558/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. B. iz L., Republika Slovenija, koju zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u B., protiv I-tuženika P. B. iz Lj., Republika Slovenija, i II-tužene D. D. iz Lj., Republika Slovenija, koju zastupa punomoćnica I. O., odvjetnica u U., radi poništenja rješenja o nasljeđivanju i opoziva darovanja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola br. Gž-3920/13-2 od 12. listopada 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama- Buie br. P-311/11-39 od 12. ožujka 2013., u sjednici održanoj 5. prosinca 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

 

„I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„I/ Poništava se rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Bujama br. O-370/02 od 9. siječnja 2003. godine, te se nasljednicima iza pok. M. B. i L. B. u odnosu na nekretninu pod oznakom k.č.br. 395 upisanu u z.k.ul. 355 k.o. U. utvrđuje tužiteljica D. B., što je tuženi P. B. dužan priznati u roku od 15 dana.

 

II/ Opoziva se ugovor o darovanju od dana 5. srpnja 2010. godine, a uknjižen 16. srpnja 2010. godine, te se briše upis prava vlasništva izvršen na temelju tog ugovora na nekretnini pod oznakom k.č.br. 395 upisano u z.k.ul.br. 355. k.o. U. pod brojem Z-3577/10 i uspostavlja se zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe toga ugovora uz upis prava vlasništva za korist tužiteljice D. B. na temelju ove presude u roku od 15 dana.

 

II/ Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„III/ Poništava se ugovor o darovanju od dana 5. srpnja 2010. godine, a uknjižen dana 16. srpnja 2010. godine, te se briše upis prava vlasništva izvršen na temelju tog ugovora na nekretnini pod oznakom k.č.br. 395 upisano u z.k.ul.br. 355. k.o. U. pod brojem Z-3577/10 i uspostavlja se zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe toga ugovora uz upis prava vlasništva za korist tužiteljice D. B. na temelju ove presude u roku od 15 dana.

 

IV/ Tužena D. D. dužna je predati tužiteljici D. B. u posjed nekretninu pod oznakom k.č.br. 395 upisano u z.k.ul.br. 355 k.o. Umag u roku od 15 dana.

 

V/ Tuženi su dužni tužiteljici naknaditi troškove ovog postupka u roku od 15 dana.“

 

III/ Nalaže se tužiteljici da tuženima P. B. i D. D. isplati parnični trošak u iznosu od 21.250,00 u roku od 15 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, pri čemu  predlaže pobijanu odluku preinačiti, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

Prema odredbi čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je II-tuženica D. D. u zemljišnim knjigama upisana vlasnicom predmetnih nekretnina, k.č.br. 395, u naravi kuća i dvorište, upisana u zk.ul. 355 k.o. U. i to temeljem Darovnog ugovora od 5. svibnja 2010 sklopljenog između tužiteljice D. B. i tuženika P. B. kao darovatelja i tuženice D. D. kao obdarenika,

 

- da je iza pok. M. i L. B., roditelja supruga tužiteljice i oca I-tuženika, M. B. (umrlog nakon svojih roditelja) vođen ostavinski postupak u Republici Sloveniji i u Republici Hrvatskoj i da su kao njihovi jedini zakonski nasljednici pozvani tužiteljica kao supruga pok. M. B. i I-tuženik kao njegov sin,

 

- da je ostavina u Republici Sloveniji raspoređena samo na tužiteljicu, jer je I-tuženik dao nasljedničku izjavu kojom svoj nasljedni dio ustupa majci,

 

- da je ostavina u Republici Hrvatskoj raspoređena na tužiteljicu i I-tuženika, svakog u ½ dijela i da su u tom ostavinskom postupku, koji se kod suda prvog stupnja vodio pod brojem O-370/02 sudjelovala oba nasljednika, odnosno tužiteljicu je zastupao ovlašteni punomoćnik,

 

- da je rješenjem o nasljeđivanju suda prvog stupnja pod posl. br. O-370/02 od 9. siječnja 2003., koje je postalo pravomoćno, predmetna nekretnina raspoređena na oba nasljednika, svakog u ½ dijela.

 

- da su tužiteljica i I-tuženik darovali II-tuženici predmetnu nekretninu, k.č.br. 355

K.O. Umag i to svaki svoju polovinu dijela,

 

- da je II-tuženica u potpunosti isplatila tužiteljici dogovorene iznose,

 

- da II-tuženica nije na I-tuženika prenijela vlasništvo stana u Lj., iako je to bila dužna napraviti prema dogovoru iz 2003. jer je tako između njih dogovoreno,

 

- da je u čl. 3. st. 1. predmetnog Darovnog ugovora naznačeno da daroprimac sa zahvalnošću prima na dar darovane nekretnine bez ikakvih ugovorenih protučinidbi i davanja na ime primljenog dara.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su zaključili da je zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja o nasljeđivanju neosnovan, obzirom tužiteljica nije dokazala da postoje razlozi za ponavljanje postupka sukladno čl. 237. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 - dalje: ZN ). Naime, tužiteljica je  sudjelovala u tom ostavinskom postupku putem svog punomoćnika, radi čega nema pravo na pokretanje parnice zbog toga što se u tom ostavinskom postupku odluka o nasljeđivanju nije temeljila na izjavi nasljednika P. B. danoj u ostavinskom postupku u Republici Sloveniji, kojom on svoj nasljedni dio ustupa majci, ovdje tužiteljici. U odnosu na tužbeni zahtjev za opoziv ugovora o darovanju nižestupanjski sudovi su isti ocijenili neosnovanim sukladno čl. 494. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO) obzirom se II-tuženica, kao obdarenik, prema tužiteljici, kao darovatelju, nije grubo ogriješila, a osim toga nije utvrđeno da bi postojali bilo koji drugi razlozi za opoziv darovanja uslijed grube nezahvalnosti. Vezano uz eventualno kumulirani tužbeni zahtjev nižestupanjski sudovi su utvrdili da ne postoje uvjeti za poništenje ugovora o darovanju sukladno čl. 281. ZOO obzirom tužiteljica nije bila u zabludi odnosno razlog radi kojeg je ona navodno pristala na zaključenje ugovora o darovanju je ispunjen i njezin sin živi u stanu u Lj., a razlog zašto nije izvršen prijepis je dogovor između samih tuženika.

 

Suprotno tvrdnji tužiteljice, sud drugoga stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju.

Razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. 

 

Navodi kojima revidentica dovodi u pitanje utvrđenja suda u postupku koji je prethodio reviziji o prethodno iznijetim činjenicama u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima ista iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza, koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu. S obzirom da se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP), to takvi revizijski navodi tužiteljice nisu uzeti u razmatranje.

 

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Sukladno čl. 232. st. 1. ZN smatra se da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno što je u sastavu ostavine, tko je ostaviteljev nasljednik, koliki mu nasljedni dio pripada, je li mu nasljedno pravo ograničeno ili opterećeno i kako, te postoje li kakva prava na zapise i koja dok je sukladno st. 2. istog članka određeno da ono što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju može pobijati jedino onaj koji po odredbama ovog Zakona nije vezan pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju te on to može pobijati jedino putem parnice s osobama u čiju korist glasi utvrđenje čiju istinitost osporava.

 

Nadalje sukladno odredbi čl. 237. st. 1. ZN nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju ili o zapisu, stranke mogu u rokovima i zbog razloga zbog kojih se može zahtijevati ponavljanje parničnog postupka pokrenuti parnicu i u njoj ostvarivati svoja prava.

 

U odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži poništenje rješenja o nasljeđivanju, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 237. ZN, jer pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su učestvovale u postupku ostavinske rasprave, ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj.

 

Eventualna očekivanja tužiteljice da će I-tuženik ustupiti svoj nasljedni dio na ostavinskoj imovini u Republici Hrvatskoj, kao što je učinio u odnosu na ostavinsku imovinu u Republici Sloveniji, nisu od utjecaja te se ne mogu s uspjehom isticati kao zahtjev sada u ovom parničnom postupku, jer odluka ostavinskog suda, u odnosu na parnične stranke, ima značaj presuđene stvari.

 

S obzirom na činjenična utvrđenja u postupcima koji su prethodili ovom revizijskom postupku, po pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova i kada su tužbeni zahtjev tužiteljice za opoziv ugovora o darovanju ocijenili neosnovanim.

 

Sukladno odredbi čl. 494. st.1. ZOO darovatelj može opozvati darovanje zbog grube nezahvalnosti obdarenika, s time da gruba nezahvalnost podrazumijeva da je obdarenik učinio prema darovatelju ili nekom od članova njegove uže obitelji djelo kažnjivo po kaznenim propisima ili se teže ogriješio o zakonom utvrđene dužnosti prema darovatelju ili članu njegove uže obitelji (st.2.).

 

U konkretnom slučaju postupak II-tuženice, da nije prenijela vlasništvo stana u Lj. na I-tuženika, iako je to bila dužna učiniti prema dogovoru iz 2003., iz razloga što je između I-tuženika i II-tuženice tako dogovoreno, a što tužiteljica smatra razlogom za opoziv darovanja, nema obilježja nekog kaznenog djela (niti neke druge kažnjive radnje), niti predstavlja neki drugi razlog za opoziv darovanja u smislu čl. 494. st.2. ZOO, pa je stoga pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjene pretpostavke za opoziv navedenog ugovora o darovanju zbog nezahvalnosti.

 

Nadalje, u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim tužiteljica zahtjeva poništenje ugovora o darovanju pozivom na čl. 281. ZOO valja reći da je odredbom čl. 281. ZOO propisano je da se kod besplatnog ugovora bitnom zabludom smatra i zabluda o pobudi koja je bila odlučna za preuzimanje obveze.

 

U konkretnom slučaju, prema prosudbi ovog revizijskog suda, iz izloženih činjeničnih utvrđenja ne proizlazi da je tužiteljica prilikom sklapanja osporenog ugovora o darovanju bila u bitnoj zabludi odnosno da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti u odnosu na koje bi tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o darovanju bila u zabludi, i zbog kojih ne bi sklopila navedeni ugovor o darovanju.

 

Slijedom navedenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je valjalo reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 5. prosinca 2018.