Broj: Gž-1002/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr.sc. Ivana Tironija, suca izvjestitelja i Marije Šimičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1) M. Z.. iz H., OIB: ..., 2) I. J. iz H., OIB: ..., 3) B. M. iz H., OIB: ..., 4) L. S. iz S., OIB: ..., 5) J. P. iz H., OIB: ..., 6) S. B. pok. P. iz H., OIB: ..., 7) D. Z. iz H., OIB: ... i 8) N. B. pok. I., iz H., OIB: ..., i svi zastupani po punomoćnici J. D., odvjetnici u H., protiv tuženika 1) N. K. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku R. B., odvjetniku u J., 2) I. V. rođ. Ž., B., BiH., 3) L. T. rođ. Ž. iz B., R. S. i 4) A. M. iz K., OIB: ..., tuženici od 2) do 4) zastupani po punomoćniku Lj. G., odvjetniku u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika 1) N. K., te žalbi tuženika 2) I. V., 3) L. T. i 4) A. M., protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj P-1610/16 od 14. prosinca 2016., 6. prosinca 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se kao neosnovana odbijaju žalba tuženika pod 1) N. K. i žalba tuženika 2) I. V., 3) L. T. i 4) A. M., pa se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj P-610/16 od 14. prosinca 2016., potvrđuje u dijelu pod točkom 1. i 2. izreke, kao i u dijelu pod točkom 3. izreke (u kojoj je točki odlučeno o parničnom trošku), i to baš u dijelu točke 3. izreke u kojem je naloženo tuženicima da naknade tužiteljima parnični trošak u iznosu od 27.505,51 kunu s pripadajućom zateznom kamatom kako je to navedeno u točki 3. izreke pobijane presude.

 

II. Djelomično se uvažavaju žalba tuženika 1) N. K. i žalba tuženika 2) I. V., 3) L. T. i 4) A. M., pa se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj P-1610/16 od 14. prosinca 2016., u pobijanom dijelu pod točkom 3 izreke, i to baš u dijelu u kojem su tuženici obvezani solidarno naknaditi tužiteljima parnični trošak, preinačuje na način da se zahtjev tužitelja kako mu tuženici baš solidarno moraju naknaditi parnični trošak, u dijelu naložene solidarnosti, odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu slijedećeg sadržaja:

 

"1. Utvrđuje se da su tužitelji vlasnici nekretnine označene kao čest. zem. 1950 upisane u zk. ul. 637 k.o. G. i to:

- M. Z., H., OIB: ..., za 1/6 od 419/2931 dijela,

- I. J., H., OIB: ..., za 1/6 od 419/2931 dijela,

- B. M., H., OIB: ..., za 1/3 od 419/2931 dijela,

- L. S., S., OIB: ..., za 1/3 od 419/2931 dijela,

- J. P., H., OIB: ..., za 419/2931 dijela,

- S. B. pok. P., H., OIB: ..., za 419/2931 dijela,

- D. Z., H., OIB: ..., za 837/2931 dijela,

- N. B. pok. I., H., OIB: ..., za 837/2931 dijela.

 

2. Ovlašteni su tužitelji temeljem ove presude zatražiti i ishoditi u zemljišnim knjigama upis uknjižbe prava vlasništva na nekretnini i u dijelu kao ad I/ izreke ove presude na svoje ime i u svoju korist uz istovremeni izbris istog prava s imena tuženika.

 

3. Nalaže se tuženicima solidarno naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 27.505,51 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos počam od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, po stopi utvrđenoj u članku 29. ZOO-a, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena."

 

Protiv prvostupanjske presude tuženik 1) N. K. je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavka 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - Odluka USRH, dalje: ZPP).

 

Tuženici 2) I. V., 3) L. T. i 4) A. M., također su protiv prvostupanjske presude podnijeli žalbu i to kako navode zbog svih žalbenih razloga, dakle onih razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavka 1. točke 1., 2. i 3. ZPP-a. Tuženici 2) I. V., 3) L. T. i 4) A. M., u žalbi predlažu da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ovdje je za reći kako je žalbu tuženika 2) I. V., 3) L. T. i 4) A. M., ovaj sud ocijenio kao pravodobnu, podnesenu u roku od 15 dana od dana kada je strankama dostavljena, pri čemu je uzeo u obzir kako je iz izvedenih dokaza za zaključiti da prvostupanjski sud sada pobijanu presudu nije stavio na e-oglasnu ploču suda.

 

Tužitelji su podnijeli odgovore na žalbu svih tuženika, u kojima u bitnome navode kako su žalbe neosnovane, pa predlažu drugostupanjskom sudu da ih kao takve odbije i potvrdi prvostupanjsku presudu.

 

Žalba tuženika 1) N. K., te žalba tuženika 2) I. V., 3) L. T. i 4) A. M. djelomično nisu osnovane, a djelomično su osnovane.

 

Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja da ih sud utvrdi suvlasnicima na nekretnini označenoj kao čest. zem. 1950 k.o. G., u alikvotnim dijelovima kako je to navedeno u točki 1. izreke pobijane presude, a koje im pravo suvlasništva svi tuženici osporavaju.

 

Nakon provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

 

- da je predmetna nekretnina - zemljište oznake čest. zem. 1950 k.o. G., površine 2931 m², sa svih strana omeđena kamenim suhozidima,

 

- da na predmetnom zemljištu raste nisko raslinje, česmina, makija, bor, maslina i vris, te da se na ovom zemljištu nalazi i ruševna poljska kućica bez krova,

 

- da su u zemljišnim knjigama za k.o. G. na predmetnoj nekretnini, kao suvlasnici uknjiženi: N. K. (tužitelj 1.), za 1/3 dijela, I. V. (tužiteljica 2.), za 2/12 dijela, L. T. (tužiteljica 3.) za 2/12 dijela i A. M. (tužitelj 4.) za 4/12 dijela,

 

- da se pravni prednici tužitelja, a kasnije i sami  tužitelji bili u samostanom poštenom posjedu predmetne nekretnine, najkasnije od 1952., pa nadalje,

 

- da su tužitelji 1) M. Z., 2) I. J., 3) B. M. 4) L. S., 5) J. P., 6) S. B., 7) D. Z. i 8) N. B., naslijedili svoje pravne prednike u idealnim dijelovima kako je to navedeno u točki 1. izreke pobijane presude,

 

- da između pravnih prednika tužitelja, a potom niti između samih tužitelja nije izvršena geometrijska podjela predmetnog zemljišta.

 

Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi zaključio da su u prednici tužitelja stekli pravo vlasništva/suvlasništva predmetne nekretnine dosjelošću, jer da su je kao samostalni posjednici posjedovali kroz razdoblje od 20 (dvadeset) godina, od 1952. do 1972, nakon čega da su ih (po njihovoj smrti), naslijedili tužitelji koji su na taj način stekli pravo suvlasništva predmetne nekretnine i to baš na alikvotnim dijelovima koji su točno navedeni u točki 1. izreke prvostupanjske presude. Upravo iz tih razloga prvostupanjski je sud usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti i tužitelje utvrdio suvlasnicima na predmetnoj nekretnini, odnosno odlučio kako je to navedeno u točki 1. izreke pobijane presude.

 

U svezi utvrđenja prvostupanjskog suda kako su prednici tužitelja stekli pravo vlasništva dosjelošću protekom dvadeset godina posjedovanja uzimajući kao početak ovog dvadesetogodišnjeg roka najkasnije 1952. godinu, za reći kako je prema pravnom pravilu paragrafa 1468. Općeg građanskog zakonika, dalje OGZ, koja se primjenjuju na temelju odredbe članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Službeni list", broj 84/46.) i Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine", broj 73/91.), a koje je pravilo dopunjeno načelnim mišljenjem Opće sjednice Saveznog suda broj 3/60 od 4. travnja 1960., rok dosjelosti za nekretnine bio 20 godina. Stoga je prvostupanjski sud nakon utvrđenja da su prednici tužitelja, koje točno navodi, bili u samostalnom poštenom posjedu preko 20 godina, računajući od 1952., pravilno zaključio kako su isti stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću na temelju navedenog propisa OGZ-a.

 

Nadalje, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio, o čemu je dao razumljivo i opsežno obrazloženje, da su tužitelji naslijedili svoje pravne prednike, a pravilno je i zaključio da su isti nasljeđivanjem stekli pravo vlasništva/suvlasništva predmetne nekretnine na točno određenim idealnim dijelovima, čiji zbroj daje jedno cijelo. Na okolnost utvrđenja činjenice da bi upravo tužitelji bili nasljednici za točno određene alikvotne dijelove, prvostupanjski je sud izveo dokaze čitanjem i pregledom odgovarajućih rješenja o nasljeđivanju donesenih iza smrti njihovih pravnih prednika. Ovdje je za napomenuti da je odredbom članka 135. Zakona o nasljeđivanju ("Službeni list", broj 42/65., 44/65., 47/65., 43/82., 72/82.; "Narodne novine", broj 47/78., 53/91. i 56/00.), propisano kako ostavina umrle osobe prelazi po sili zakona na njezine nasljednike u času njezine smrti, dok je slično tome odredbom članka 129. stavka 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13. i 33/15.) određeno kako u času ostavitelje smrti nasljednik stječe nasljedno pravo i na njega po sili zakona prelazi ostavina umrle osobe, čime postaje njegovo nasljedstvo.

 

Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Prvostupanjski je sud valjano ocijenio izvedene dokaze, a njegovo obrazloženje pobijane presude je uvjerljivo, logično i životno. Žalitelji drugačijom interpretacijom dijela činjenične građe i drugačijom ocjenom dijela izvedenih dokaza, nisu doveli u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda.

 

Kako ovaj drugostupanjski sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava, te kako se ovom drugostupanjskom presudom žalbe tuženika odbijaju kao neosnovane, a prvostupanjska presuda potvrđuje, to ovu drugostupanjsku presudu nije ni potrebno posebno obrazlagati što proizlazi iz odredbe članka 375. stavka 5. ZPP-a. No, unatoč tome ovaj će se sud osvrnuti na konkretne žalbene razloge tuženika i to kako slijedi:

 

U svezi žalbenih navoda tuženika 1) N. K. za reći je slijedeće:

 

1. Tuženik u žalbi ističe kako prvostupanjski sud nije utvrdio ni početak ni kraj vremena u kojem su tužitelji posjedovali nekretninu. Suprotno tome prvostupanjski je sud to učinio. Naime utvrdio je kako su prednici tužitelja u posjedu spornog zemljišta najkasnije od 1952., te da od tada traje kontinuirano posjed prednika tužitelja, odnosno samih tužitelja. Također, prvostupanjski je sud utvrdio kada je isteklo vrijeme potrebno da prednici tužitelja steknu pravo vlasništva dosjelošću i to baš 1972., što je već i navedeno u obrazloženju ove drugostupanjske presude.

 

2. Žalitelj N. K. (tužitelj 1), u žalbi posebno ističe kako je iz fotografija predmetne nekretnine, a koje se nalaze u spisu, razvidno da se ista ne obrađuje, odnosno na bilo koji način koristi. Također tuženik 1) N. K. u žalbi sugerira da se iz iskaza saslušanih svjedoka ne dade zaključiti da su tužitelji u posjedu predmetne nekretnine, štoviše smatra kako nikakvog efektivnog posjeda na predmetnoj nekretnini nije bilo unazad posljednjih pedeset do sto godina. Drži kako bi se u konkretnom slučaju moglo govoriti i o napuštenom zemljištu.

 

Suprotno navodima tuženika 1) N. K. ovaj drugostupanjski sud smatra kako je prvostupanjski sud valjano obrazložio na temelju kojih je izvedenih dokaza došao do zaključka o korištenju odnosno samostalnom posjedovanju predmetnog zemljišta od strane tužitelja i njihovih pravnih prednika. Za istaknuti je kako su o načinu posjedovanja predmetnog zemljišta od strane tužitelja odnosno njihovih pravnih prednika, i poduzimanja faktičnih posjedovnih čina na spornoj nekretnini od strane tužitelja i njihovih pravnih prednika, vrlo konkretno, na temelju neposrednih opažanja i saznanja kazivali svjedoci - mještani, A. B., P. B. i N. B. U svakom slučaju za istaknuti je i to kako u hrvatskom procesnom pravu vrijedi načelo slobodne ocjene dokaza tako da sud kod ocjenjivanja dokaza u pravilu nije vezan ni za kakva zakonska pravila o dokaznoj vrijednosti izvedenih dokaznih sredstava. Posebno kod ocjene izvedenih dokaza saslušanjem svjedoka (koje dokaze je pored ostalog izveo prvostupanjski sud), dolaze do izražaja osobni dojam suca, njegovo poznavanje životnih prilika i sposobnost logičkog zaključivanja, pa su ove okolnosti odlučujuća osnova za utvrđivanje istine odnosno pravilne ocjene izvedenih dokaza. Sama okolnost da bi prema rezultatima dokazivanja eventualno bila moguća i druga utvrđenja ili da postoje pojedini rezultati dokazivanja koji bi govorili u prilog žalitelju, nije prema tome dovoljna da bi ukazivala na nepravilnu ocjenu dokaza.

 

3. Žalbeni navodi tužitelja 1) N. K. kako se u rješenjima o nasljeđivanju donesenih iza smrti pravnih prednika tužitelja predmetna nekretnina ne navodi kao ostavinska masa ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost presude. Naime okolnost da se predmetna nekretnina ne bi navodila u popisu ostavinske imovine iza smrti pravnog prednika tužitelja, odnosno u rješenju o nasljeđivanju, nije od značaja za presuđivanje predmetnog spora. U takvom slučaju nekretnina se tretira kao naknadno pronađena ostavinska imovina, pa se o njoj može raspraviti naknadno, u parnici, zato što tuženici ne priznaju nasljednicima pravo vlasništva/suvlasništva na toj imovini. U tom smislu izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-1541/1996-2 od 26. travnja 2000.

 

U svezi posebnog žalbenog navoda tuženika 2) I. V., 3) L. T. i 4) A. M. kako prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenice iz kojih bi proizlazila zakonitost i istinitost posjeda tužitelja, odnosno njihovih pravnih prednika, a da bez postojanja ovih kvaliteta nema ni poštenja posjeda za reći je slijedeće. Poštenim posjednikom se smatra onaj koji kada je stekao posjed stvari (nekretnine), nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Uvijek se predmnijeva da je posjed pošten, no ta je predmnijeva oboriva. (Usput je za reći kako tuženici ovu predmnijevu nisu oborili ni u odnosu na prednike tužitelja niti u odnosu na same tužitelje). U bitnome, poštenje odnosno nepoštenje posjednika prosuđuje se u pravilu prema tome što je posjednik znao ili mogao znati u svezi prava na posjed. To znači da će posjednik unatoč svojem nezakonitom posjedovanju biti pošten, ako ne zna da mu ne pripada pravo na posjed, a to je njegovo znanje ispričivo. Dakle, načelno, posjednik može biti pošten iako njegov posjed nije ni istinit niti zakonit.

 

Odluka o parničnom trošku iz točke 3. izreke presude pravilno je i zakonito donesena sukladno odredbama članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a, osim u dijelu u kojem je naloženo da tuženici moraju tužiteljima baš solidarno naknaditi parnični trošak, što su tužitelji i zahtijevali. Naime, obvezno pravni odnos u kojemu je svaki od dužnika (tuženika), usprkos djeljivosti činidbe, što je u konkretnom slučaju parnični trošak, dužan ispuniti cijelu činidbu vjerovniku (tužiteljima), ili bilo kojem vjerovniku ako ih je više, pasivna je solidarnost. U pravilu se pasivna solidarnost ne predmnijeva nego nastaje na temelju ugovora, posljednje volje ili posebne zakonske odredbe. Kako u konkretnom slučaju takve pasivne solidarnosti na strani tuženika, a u svezi obveze plaćanja troškova parničnog postupka tužiteljima nema, to je odluka prvostupanjskog suda kojim se tuženicima nameće obveza solidarnog plaćanja naknade parničnog troška nezakonita.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

Slijedom navedenog u ovom obrazloženju žalbu tuženika 1) N. K. te žalbu tuženika pod 2) I. V., 3) L. T. i 4) A. M. trebalo je djelomično odbiti kao neosnovane te potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kako je to navedeno pod točkom I. izreke, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

Žalbe tuženika je djelomično trebalo uvažiti i to u dijelu u kojem su pobijali odluku prvostupanjskog suda o parničnom trošku i to baš u onom dijelu u kojem je tuženicima naložena solidarna isplata naknade parničnog troška. Stoga je u ovom dijelu pobijanu presudu trebalo preinačiti te odlučiti kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

U Splitu 6. prosinca 2018.