Broj: Rev 1365/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća,  u pravnoj stvari tužiteljice K. D. iz V., koju zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u R., protiv prvotužene D. I. iz V., drugotuženika D. I. iz V., i trećetuženika I. I. iz V., koje sve zastupa punomoćnik B. L., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovnog broja Gž-456/2013-2, od 4. veljače 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Krku, poslovnog broja P-26/11-13 od 6. srpnja 2012., ispravljena rješenjem istoga suda, poslovnog broja P-26/2011-15, od 25. rujna 2012., u sjednici održanoj 11. prosinca 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužiteljice, kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom, ispravljenom rješenjem istoga suda od 25. rujna 2012., suđeno:

 

„I. Utvrđuje se da je učinjeno raspolaganje imovinom temeljem Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju dana 20. ožujka 2001. godine zaključenom između prvotužene, kao davateljice uzdržavanja, i pok. J. D., kao primatelja uzdržavanja, u odnosu na nekretninu upisanu kao trosobni stan br.30 na drugom katu. koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice i balkona, ukupne površine 51,32 m2, u zgradi u R., u ulici ..., sagrađenoj na katastarskim česticama br.1128/1, 1142/3, 1142/6,1191/3, u podul.1721/ zkul.549/260 KO P. predstavlja darovanje,

 

II. Vrijednost dara – nekretnine koja je predmetom ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od dana 20. ožujka 2001. godine, a koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci upisana kao trosobni stan broj 30 na drugom katu, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice, hodnika i balona, ukupne površine od 51,32 m2, u zgradi u R., u ..., sagrađenoj na katastarskim česticama br. 1128/1, 1142/3,1142/6, 1191/3, u podulošku 1721/1 zkul.549/260 KO P. uračunava se u nasljedni dio nasljednici pok. J. D., I. D.

 

III. Nalaže se tuženicima, solidarno nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 6.642,50 kuna u roku od 15 dana.“.

 

Drugostupanjskom je presudom prihvaćena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev te je naloženo tužiteljici naknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu 21.697,50 kuna te je odbijena žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu odluke o trošku, sadržane u toč. III izreke prvostupanjske presude.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), predlažući preinačenje pobijane odluke uz prihvaćanje tužbenog zahtjeva. Zahtjeva trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prvenstveno je za obrazložiti da je tužiteljica reviziju podnijela izričito se pozivajući na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP-a i koncipirajući je kao izvanrednu reviziju, na način da je postavila pitanje koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Međutim, obzirom da vrijednost predmeta spora u ovome predmetu (određena raspravnim rješenjem prvostupanjskog suda od 12. listopada 2011.) iznosi 200.001,00 kn, u ovome je predmetu dopuštena revizija u smislu čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, dakle redovna revizija, što isključuje mogućnost podnošenja (izvanredne) revizije u smislu stavka 2. istoga članka.

 

Stoga je ovaj sud podnesenu reviziju – nevezan naznačenom pravnom kvalifikacijom – razmatrao kao redovnu reviziju, u smislu čl. 382. st. 1. ZPP-a.

 

Sukladno čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Iako revidentica, obzirom na svoj postupovnopravni pristup, reviziju koncipira kao izvanrednu, pa izričito ne specificira iz kojih revizijskih razloga pobija drugostupanjsku odluku, iz cjelokupnog sadržaja revizije je razvidno da ona upire na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, ali i na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

 

U ovoj, revizijskoj fazi postupka sud se ne može upuštati u ocjenu ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja (arg. iz čl. 385. ZPP-a), slijedom čega su revizijski navodi izneseni u tom smislu neosnovani.

 

Predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje da Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen 20. ožujka 2001. između prvotužene, kao davateljice uzdržavanja i pok. J. D., kao primatelja uzdržavanja, u odnosu na određenu nekretninu predstavlja darovanje te da se vrijednost dara – te nekretnine uračunava u nasljedni dio prvotužene kao nasljednice pok. J. D.

 

Uz činjenična utvrđenja:

 

- da je tužiteljica bila u braku sa, sada pokojnim, J. D. od 1995. godine;

 

- da je tužiteljica u ožujku 2001. godine napustila bračnu zajednicu;

 

- da je 20. ožujka 2001. sklopljen sporni Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju između prvotužene i, sada pokojnog, njezinog brata, J. D.;

 

- da se tim ugovorom prvotužena kao davateljica uzdržavanja obvezala svom bratu, primatelju uzdržavanja (sada pok. J. D.), davati uzdržavanje prema njegovim željama i potrebama, da će o svemu brinuti i starati, odnosno spremati i davati mu potrebnu hranu, odjeću, obuću, njegu u bolesti, liječenje i lijekove do njegove smrti, kada umre dati mu doličnu sahranu prema mjesnim običajima, dok se primatelj uzdržavanja obvezao da će kao protučinidbu za prednje opisano uzdržavanje prvotuženoj ustupiti u vlasništvo svoj stan u Rijeci;

 

- da se u razdoblju od sklapanja navedenog ugovora do trenutka dok se tužiteljica nije vratila svom, sada pokojnom, suprugu u tijeku 2004. godine, o njemu u pretežnom dijelu brinula tužiteljica, no da je kroz to vrijeme i prvotužena ispunjavala svoje obveze, ne u financijskom smislu, budući da je primatelj uzdržavanja imao svoju mirovinu, tj. bio je financijski situiran, već čisteći i povremeno mu kuhajući, pozivajući ga na obiteljske ručkove nedjeljom, blagdanom i sl.;

 

- da je oporukom primatelj uzdržavanja pretežiti dio imovine ostavio prvotuženoj;

 

- da primatelj uzdržavanja za života nije raskinuo navedeni ugovor, niti je u tom pravcu poduzimao ikakve pravne radnje,

 

drugostupanjski je sud ocijenio da nije dokazano da bi postojala izričita namjera ugovornih strana da sklapanjem Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju prikrivaju svoju stvarnu volju i namjeru odnosno da sadržajno zaključe ugovor o darovanju, koja bi volja trebala postojati da bi se sklopljeni Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju mogao smatrati prividnim ugovorom u smislu odredbe čl. 66. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO). Ovo je, prema ocjeni drugostupanjskog suda, osobito vidljivo iz činjenice da je do zaključenja spornog ugovora došlo nakon što je tužiteljica napustila svog, sada pokojnog, supruga J. D., iz čega da je razvidno da je njegova prava namjera bila da se netko, obzirom na njegovu životnu dob, za njega brine. Pri tome drugostupanjski sud ocjenjuje da je irelevantno što se događalo nakon sklapanja spornog ugovora, jer bi eventualno neizvršavanje ugovornih obveza od strane prvotužene eventualno mogao biti razlog za raskid toga ugovora.

 

Slijedom navedenog drugostupanjski je sud ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da sporni ugovor predstavlja ugovor o darovanju, a nastavno na takvo pravno shvaćanje i tužbeni zahtjev u djelu kojim se traži uračunavanje darovanog u nasljedni dio prvotužene – nasljednice iza pok. J. D., s obrazloženjem da, obzirom da se ne radi o darovanju, nisu ispunjeni uvjeti za uračunavanje u nužni dio u smislu odredbe čl. 51. st. 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03).

 

Ovaj, revizijski sud ocjenjuje da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je, u svjetlu gornjih činjeničnih utvrđenja – osobito uz ocjenu da nije dokazano da je stvarna namjera ugovornih strana bila sklapanje ugovora o darovanju, a ne sklopljenog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju te ocjenu da je prava namjera primatelja uzdržavanja bila da se netko, obzirom na njegovu životnu dob, za njega brine – isključio primjenu čl. 66. ZOO-a, ocjenjujući da sklopljeni ugovor ne predstavlja prividan ugovor, nego upravo Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju i odbio tužbeni zahtjev.

 

Pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo i pri ocjeni posljedica eventualnog neizvršavanja toga ugovora od strane davateljice uzdržavanja, što može biti razlog za raskid ugovora, a ne za drukčiju pravnu kvalifikaciju ugovora inicijalno sklopljenog (i s tom namjerom) kao Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju.

 

U pogledu revizijskih navoda o utjecaju navodne nerazmjernosti uzajamnih davanja na prirodu ugovornog odnosa, za obrazložiti je da, protivno revizijskim navodima, iz utvrđenja nižestupanjskih odluka ne proizlazi da bi u trenutku sklapanja ugovora takva nesrazmjernost postojala, već eventualno da prvotužena kao davateljica uzdržavanja u fazi izvršavanja ugovora ne bi izvršavala svoju ugovornu obvezu (pa da time postoji nesrazmjer između primljenog i danog – ali, naglašava se, u fazi nakon sklapanja ugovora), a o utjecaju takvih okolnosti pravilnu je materijalnopravnu ocjenu, gore navedenu, dao drugostupanjski sud.

 

Slijedom navedenog, a obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, valjalo ju je odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 11. prosinca 2018.