Broj: Rev-x 728/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, Zagreb, OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., protiv tuženice P. D. iz D., OIB ..., koju zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz O. društva M. & p. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1110/15-2 od 18. siječnja 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-583/13-16 od 9. ožujka 2015., u sjednici održanoj 29. siječnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Ukida se presuda Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1110/15-2 od 18. siječnja 2017. i predmet vraća tome sudu na ponovni postupak.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski sud je u točki I. izreke presude djelomično održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv. 1848/03 od 10. veljače 2003. temeljem odredbi čl. 210. ZOO/91 i čl. 219. ZOO/91, za iznos od 12.636,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose sve preciznije navedeno u toj točki izreke, te u odnosu na troškove ovrhe u iznosu od 450,00 kuna, dok je u točki II izreke naložio tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, sve preciznije navedeno u toj točki izreke.

 

Presudom suda drugog stupnja u točki I. izreke preinačena je presuda prvostupanjskog suda u navedenom dijelu na način da je odbijen zahtjev tužitelja, dok je u točki II. izreke naloženo tužitelju da tuženici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 6.562,50 kuna u roku od 15. dana.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 uz RS 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP) zbog svih revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1. – 3. ZPP-a, a podredno i reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP-a. Predlaže preinačenje drugostupanjske presude na način da se prihvati njegov tužbeni zahtjev i da mu se nadoknade troškovi postupka, uvećani za trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju tuženica je osporila iznesene revizijske navode te predlaže odbacivanje revizije, kao nedopuštene, podredno njezino odbijanje, uz obvezivanje tužitelja da joj nadoknadi trošak revizije.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate 12.636,00 kuna uvećanog za zatezne kamate, na ime zakupnine za poslovni prostor/garažni prostor na adresi ..., Z., za razdoblje od siječnja do prosinca 2001, uz zahtjev za nadoknadu troška ovršnog postupka u iznosu od 450,00 kuna.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

 

- da su pravni prednici stranaka, Skupština Općine Centar i pok. Z. D. 8. veljače 1989., sklopili ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora radi obavljanja limarske i vodoinstalaterske djelatnosti na neodređeno vrijeme počevši od 1. veljače 1989. i da je taj ugovor raskinut po sili zakona na temelju čl. 35. st. 2. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj 91/96, 124/97, 174/04 i 38/09) dana 5. studenog 1999,

 

- da je, prema rješenju Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada Zagreba od 22. siječnja 2013., predmetni poslovni prostor prije pokretanja postupka povrata oduzete imovine koristio pok. Z. D., otac tuženice, pa da nije osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije,

 

- da tuženica tijekom postupka nije, u smislu odredbi čl. 7. i  čl. 219. ZPP-a, dokazala da je predmetni poslovni prostor koristila treća osoba, kao ni visinu vrijednosti imovine koju je naslijedila od svog pok. oca Z. D. vezano za svoju tvrdnju da ne odgovara za predmetnu tražbinu umjesto svog pravnog prednika pozivom na odredbu čl. 139. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03, 163/03, 35/05 i 127/13), kojom je propisano da nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, jer od svog pok. oca Z. D. nije naslijedila ništa osim novčanog potraživanja prema Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje na ime razlike i povišenja mirovine u neutvrđenom iznosu, što je manja svota od predmetne tražbine.

 

Prvostupanjski sud je slijedom navedenih utvrđenja djelomično održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv. 1848/03 od 10. veljače 2003., za navedeni iznos, pozivom na odredbu čl. 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO/91), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO/05) i čl. 219. ZOO/91., smatrajući da je na tuženici bio teret dokaza da njezin otac nije bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora u predmetnom razdoblju, te je obvezao tuženicu da naknadi tužitelju parnični trošak.

 

Protivno zaključku prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud smatra da u konkretnim okolnostima nije na tuženici bio teret dokazivanja da je treća osoba, a ne njezin pok. otac bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora u spornom razdoblju, već je tužitelj u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a trebao dokazati da je taj poslovni prostor u spornom razdoblju koristio tuženičin otac, pa utvrđujući da to ne proizlazi iz citiranog rješenja Grada Zagreba od 22. siječnja 2013., niti iz ostalih provedenih dokaza, nalazeći pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da navedena isprava dokazuje korištenje predmetnog poslovnog prostora od strane tuženičinog pravnog prednika u spornom razdoblju, pozivom na odredbu čl. 373.a ZPP-a, (otklanjajući time bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a) i odredbu čl. 219. ZOO/91, preinačuje prvostupanjsku presudu.

 

Neosnovani su revizijski navodi tužitelja da je počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i toč. 11. ZPP-a, koje obrazlaže navodima da je u drugostupanjskoj presudi pogrešno navedeno da odgovor na žalbu nije podnesen odgovor, iako su točne iznesene tvrdnje tužitelja, jer time strankama nije onemogućeno raspravljanje pred sudom, pogotovo što tužitelj i sam u reviziji potvrđuje da je tuženica i odgovorila na navedeni odgovor na žalbu, i jer se u reviziji i ne tvrdi da bi u navedenom odgovoru na žalbu bile iznesene određene okolnosti vezano za odlučne činjenice koje ranije nisu iznesene i o kojim stranke već nisu iznijele svoja stajališta i očitovanja. Da bi se moglo govoriti o navedenim bitnim povredama nezakonito postupanje suda mora rezultirati nemogućnošću stranke da raspravlja pred sudom, a o čemu se u ovom slučaju, s obzirom na navedeno, ne može govoriti.

 

Pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj u reviziji ukazuje na sadržaj odredbe čl. IX ugovora o zakupu, prema kojoj odredbi se prednik tuženice obvezao, po prestanku ugovora o zakupu, predati tužitelju posjed predmetnog prostora i taj čin zapisnički konstatirati, te na odredbu čl. 19. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 73/00, 114/01, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - dalje ZVDSP) prema kojoj odredbi se „smatra da posjed nakon što je stečen traje neprekidno dalje, a tko tvrdi da je prestao ili da je bio prekinut, treba dokazati da su nastupile okolnosti zbog kojih je posjed prestao”. Smatra da je iznošenjem pravnog shvaćanja od strane drugostupanjskog suda o pravilu o teretu dokazivanja pogrešno primijenjena citirana odredba ZVDSP, ali i da je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi sa čl. 7., čl. 219., čl. 221. st. 3. i čl. 221.a ZPP-a.

 

Ostvaren je pred drugostupanjskim sudom revizijski razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi sa čl. 7., čl. 219., čl. 221. st. 2. i čl. 221. a ZPP-a-pravila o teretu dokazivanja.

 

Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije što drugo određeno (čl. 221. st. 3. ZPP-a), Zakonske presumpcije olakšavaju dokazivanje onoj stranci u čiju su korist ustanovljene. U takvoj situaciji se dokazivanje prebacuje na onu stranu koja tvrdi da činjenica za čije postojanje zakon presumira ne postoji. Prema navedenom, činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali s obzirom da se radi o oborivoj presumpciji može se dokazivati da te činjenice ne postoje. Kako odredba čl. 19. st. 2. ZVDSP, na koju osnovano ukazuje tužitelj u podnesenoj reviziji, sadrži zakonsku presumpciju prema kojoj se smatra da posjed nakon što je stečen traje neprekidno dalje, u takvoj situaciji tko tvrdi da je prestao ili da je bio prekinut, treba dokazati da su nastupile okolnosti zbog kojih je posjed prestao. S obzirom na neprijeporna utvrđenja nižestupanjskih sudova da je između pravnog prednika tužitelja kao zakupodavca i pravnog prednika tuženice kao zakupoprimca zaključen ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora 8. veljače 1989, da je, osim navedenog, u čl. VIII ugovora prednik tuženice potvrdio da je primio u posjed predmetni prostor, a što ni tuženica nije osporavala tijekom postupka, temeljem čl. 19. st. 2. ZVDSP došlo je do zakonske presumpcije o njegovom posjedu i tako stečeni posjed pravnog prednika tuženice nije prestao sve dotle dok ga nije predao tužitelju na ugovoreni način, neovisno o tome je li on u njemu poduzimao bile kakve aktivnosti ili ga je eventualno, bez odobrenja tužitelja prepustio nekoj trećoj osobi, pa se presumira da on traje i dalje i u takvoj situaciji teret dokazivanja, nasuprot tvrdnji tuženice i iznesenom pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, prebačen je na tuženicu, koja je paušalno tvrdila da je prostor tijekom utuženog razdoblja koristila treća osoba. To i stoga što čl. IX ugovora, predstavlja izvor prava za stranke, kada su one ugovorile obvezu zakupnika na predaju poslovnog prostora po prestanku zakupa i na obvezu da se taj čin zapisnički konstatira.

 

Drugostupanjski sud zaključio je da tužitelj nije dokazao okolnost da je prednik tuženice kroz utuženo razdoblje koristio predmetni poslovni prostor i da tuženica kao njegova pravna sljednica ne bi bila u obvezi tužitelju nadoknaditi utuženi iznos.

 

Time je drugostupanjski sud počinio navedene bitne povrede postupka, odnosno pravila o teretu dokazivanja, slijedom čega je bilo nužno prihvatiti podnesenu reviziju i ukinuti drugostupanjsko presudu te predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, pozivom na odredbu čl. 394. st. 1. ZPP-a.

 

Iz navedenih razloga je odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 29. siječnja 2019.