Broj: Gž-207/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić kao predsjednice vijeća, Đorđa Benussi kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Josite Begović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. M. P. iz V. B., , koju zastupa majka M. P. iz R. S., 1000 L., protiv tužene S. K. iz Z., OIB…., koju zastupana Hrvoje J., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i predaje, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zgrebu, Stalna služba u Sesvetama broj 158 P-3985/2016-29 od 28. studenog 2017., u sjednici održanoj 30. siječnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba tuženice u pretežitom dijelu je neosnovana, a dijelom je osnovana, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zgrebu, Stalna služba u Sesvetama broj 158 P-3985/2016-29 od 28. studenog 2017.:

 

              a) potvrđuje u točki I. izreke,

 

              b) preinačuje u točki II. izreke (kojom je odlučeno o troškovima postupka) tako da sada glasi:

 

              Nalaže se tuženici da naknadi trošak postupka tužiteljici u iznosu od 10.286,70 kn u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom odlukom doslovce je suđeno:

 

              "I. Utvrđuje se da je tužiteljica L. P. iz V. B., putovnica br….., izdana 11. srpnja 2012. od MZZ. R. S., u ostavinskom postupku iza svog oca pokojnog B. K. iz Z., rođenog 16. prosinca 1948., umrlog 3. srpnja 2015., koji je okončan pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju broj … od 25. studenog 2015. javne bilježnice K. M. iz Z., bila "zatajeni nasljednik" i da u tom postupku nije kao stranka sudjelovala niti je u isti bila uredno pozvana pa se utvrđuje da tužiteljica kao jedini zakonski nasljednik prvog nasljednog reda iza svog oca pokojnog B. K. ima pravo vlasništva nekretnina i to: pravo na dvosobni stan u Z.,  koji se nalazi u prizemlju stambene zgrade B, površine 56 m² i odgovarajućeg suvlasničkog dijela zgrade i zemljišta koji joj pripadaju prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koju nekretninu je stekao temeljem ugovora o darovanju nekretnine sklopljen u Z. 13. ožujka 2008. između G. K., JMBG….iz K., kao darovatelja i njega, B. K., br. …. iz Z., kao obdarenika – u cijelosti te pokretnina i to: na motorno vozilo marke O., tip vozila C., boja vozila srebrna – s efektrom, šasije br. …. prema vozila br…., koje je bilo registrirano na ime pokojnog B. K. – u cijelosti; na ulog na računu Z. banke d.d., tekući račun broj…., na njegovo ime, u neutvrđenom iznosu, koji je glasio na ime pokojnog B. K. – u cijelosti; na potraživanje prema Privrednoj banci Z. d.d. s osnova ugovora o nenamjenski oročenom depozitu _ P. perspektiva u valuti, račun oročenih novčanih sredstava broj…., u neutvrđenom iznosu, koji je glasio na ime pokojnog B. K. – u cijelosti, što je tužena S. K. iz Z., OIB…. dužna priznati i predati joj navedene nekretnine i pokretnine, u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 11.186,70 kn, u roku od 15 dana."

 

              Protiv te odluke tuženica je izjavila dopuštenu i pravodobnu žalbu i to iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1. – 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), te traži da se žalba uvaži, pobijana odluka ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili podredno preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev.

 

              Na žalbu je odgovoreno.

 

              Žalba je u pretežitom dijelu neosnovna, a osnovana je i to samo dijelom glede odluke o parničnim troškovima.

 

              Predmet ove parnice je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je ona zakonska nasljednica sad pok. ostavitelja B. K., oca tužiteljice, zatim što sve spada u ostavinu ostavitelja, te zahtjev za predaju navedenih nekretnina i pokretnina.

 

              Prvostupanjski sud na temelju rezultata provedenih dokaza (ovjereni prijevod zapisnika Općinske zajednice socijalne skrbi L. od 1. kolovoza 1977., te temeljem grafološkog vještačenja) utvrđuje da je otac tužiteljice sad pok. B. K., te da tužiteljica nije pozvana na nasljedstvo iza smrti oca, odnosno da nije sudjelovala u ostavinskom postupku koji se vodio iza smrti oca (ostavinski spis bro….. koji se vodi pred javnim bilježnikom K. M. u Z.).

 

              Na temelju takvog utvrđenja prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

              To sve pokušava dovesti u pitanje žalba tuženice.

 

              Tako žalba i dalje ustraje da je tužbom trebalo obuhvatiti, a kao tuženike sve zakonske nasljednike koji se pozvati na nasljedstvo iza smrti ostavitelja B. K., odnosno i J. i G. K. koji su svoj dio ustupili tuženici (S. K.) jer se radi o nužnim i jedinstvenim suparničarima, potom da je sam tužbeni zahtjev neuredan i pravno nije dopušten, te da je dovedena u pitanje i aktivna legitimacija tužiteljice to tim više što nije prvostupanjski sud pozvao vještaka da usmeno izloži svoj nalaz i mišljenje, a nije ni saslušao stranke.

 

              Svi ti žalbeni navodi ne stoje.

 

              Naime, žalba sadržajno pri samom kraju navodi da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članak 354. stavak 2. točak 11. ZPP-a, no ovu povredu ovaj sud kao drugostupanjski sud ne nalazi jer se pobijana odluka može ispitati, dati su razlozi o odlučnim činjenicama i nema kontradiktornosti između izreke i obrazloženja.

 

              Dalje, ispitujući pobijanu odluku po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud ne nalazi ni bitne povrede parničnog postupka iz članak 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

 

              Što se tiče žalbenog navoda da je postupljeno protivno odredbi članka 260. ZPP-a, za istaknuti je da je istina da je tuženica prigovorila nalazu i mišljenju grafološkog vještačenja, no izričito je navela da ne predlaže saslušanje vještaka, pa u ovakvoj procesnoj situaciji nije bilo ni potrebe saslušavati usmeno vještaka, a niti je nepozivanjem vještaka onemogućeno raspravljanje tuženice pred sudom, tako da nije počinjena niti jedna od povreda procesnog prava koja bi utjecala na donošenje pravilne i zakonite odluke.

 

              Dalje, a u odnosu na to tko je sve trebao biti obuhvaćen  na tuženoj strani, iz članka 236. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15 - dalje: ZN) proizlazi da tužbom treba obuhvatiti sve nasljednike koji su proglašeni rješenjem o nasljeđivanju, što dalje znači da nije trebalo obuhvatiti J. i G. K., jer isti nisu proglašeni nasljednicima rješenjem o nasljeđivanju koje i ne veže tužiteljicu koja u  istom postupku nije sudjelovala (članak 232. stavak 3. ZN-a).

 

              Što se tiče samog tužbenog zahtjeva treba istaknuti da ovaj tužbeni zahtjev (hereditatis petitio) treba biti usmjeren protiv osobe koja je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju proglašena za nasljednicom, a to je upravo tuženica, kao i osoba koja u svojstvu nasljednika drži u posjed predmetne ostavine, a to je također u konkretnom slučaju tuženica. Dakle, tužba sadržava  kumulirane zahtjeve i to zahtjev za utvrđenje određenog prava na nasljedstvo kao i zahtjev za predaju ostavine. Stoga se ova tužba (hereditatis petitio) je tužba sui generis koja se po svom sadržaju, načinu dokazivanja i posljedicama razlikuje od vlasničke tužbe jer se kod vlasničke tužbe dokazuje pravo vlasništva, a kod tužbe o nasljedstvu samo jače pravo na nasljedstvo. Pored toga presuda u predmetu tužbe o nasljedstvu kojom se zahtjev prihvaća ima i retroaktivni učinak, uspostavlja se stanje kakvo je bilo u trenutku smrti ostavitelja.

 

              Kako tužba sadrži sve što je potrebno za ovu tužbu o nasljeđivanju, ne stoji žalbeni navod da je tužba neuredna i da pravno nije dopuštena.

 

              Glede žalbenog navoda da nisu saslušane stranke, za navesti je da je saslušanje stranka supsidijarni dokaz, te da u konkretnom slučaju i nije bilo potrebe za saslušanjem stranaka jer se istim dokazom ništa relevantno ne bi utvrdilo niti bi dovelo u pitanje već utvrđeno relevantno činjenično stanje, a uostalom sam punomoćnik tuženice je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem tuženice kao stranke.

 

              Žalbom se pobija i odluka o troškovima, u tom dijelu žalba nije konkretizirana, a odluka o troškovima je primjena materijalnog prava, a kako iz predmetnog spisa proizlazi da je tužiteljica na ime predujma za troškove grafološkog vještačenja uplatila 1.100,00 kn (list spisa 60, ostali iznos od 1.000,00 kn za potrebe vještačenja je uplatila tuženica – list spisa 49), to je trebalo tužiteljici na ime troškova vještačenja dosuditi 1.100,00 kn, te uzimajući ostali trošak (pristojba i troškove prevođenja) koji je pravilno odmjeren dolazi se do ukupnog iznosa od 10.286,70 kn, pa je i trebalo preinačiti odluku o troškovima.

 

              Žaliteljica nije zatražila preopredijeljen trošak žalbe, no da je kojim slučajem i zatražila ne bi joj bio dosuđen jer povodom žalbe nije uspjela u glavnoj stvari, već u sporednom traženju troškova postupka (članak 35. u vezi sa člankom 166. stavak 2. u vezi sa člankom 154. ZPP-a).

 

              Zbog prije navedenih razloga odlučeno je kao u izreci, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

Dubrovnik, 30. siječnja 2019.