Broj: Gž-78/18-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Eugena Škunce, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. E. iz O. G., OIB: ….. koga zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu A., H. i G. iz Z., protiv prvotuženika Z. E. iz O. G., OIB: …….koga zastupa punomoćnik T. G., odvjetnik u T., drugotuženika D. E. iz M., trećetuženika A. E. iz S., S. N., drugotuženik i trećetuženik zastupani po prvotuženiku i četvrtotuženika S. S. E. iz L., S. N., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-5965/15 od 17. studenog 2017., u sjednici održanoj 7. veljače 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja A. E. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-5965/15 od 17. studenog 2017.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvotuženika, drugotuženika i trećetuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže su prvotuženiku Z. E., s prebivalištem na adresu O. G., OIB:….., drugotuženiku D. E., s prebivalištem na adresi  M., S. N., trećetuženiku A. E., s prebivalištem na adresi S., S. N. i četvrtotuženiku S. S. E., s prebivalištem na adresi L., S. N., da tužitelju, A. E., s prebivalištem na adresi O. G., OIB:….., solidarno isplate iznos od 28.560,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja zajedno sa zateznom kamatom po stopi koju poslovne banke u mjestu ispunjenja daju na devizne štedne uloge po viđenju za EUR, tekućom od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu do isplate i namirenja tužitelja, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II.              Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku pod 1. Z. E. parnični trošak u iznosu od 8.000,00 kuna, sve u roku 15 dana.“

Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka budući da prvostupanjski sud nije primijenio odnosno nepravilno je primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku, a to je bilo ili moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja budući da je odlučne činjenice pogrešno odnosno nepotpuno utvrdio te pogrešne primjene materijalnog prava budući da nije primijenio odredbe materijalnog prava koje je trebao primijeniti odnosno takve odredbe nije pravilno primijenio. Nadalje, pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, razlozi nisu jasni ili su proturječni čime je počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. navedenog Zakona. Nadalje, izreka pobijane presude u pretežitom dijelu opravdava se tvrdnjom prvostupanjskog suda kako "…iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka Ć. zaključno proizlazi da je A. E. skriptor potpisa na ugovoru i potvrdi, ali i da su sporni potpisi A. E. na istim dokumentima ispisani kao bjanko potpisi na bijelom papiru, prije strojnog ili ručnog ispisa teksta na navedenom ugovoru i potvrdi…" S time u vezi tužitelj ističe kako je imenovani sudski vještak pisani nalaz i mišljenje sastavio 30. travnja 2013., a podneskom od 17. srpnja 2013. tužitelj je izvijestio prvostupanjski sud kako nije suglasan s određenim navodima imenovanom vještaka te je istim podneskom ujedno predlagao sudu da pozove imenovanog sudskog vještaka radi davanja usmenog iskaza. Na ročištu povodom javne rasprave tužitelj je naveo kako i nadalje ustraje pri dokaznom prijedlogu saslušanja sudskog vještaka odnosno podredno predlaže provedbu vještačenja po drugom vještaku iste struke, a nakon čega je odlučeno da će se usmeno saslušanje vještaka provesti putem zamolbenog suda. Vještak je saslušan 25. svibnja 2015., a na koji se iskaz tužitelj detaljno očitovao pisanim podneskom od 27. srpnja 2015. u kojem je između ostalog i nadalje sporio određene dijelove predmetnog nalaza i mišljenja. Slijedom navedenog nije točan navod prvostupanjskog suda kako "…na vještačenje ovog vještaka parnične stranke nisu imale daljnjih primjedbi…" a slijedom koje pogrešne tvrdnje zaključuje kako su navodi predmetnog nalaza i mišljenja egzaktni i među parničnim strankama neprijeporni. Nadalje, ističe kako je zadatak vještaka bio utvrditi da li je pok. A. E. skriptor potpisa na kupoprodajnom ugovoru od 28. ožujka 2006. i potvrdi od 10. studenoga 2006., vjerodostojnost kojih su potpisa tuženici osporili, a na koje je pitanje imenovani vještak odgovorio potvrdno. Daljnje navode vještaka o dodatnoj analizi tinte kemijske olovke, grafološkoj usporedbi nespornog potpisa pok. A. E. i vremenskog tijeka njihova nastajanja te prostornom smještaju potpisa iste, tužitelj smatra irelevantnim za potrebe ovog postupka obzirom da navedene dodatne analize uopće nisu bile zadatak imenovanog vještaka. I sam vještak ističe kako je temeljem navedenih dodatnih analiza moguće zaključiti da su sporni potpisi nastali kao bjanko potpisi odnosno kako se u konkretnom slučaju radi o određenom stupnju vjerojatnosti, ali ne i o decidiranom utvrđenju, obzirom da navedene tvrdnje vještaka nije moguće potvrditi nikakvim objektivnim i/ili znanstvenim dokazima. Nadalje, vještak na ročištu 25. svibnja 2015. nije mogao decidirano pojasniti zašto je dokument od 14. veljače 2007. koji je dostavio prvotuženik, smatrao nespornim dokumentom, tim više što je sam prvotuženik naveo kako se na odnosnom dokumentu nalazi i potpis A. E. kojem ona nije skriptor, a koja činjenica dovodi u sumnju točnost i objektivnost imenovanog sudskog vještaka. Na istom ročištu vještak je nesporno potvrdio kako su potpisi pok. A. E. na dokumentima od 25. ožujka 2006., 28. ožujka 2006., 10. studenoga 2006, 22. studenoga 2006. i 8. veljače 2007. položajno smješteni na različitim mjestima kako razlika u luminiscenciji tinte kemijske olovke na spornim dokumentima može potjecati od činjenice kako je svaki od skriptora predmetni dokument potpisao različitim kemijskim olovkama, a koja je vjerojatnost jednaka vjerojatnosti da je potpis jednog od skriptora na odnosnom dokumentu nastao prije potpisa drugog skriptora te kako je bolest A. E. mogla utjecati na njen rukopis, a kojim se nespornim tvrdnjama sudskog vještaka pobija njegova vlastita teza o postojanju navodnih bjanko potpisa na spornim dokumentima. Slijedom navedenog evidentno je kako je u dijelu za koji je vještak bio angažiran utvrdio kako je skriptor potpisa na spornim dokumentima bila A. E., dok je pak u pogledu dijela vještačenja koje nije bio zadatak evidentno kako se radi o tvrdnjama koje niti imenovani vještak ne može dokazati nikakvim znanstvenim metodama. S obzirom na navedeno, te s obzirom da se tužitelj navodima vještaka nije složio to prvostupanjski sud nije imao osnove takav nalaz i mišljenje uzimati u obzir kao i nespornu i među parničnim strankama ne prijepornu činjenicu. Ako je izreku svoje presude želio utemeljiti na navedenim tvrdnjama tada je svoj stav trebao argumentirano obrazložiti i pojasniti, a što nije učinio, slijedom čega je počinio uvodno opisanu povredu odredbi Zakona o parničnom postupku. Nadalje, potpuno je neopravdano da prvostupanjski sud tužiteljev zahtjev odbija kao neutemeljen iz razloga što "…tužitelj u spis dostavlja potvrdu kao dokaz plaćene kapare, na potvrdi je napisan iznos od 20.000,00 EUR, činjenični supstrat tužbe također sadržava priču od 20.000,00 EUR a iz iskaza tužitelja proizlazi kako je pokojnoj sestri isplatio kaparu od 16.000,00 EUR, najblaže rečeno nelogično …". Naime, tužitelj je iskazao kako je s osnove kapare svojoj pokojnoj sestri isplatio iznos od 16.000,00 ili 18.000,00 EUR, ali ne i cjelokupni iznos od 20.000,00 EUR. Naknadno je podneskom od 17. ožujka 2017. naznačio kako je riječ o iznosu od 17.850,00 EUR. Naime, prilikom saslušanja nije se mogao sa sigurnošću sjetiti o kojem je točno iznosu riječ. Obzirom da u samom ugovoru nije bio naveden niti rok isplate predmetne kapare, a niti dinamika plaćanja tužitelj je kaparu svojoj sestri dio plaćao u iznosu i vremenskim intervalima kada je za time nastajala potreba, a koja su sukcesivna plaćanju i u konačnici rezultirala isplatom ukupnog iznosa od 17.850,00 EUR, a što nije ili barem ne bi trebalo biti nelogično, već upravo suprotno. Nadalje, prvostupanjski sud neosnovano navodi "…logično bi bilo za očekivati da pokojnoj bude sve jedno hoće li joj njen brat isplatiti kaparu u iznosu od 16.000,00 EUR, 18.000,00 EUR ili 20.000,00 EUR". Nelogično je sudu i objašnjenje u svezi navoda da pokojna kuću prodaje za cijenu nešto manju od one koju je platila pri njenoj kupnji. Naime, tužitelj je mogao nadalje tvrditi kako je svojoj pokojnoj sestri isplatio iznos od 20.000,00 EUR, međutim namjera tužitelja nije stjecati sredstva koja mu ne pripadaju te je stoga u svom iskazu naveo kako se u konkretnom slučaju nije radilo o iznosu od 20.000,00 EUR, iako bi iz svih dokaza u spisu evidentno proizlazilo drugačije. Činjenica kako se tužitelj u ostavinskom postupku iza smrti pokojne sestre prihvatio svog nasljednog dijela, sama za sebe ne dokazuje ništa. Naime, tužitelj je navedeno potraživanje bio isticao tijekom ostavinskog postupka, međutim javni bilježnik T. F. smatrala je kako odnosno potraživanje nije predmet tog ostavinskog postupka te je tužitelj bio primoran inicirati postupak u ovoj pravnoj stvari. Prvostupanjski sud ujedno u pobijanoj presudi navodi "…neosporne su ostale i tvrdnje saslušanog tuženika da je pokojna E., njihova sestra, bila osoba koja je imala novaca i da joj zbog toga nije bilo potrebno prodavati kuću prije smrti. Prihvaćajući tuženikovu tvrdnju kao činjenicu nelogičnim se sudu čini i da bi netko u terminalnoj fazi teške bolesti razmišljao o prodaji kuće i još k tome o opravdanju u ugovoru zašto se kuća prodaje po toj kupoprodajnoj cijeni…"Sud beskompromisno vjeru poklanja iskazu prvotuženika u dijelu u kojem on navodi kako je pokojna sestra imala novaca iako ničim nije dokazala navedene tvrdnje. Čak pod pretpostavkom da je pokojna A. E. imala novaca, navedena činjenica ni na koji način nije u korelaciji s raspolaganjem nekretnine u njezinu vlasništvu. Činjenica da li je ona imala ili nije imala novaca ni na koji način nije uzročno-posljedično vezana sa odlukom pokojne A. E. da nekretninom u svom vlasništvu raspolaže u pravnom pogledu, a niti ju ta činjenica uvjetuje tim više što je navedena kupoprodaja mogla biti izvršena iz bilo kojeg drugog razloga. Prema saznanjima tužitelja svrha kupoprodaje je bila da se nekretnina očuva od neželjenih vlasnika i neželjenih raspolaganja. Nadalje, netočan je navod kako je tužiteljica u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora bila u terminalnoj fazi bolesti, koja faza nastupa neposredno pred smrt bolesnika, a poslovne transakcije bile su vršene gotovo godinu dana prije smrti pokojne  A. E.. Suprotno stavu suda kako je nelogično da je netko tko je u terminalnoj fazi bolesti razmišlja o prodaji kuće tužitelj ističe kako je upravo suprotno takvo postupanje logično i životno jer osoba u takvim situacijama sve svoje nedovršene poslovne aktivnosti nastoji provesti u djelo. Slijedom navedenog predlaže usvojiti žalbu tužitelja, ukinuti pobijanu presudu u cijelosti te da drugostupanjski sud, s obzirom na stanje dokaza o spisu, u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja i obveže tuženike da solidarno naknade trošak, a podredno da usvoji žalbu tužitelja, ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U odgovoru na žalbu tužitelja prvotuženik, drugotuženik i trećetuženik (dalje tuženici) istaknuli su da žalba nije osnovana. U odnosu na bjanko potpis ističu kako tuženici nisu po struci grafolozi, pa nisu mogli unaprijed znati ni pretpostavljati da je tužitelj sam, bez znanja i osnove pokojne A. E., nadopisao sporne tekstove. Vještak je utvrdio u stupnju vjerojatnosti da je tekst nadopisan i naglašava se da je to utvrdio temeljem grafoloških dokaza. Tužitelj neutemeljeno u žalbi ističe da je na ročištu 23. rujna 2013. predložio novo vještačenje. Naime, na tom ročištu punomoćnik tužitelja je kazao: "u tom smislu, ukoliko smatra to za potrebu tužitelj predlaže usmeno saslušanje imenovanog vještaka na sporni dio nalaza i mišljenja ili eventualno provođenje vještačenja po drugom stalnom sudskom vještaku." To nije na zakonu utemeljen procesni prijedlog za izvođenje nekog dokaza imajući u vidu načelo o teretu dokazivanja. Naime, ne može stranka ostaviti sudu na volju da se neki dokaz izvede ili ne izvede. Tužitelj kaže da sud "…ukoliko smatra to za potrebnim…eventualno…provede…vještačenje po drugom stalnom sudskom vještaku". Prijedlog za izvođenje nekog dokaza mora biti izričit. Prema tome, tužitelj nije predložio novo vještačenje. Znači netko je pokojnoj sestri podmetnuo bjanko papir na koji se ona potpisala, a taj netko je zatim ispisao tekst bez znanja i dozvole pokojne A. E. Kako se tužitelj poziva na isprave koje su bile predmet vještačenja i tvrdi da su one autentične to je jasno da je upravo on autor navedenih malverzacija. Ostali izvedeni dokazi podižu na višu razinu stupanj vjerojatnosti da se radi o bjanko potpisu pokojne A. E., pa tako; a) među strankama nije sporno da je pokojna protiv tužitelja podnijela kaznenu prijavu za navodno otuđenje novca i osobnih isprava. Prijava ukazuje da A. E. nije imala povjerenja u tužitelja, pa samim time niti nikakvog razloga da mu bilo što ustupa, b) tužitelj je nedosljedan i kontradiktoran u izjavama glede kapare, c) da je postojalo kakvo potraživanje tužitelj bi ga bio spomenuo u ostavinskom postupku, d) ne govori istinu o broju potvrda koje su sačinjene, e) da sestra stranaka čini navodnu potvrdu 10. studenoga 2006., a 22. studenoga 2006. vlastoručnu oporuku u kojoj govori o istoj kući, ali ne spominje da bi prije toga sačinila ugovor o prodaji iste ili da bi samo tužitelju temeljem oporuke pripala ta kuća, te f) tužitelj je trebao sudu dostaviti izračun svih navodnih plaćanja i to potkrijepiti pisanim dokazima. Znači sve pobrojeno ukazuje da je mišljenje vještaka grafologa o bjanko potpisu ne samo vjerojatno, već je na daleko višem stupnju, pa skoro sigurno. Predlaže se odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a tužitelja obvezati na podmirenje troška žalbenog postupka.

Žalba nije osnovana.

U odnosu na navode žalitelja da nije točan navod prvostupanjskog suda kako na nalaz i mišljenje vještaka parnične stranke nisu imale daljnjih primjedbi te da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje kako su navodi predmetnog nalaza i mišljenja egzaktni i među parničnim strankama neprijeporni reći je kako taj navod nije osnovan budući da je prvostupanjski sud postupio po odredbi čl. 260. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP) te je stalni sudski vještak za rukopise, dokumente i novčanice Z. Ć. usmeno na raspravi 25. svibnja 2015. otklonio prigovore tužitelja na nalaz i mišljenje na valjan i obrazložen način, a koje prigovore je u podnesku od 27. srpnja 2015. tužitelj samo ponovio i elaborirao, pa u situaciji kada tužitelj nakon toga nije predlagao provođenje novog vještačenja, a što jasno slijedi iz zapisnika sastavljanog povodom glavne rasprave dana 15. studenoga 2016. i 3. listopada 2017. to znači da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 260. st. 1. istog Zakona na koju sadržajno ukazuje žalitelj.

Nastavno tome navesti je da tužitelj u žalbi naglašava kako je zadatak imenovanog sudskog vještaka bio utvrditi da li je pok. A. E. skriptor potpisa na kupoprodajnom ugovoru od 28. ožujka 2006. i potvrdi od 10. studenoga 2006., međutim, isti da je vršio dodatne analize koje uopće nisu bile zadatak vještaka. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda takvi navodi žalbe ne dovode u pitanje pravilnost postupanja suda prvog stupnja niti zakonitost pobijane presude. Naime, prema rješenju suda prvog stupnja od 17. siječnja 2013. (l.s. 4.) vještaku je naloženo pregledati dostavljeni mu spis predmeta te sve potpise pok. A. E. koji prileže na ispravama i usporediti s izvornikom potpisa imenovane u ostavinskom spisu Općinskog suda u Poreču poslovni broj O-199/07 i to baš na listu broj 6 i 7 spisa predmeta. Dakle, prema tom rješenju zadatak vještaka nije bio određen u smislu da vještak samo ima utvrditi da li je pok. A. E. skriptor navedenih spornih potpisa. S tim u svezi valja reći da je prema odredbi čl. 258. st. 1. ZPP vještak dužan predmet vještačenja brižljivo razmotriti te točno navesti sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine, a na koji način je imenovani vještak upravo i postupio. Nadalje, neutemeljeni su i žalbeni navodi tužitelja kako su irelevantne za potrebe ovog postupka dodatne analize vještaka, a ovo s obzirom na činjenicu da je tuženik Zdravko Ebersold u odgovoru na tužbu, ali i u podnesku od 20. prosinca 2011., dakle prije izvođenja dokaza vještačenjem, isticao, "..tražim da se dokaže pomoću tehničkih mogućnosti da je Anton zlouporabio bjanko potpise naše sestre ... potpisi sestre A. su originalni na bjanko papiru." (l.s.83). Dakle, nije točno da je među strankama bila sporna samo činjenica vjerodostojnosti potpisa pok. A. E. na navedenim ispravama, kako to želi prikazati tužitelj u žalbi. Osim toga vještak saslušan na ročištu 25. svibnja 2015. (l.s. 133.-135.) pojasnio je da je grafološkom analizom dostavljenog spornog i nespornog materijala utvrdio da je pok. A. E. skriptor spornih potpisa na kupoprodajnom ugovoru i potvrdi. Međutim, a da njegovo mišljenje ne bi bilo u koliziji sa dostavljenim nespornim potpisima A. E. nastalim u vremenu prije i nakon nastanka spornih potpisa izvršio je i dodatnu analizu tinte kemijske olovke kao i grafološku usporedbu nespornih potpisa A. E. u odnosu na vremenski tijek njihovih nastajanja, nakon takve analize utvrdio je da su sporni potpisi ispisani sigurnije i tečnije u odnosu na grafijske mogućnosti A. E. u vremenu naznačenom na spornim dokumentima.

Ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da izreka nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, u obrazloženju su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni te nisu u suprotnosti sa sadržajem isprava priloženih spisu radi čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju ukazuje žalitelj.

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

Predmet spora predstavlja zahtjev za isplatom iznosa od 28.560,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa zateznom kamatom tekućom od 22. rujna 2008., kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, a koji zahtjev tužitelj temelji na činjenici da je svojoj pokojnoj sestri A. E. na ime kapare isplatio iznos od 20.000,00 EUR, a tijekom postupka, točnije podneskom od 20. ožujka 2017., da je na ime kapare isplatio iznos od 17.850,00 EUR.

Naime, iz spisa predmeta slijedi :

- da bi 28. ožujka 2006. bio zaključen kupoprodajni ugovor između A. E. i tužitelja o prodaji kuće u F. kod P. po cijeni od 85.000,00 EUR. Slijedi da bi kuća trebala ostati u obiteljskom nasljeđu, da je cijena nešto manja od one, koju je tada platila. Zatim da A. E. zadržava pravo doživotnog korištenja kuće, a u slučaju da njezin brat premine prije nje, na njegovo mjesto stupaju njegove kćeri kao nasljednice. Akontacija iznosi 20.000,00 EUR čija se naplata potvrđuje zajedno s potpisivanjem kupoprodajnog ugovora. Preostali iznos u visini od 65.000,00 EUR da će se platiti pri sastavljanju javnobilježničke ovjere (l.s. 7.),

- da bi 10. studenoga 2006. bila sačinjena potvrda prema čijem sadržaju je A. E. potvrdila da joj je brat dao 20.000,00 EUR koji su sa dogovorom o prodaji kuće (ugovor od 28. ožujka 2006.) predviđeni kao kapara. Ako joj bolest dozvoli namjerava sa bratom T. otići kod javnog bilježnike da bi napravljeni ugovor potvrdili (l.s. 9.),

- da je vještačenjem po vještaku za rukopise, dokumente i novčanice Z. Ć. utvrđeno da je A. E. skriptor potpisa na kupoprodajnom ugovoru sklopljenom u B. dana 28. ožujka 2006. i skriptor potpisa na potvrdi sastavljenoj u F. 10. studenoga 2006. Nadalje, je utvrđeno da su sporni potpis na kupoprodajnom ugovoru sklopljenom u B. 28. ožujka 2006. i na potvrdi sastavljenoj u F. 10. studenoga 2006. vjerojatno ispisani kao bjanko potpisi na bijelom papiru, prije strojnog i ručnog ispisa teksta na navedenom kupoprodajnom ugovoru i potvrdi (l.s. 15.),

- da je tužitelj saslušan u svojstvu stranke izjavio da je svojoj sestri za kupnju kuće u P. dao 16.000,00 ili 18.000,00 EUR, da se ne može sjetiti, da je imao određene bilješke vezane uz to, ali da ih je izgubio, da na potvrdi stoji da je sestri dao kaparu od 20.000,00 EUR, ali da joj je trebao dati ostatak nakon što tuženik S. E. riješi određena pitanja s osiguranjem, međutim do toga da nije došlo. Sa sestrom da je sačinio kupoprodajni ugovor te potvrdu da je primila kaparu, a potvrdu da je napisala na njemačkom jeziku. Glede kapare da nije postojala ni jedna druga potvrda. Čuo je da je njegova sestra radila neki testament, ali to nije vidio, nije ga je interesiralo te

- da je tuženik Z. E. u svom iskazu naveo da sestra nije prodavala kuću tužitelju jer je dobio na uvid njezin testament kojim je željela kuću ostaviti siročadi, nije vjerojatno da bi njegova sestra prodavala kuću i da za to nitko nije znao u obitelji.

Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan s obrazloženjem da smatra utvrđenim da su potpisi na potvrdi i ugovoru potpisi pok. A. E. te da je vjerojatno pok. A. E. tužitelju dala bjanko potpise nakon čega su nastali ugovor i potvrda. Povezujući pisani nalaz i mišljenje vještaka sa iskazima saslušanih parničnih stranaka, vjerojatnost kojom vještak daje nalaz i mišljenje kada govori o spornim potpisima na potvrdi i ugovoru, po mišljenju prvostupanjskog suda, se čini logičnim, pa ne poklanjajući povjerenje iskazu saslušanog tužitelja povezujući ga s onim što je utvrđeno tijekom postupka zaključuje da su neosnovani tužiteljevi navodi da bi pok. A. E. isplatio kaparu za kupnju kuće u P.

I u ovoj fazi postupka je prijeporna činjenica da li je točna teza tužitelja da je sa svojom sestrom zaključio kupoprodajni ugovor i isplatio kaparu u odnosu na koju bi mu pripadalo pravo vraćanja u smislu odredbe čl. 304. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08. 78/15. i 29/18.; dalje ZOO/05) od tuženika kao njezinih zakonskih nasljednika u smislu čl. 139. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13. i 33/15.; dalje ZN) ili je točna teza tuženika kako tužitelj i njihova sestra nisu zaključili kupoprodajni ugovor niti je tužitelj izvršio isplatu kapare jer je tekst na ugovoru odnosno potvrdi ispisan nakon što se pok. A. E. potpisala na bjanko papir radi čega da niti ne postoji dug ostaviteljice za koji bi oni kao njezini nasljednici odgovarali. 

Dakle, na tužitelju je bio teret dokazivanja, u smislu čl. 219. ZPP, da je sa svojom sada pokojnom sestrom A. E. zaključio kupoprodajni ugovor i isplatio kaparu, a koje odlučne činjenice, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tužitelj nije s uspjehom dokazao.

Naime, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je vještak  Z. Ć. svoj nalaz i mišljenje sačinio objektivno i u skladu s pravilima struke te u okviru svoje specijalnosti utvrdio da je na potvrdi i ugovoru potpis pokojne A. E., te da su sporni potpis na kupoprodajnom ugovoru sklopljenom u B. 28. ožujka 2006. i na potvrdi sastavljenoj u F. 10. studenoga 2006. vjerojatno ispisani kao bjanko potpisi na bijelom papiru, prije strojnog i ručnog ispisa teksta na navedenom kupoprodajnom ugovoru i potvrdi. Takav zaključak vještak izvodi uzimajući u obzir utvrđene razlike i podudarnosti i to - razlike u tinti kemijske olovke kojima je ispisan tekst i sporni potpis A. E. na potvrdi, - razlike u tinti kemijske olovke kojima je ispisan sporni potpis A. E. i potpis tužitelja na kupoprodajnom ugovoru, - podudarnost prostornog smještaja spornih potpisa A. E. s nespornim potpisom A. E. na preslikama za koje tuženik Z. E. navodi da su nesporni bjanko potpisi A. E. ispisani na bijelom papiru, - razlike u smještaju spornih potpisa A. E. s nespornim potpisima iste na preslikama oporuka koje je ista vlastoručno napisala i potpisala te - razlike u sigurnosti i tečnosti linije poteza spornih potpisa A. E. nastale u bliskom vremenu.

Navodi tužitelja da vještak na ročištu 25. svibnja 2015. nije mogao decidirano pojasniti zašto je dokument od 14. veljače 2007. koji je dostavio prvotuženik, smatrao nespornim dokumentom, tim više što da je sam prvotuženik naveo kako se na odnosnom dokumentu nalazi i potpis A. E. kojem ona nije skriptor, ne dovodi u sumnju točnost i objektivnost imenovanog sudskog vještaka budući da je vještak jasno iskazao da se na navedenom dokumentu nalazi potpis A. E. koji po svojim općim i posebno vrijednim značajkama odgovara ostalim nespornim potpisima iste, pa kada se izvrši uvid u navedenu ispravu (l.s.85) slijedi da je prvotuženik naveo "ovo pismo sa sestrinim potpisom je isto napisano na bjanko listu", a ne kako tužitelj tvrdi da je i sam prvotuženik naveo da je riječ o potpisu kojeg Anna Ebersold nije skriptor, tako da žalbeni navodi tužitelja u svezi s tim ne dovode u pitanje objektivnost imenovanog vještaka niti pravilnost zaključka prvostupanjskog suda.

Nadalje, u odnosu na žalbene navode tužitelja kako je i sam vještak istaknuo da je temeljem navedenih dodatnih analiza moguće zaključiti da su sporni potpisi nastali kao bjanko potpisi odnosno kako se u konkretnom slučaju radi o određenom stupnju vjerojatnosti, ali ne i o decidiranom utvrđenju obzirom da navedene tvrdnje vještaka nije moguće potvrditi nikakvim objektivnim i/ili znanstvenim dokazima reći je da takvi žalbeni navodi nisu osnovani ovo stoga što je vještak na ročištu 25. svibnja 2015. iskazao da ne postoji egzaktna znanstvena metoda koja bi utvrdila da je nekakav potpis bjanko potpisan u bliskom vremenu. Međutim, vještak je dalje iskazao i to da činjenice koje je naveo nisu subjektivne već grafološki dokazive te da je na temelju njih iznio mišljenje o stupnju vjerojatnosti. Točno je da u svezi s tim vještak nije dao decidirano mišljenje kao što je to slučaj sa utvrđenjem da je riječ o vlastoručnom potpisu pok. A. E. na spornim ispravama, međutim mišljenje vještaka se može izraziti u stupnjevima vjerojatnosti što je imenovani vještak i učinio kada je dao mišljenje u stupnju – vjerojatno, dakle, slijedi da vještak nije mogao isključiti radnju ispisivanja teksta nakon što je kao bjanko potpis ispisan na bijelom papiru potpis prednice stranaka.

Dakle, pravilno je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja doveo iskaz tužitelja u vezu s drugim dokazima i utvrđenim činjenicama posebno nalazom i mišljenjem imenovanog vještaka te vršeći ocjenu da li je i u kojoj mjeri s istima u skladu ili suprotnosti, našao iskaz tužitelja neuvjerljivim prvenstveno iz razloga nedosljednosti. Navedeno se očituje u činjenici što se prije podnošenja tužbe tj. pismenom od 22. srpnja 2008. obraćao, putem punomoćnika, tuženicima obavještavajući ih da bi se od tržišne vrijednosti kuće imao odbiti iznos od 20.000,00 EUR koje je platio pok. A. E. prilikom sklapanja ugovora (l.s. 13.-15.) te su takvi navodi predstavljali i činjenični supstrat tužbe. Međutim, tužitelj u postupku saslušan u svojstvu stranke nije se mogao sjetiti u kojem iznosu bi dao kaparu, da li 16.000,00 EUR ili 18.000,00 EUR. Nije u skladu s pravilima logike tvrdnja žalitelja kako je "samo okvirno naveo iznos" predmetnih isplata, jer ako je točno da je isplatio kaparu, logično je da bi o tome imao točnije, a ne okvirne, podatke u vrijeme sastavljanja spomenutog pismena odnosno tužbe 2008. Nadalje, nedosljednost tužiteljevih tvrdnji ogleda se i u činjenici što je u iskazu naveo da je o isplati imao određene bilješke, ali da ih je izgubio, a nakon stranačkog saslušanja, točnije u podnesku od 20. ožujka 2017., tvrdi pak da je uvidom u svoje bilješke i dokumentaciju utvrdio kako je pokojnoj sestri na ime kapare isplatio sveukupno iznos od 17.850,00 EUR. Kada bi bili točni potonji navodi tužitelja opravdano je očekivati da bi tužitelj prvostupanjskom sudu dostavio te bilješke i dokumentaciju, što nije slučaj. Dalje je u podnesku od 24. svibnja 2017. istaknuo da obzirom da u samom kupoprodajnom ugovoru nije bio naveden niti rok isplate predmetne kapare, a niti dinamika predmetnog plaćanja, da je kaparu svojoj pokojnoj sestri plaćao u iznosima i u vremenskim intervalima kada je za time nastajala potreba, pa se postavlja pitanje ukoliko je navedeno točno zašto tužitelj u svom iskazu isto nije istaknuo, a niti je životno logično ako je pokojna primila iznos od 17.850,00 EUR i to sukcesivno da bi dana 28. ožujka 2006. potpisom ugovora potvrdila primitak iznosa od 20.000 EUR, te se dalje postavlja pitanje i smisla sačinjene potvrde od 10. studenoga 2006. prema čijem sadržaju bi pokojna također potvrdila da joj je brat dao 20.000,00 EUR, a nije kako to tvrdi sam tužitelj. Nadalje, sadržaj potonje potvrde nije sačinjen na njemačkom jeziku kako tvrdi tužitelj te nije bez značaja činjenica što je pok. A. E. bez da je spominjala sporni pravni posao s tužiteljem sačinila oporuku 22. studenoga 2006. i oporuku dana 8. veljače 2007. kojom je raspolagala nekretninom u F. u korist tužitelja i svih tuženika svakog za po 1/5 dijela kako to slijedi iz rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-199/07 javne bilježnice u P. T. F.

U svezi navoda žalitelja kako činjenica što tužitelj u ostavinskom postupku iza smrti svoje sestre nije spomenuo isplatu kapare, ne dokazuje ništa, reći je da s obzirom na odredbu čl. 195. st. 3. ZN prema kojoj se u popisu imovine ostavitelja zabilježuju i ostaviteljevi dugovi, nije bez značaja da iz sadržaja zapisnika koji je sačinjen pred javnim bilježnikom 24. kolovoza 2007. (l.s.60), a niti iz sadržaja rješenja o nasljeđivanju iza smrti pok. A. E. (l.s.10) ne slijedi da je tužitelj navedeno potraživanje isticao tijekom ostavinskog postupka kako to tvrdi, a činjenica je da je javna bilježnica imala obvezu postupiti po navedenoj odredbi ZN. Sumnju u točnost tužiteljeve tvrdnje izražava i činjenica da se tužitelj pismenom obratio tuženicima gotovo godinu dana nakon što je doneseno rješenje o nasljeđivanju iza smrti sestre, pa slijedom svega iznesenog, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, količina navedenih detalja izražava sumnju u istinitost tužiteljevih tvrdnji.

              Prema tome, pravilo je prvostupanjski sud izveo zaključak da tužitelj nije s uspjehom dokazao da je sa pokojnom sestrom A. E. zaključio kupoprodajni ugovor i isplatio na ime kapare iznos od 17.850,00 EUR, pa mu ne pripada pravo povrata iste po čl. 304. ZOO.

              Slijedom iznesenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP kao neosnovanu odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.

              Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud je donio pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. st. 1. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.) radi čega je valjalo žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. II. izreke (koja se po čl. 129. st. 5. ZPP smatra rješenjem) sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP.

Odluka o trošku odgovora na žalbu tužitelja temelji se na odredbi čl. 166. ZPP, pa kako navedeni trošak nije bio potreban radi vođenja parnice to je odlučeno kao pod toč. 2. izreke drugostupanjske odluke.

 

U Zadru 7. veljače 2019.