Broj: Gž-883/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Marine Tante, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ante Milovca, kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja J. S. pok. D. iz B. V., OIB: …, zastupan po punomoćniku I. K., odvjetnici u M., protiv tuženice J. D. iz F., OIB: …,  zastupana po punomoćniku D. V., odvjetniku u M., radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj od 21. svibnja 2018. poslovni broj P-1233/17, u sjednici vijeća održanoj dana 21. veljače 2019.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tužitelja J. S. pok. D. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj od 21. svibnja 2018. poslovni broj P-1233/17, s time da se ujedno odbijaju zahtjev za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suđeno je kako sijedi:

„I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: 1. Utvrđuje se da je tužitelj J. S. pok. D. iz B. V., OIB: …, isključivi vlasnik 5210/3 k.o. B.-B. V., te je tužitelj ovlašten temeljem ove presude u zemljišnim knjigama upisati svoje pravo vlasništva na toj nekretnini na svoje ime, za cijelo, uz istodobno brisanje tog prava sa imena tužene J. D. iz F., OIB: …. 2. Tuženici su dužni, u slučaju osporavanja, tužitelju naknaditi prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tužitelju, u roku od 15 dana, na ime troškova parničnog postupka, naknaditi tuženoj, iznos od 5.500,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate i koje se određuju sukladno članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno uvećavanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

Protiv gornje presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se presuda preinači ili ukine.

U odgovoru na žalbu osporeni su žalbeni prigovori i predloženo odbijanje žalbe.

Žalba nije osnovana.

Prije svega, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pobijana prvostupanjska presuda nije opterećena niti jedenom apsolutno bitnom povredom procesnog zakona iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8. 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni onom iz točke 11. na koju se upire u žalbi.

Naime svoju odluku sud prvog stupnja obrazlaže time da:

- da je razmatrajući osnovanost istaknutog tužbenog zahtjeva tužitelja, cijeneći pritom dokaze izvedene tijekom postupka, valjalo prethodno raspraviti istaknuti prigovor pravomoćno presuđene stvari, koju je tuženica istakla već u svom odgovoru na tužbu, pozivajući se na pravomoćno rješenje o nasljeđivanju doneseno iza smrti oca stranaka pok. D. S., a kojim pravomoćnim rješenjem javnog bilježnika A. P. iz M. broj O-168/04, UPP/OS-201/04 od 7. studenog 2005. kojim je raspoređena imovina ostavitelja temeljem zakona i ustupa, a prema kojem su zakonski nasljednici, ovdje tužitelj i tužena, stekli imovinu kako je to sadržano pod točkom II. rješenja o nasljeđivanju, a što je utvrđeno navedenom  pravomoćnom odlukom rješenjem o nasljeđivanju,

- da je predmet spora je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi vlasnikom predmetne čest. zem. 5210/3 k.o. B.-B. V.. Za postojanje pravomoćno presuđene stvari, potrebno je da su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, da postoji identitet zahtjeva i da postoji identitet činjenične osnove. Prema odredbi čl. 232. st. 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne Novine“ broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15 dalje: ZN), smatra se da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno što je u sastavu ostavine, tko je ostaviteljev nasljednik, koliki mu nasljedni dio pripada, je li mu nasljedno pravo ograničeno ili opterećeno i kako, te postoje li kakva prava na zapise i koja. Sukladno st. 2. istog članka, što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju, dok je odredbom st. 5. istog članka propisano da su pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju vezane osobe koje su kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi ili su na nju bile uredno osobno pozvane,

- da je iz rješenja o nasljeđivanju broj O-168/04 UPP/OS-201/04 razvidno da je u provedenom ostavinskom postupku utvrđeno da u  ostavinsku imovinu ostavitelja D. S., između ostalih, ulaze nekretnine označene kao čest. zgr. 559, čest. zem. 5210/4, kao i predmetna čest. zem. 5210/3, da su stranke sporazumno rasporedili imovinu ostavitelja i u skladu s tim svojim sporazumom, prihvatili su se svojih zakonskih nasljednih dijelova, s tim da je J. D., ovdje tuženica, ustupila dio svog nasljednog zakonskog dijela u korist svog brata J. S. i to na nekretninama označenim kao čest. zgr. 559 i čest. zem. 5210/4 k.o. B.-B. V., u naravi zemljište sa obiteljskom kućom, i ½ dijela dionica hotela B. V. d.d., te pravo korištenja grobnice na mjesnom groblju u B. V., dok je nasljednik J. S., sin ostavitelja, ovdje tužitelj, ustupio dio svog nasljednog zakonskog dijela u korist svoje sestre J. D. na svoj preostaloj imovini ostavitelja i pokretninama, a prema kojem sporazumu je i raspoređena imovina, pa tako i predmetna čest. zem. 5210/3 kao knjižno vlasništvo ostavitelja, uknjižen suvlasnički dio koji je pripao u cijelosti ovdje tuženoj, a koja nekretnina je kao izvanknjižno vlasništvo ostavitelja za cijelo, evidentirana u posjedovnom listu br. 524 k.o. B.-B. V., također pripala u isključivo vlasništvo ovdje tuženici, rješenje o nasljeđivanju postalo je pravomoćno 7. studenog 2005. nakon što su se po objavi rješenja nasljednici odrekli prava na žalbu na navedeno rješenje,

- da iz navedenog nedvojbeno proizlazi osnovanost prigovora tuženice da je donošenjem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju u odnosu na imovinu ostavitelja koja je predmet ovog postupka u ostavinskom postupku raspravljena i raspoređena određena imovina koja je predmet ovog spora (čest. zem. 5210/3 k.o. B.-B. V.) što ima značaj presuđene stvari, zbog čega se o vlasništvu te iste imovine u ovom postupku ne može s uspjehom voditi spor između osoba koje su sudjelovale u ostavinskom postupku. U tom pravcu da je neosnovano samim tim i pozivanje tužitelja na navedeni osnov stjecanja prava vlasništva temeljem zaključenog pravnog posla darovnog ugovora od 10. travnja 2002. (list 5-6 spisa) to stoga što je u navedenom darovnom ugovoru u članku 1.  jasno i nedvojbeno utvrđeno koje  nekretnine  darovatelj kao stvarni vlasnik i knjižni suvlasnik, daruje tuženiku kao daroprimatelju,  jasnom zemljišnoknjižnom oznakom kao: „čest. zgr. 559 i čest. zem. 5210/4 k.o. B.-B. V.“, u nastavku opisane kao: „…u naravi zemljište na kojem je izrađena obiteljska kuća anagrafski označena, B. V., koja se sastoji od prizemlja, kata i anexa…“,

- da je iz iskaza samog tužitelja, kao i dokaza izvedenih u postupku, naprijed citirane dokumentacije, razvidno da se tužitelj temeljem darovnog ugovora od 14. travnja 2002., na koji se poziva, nije uknjižio kao vlasnik nekretnina koje su mu tim pravnim poslom darovane, kako nekretnina koje su u ugovoru navedene, tako ni na predmetnoj nekretnini.               Tim više što su nekretnine koje su naznačene kao predmet darovanja po tom pravnom poslu, čest. zgr. 559 i čest. zem. 5210/4 k.o. B.-B. V., kao i predmetna čest. zem. 5210/3 k.o. B.-B. V., koja nije sadržana u tom darovnom ugovoru, utvrđene u ostavinskom postupku iza smrti oca stranaka pok. D. S. pok. J. kao imovina ostavitelja u naprijed citiranom rješenju o nasljeđivanju u točci I. rješenja, kao knjižno suvlasništvo u upisanim suvlasničkim omjerima, te izvanknjižno vlasništvo za cijelo prema upisu u katastarskoj evidenciji, stranke su u ostavinskom postupku kao zakonski nasljednici sporazumno rasporedili imovinu ostavitelja i prema navedenom sporazumu, predmetna nekretnina čest. zem. 5210/3, pripala je u isključivo vlasništvo tuženici koja je temeljem navedenog rješenja o nasljeđivanju ishodila zk. upis prava suvlasništva na svoje ime, a što je vidljivo iz rješenja Općinskog suda u Makarskoj br. Z-2886/05 od 17. ožujka 2006. (list 28-29 spisa) gdje je ishodila upis suvlasničkog dijela na predmetnoj čest. zem. 5210/3 za 14/100 dijela na svoje ime, dok je na preostalom suvlasničkom dijelu od 86/100 dijela ishodila presudu P-631/12 od 14. siječnja 2015. (list 10-12 spisa) i temeljem navedene presude, a u skladu s rješenjem Općinskog suda u Splitu br. Z-17629/2016 od 16. prosinca 2016. (list 30 spisa) ishodila upis prava vlasništva na svoje ime za cijelo, na predmetnoj čest. zem. 5210/3, a što je i vidljivo iz zemljišnoknjižnog izvatka ZU 10328 k.o. B.-B. V. (list 27 spisa),

- da je obzirom na naprijed navedena utvrđenja razvidno je da su u cijelosti neosnovani navodi tužitelja izneseni u tužbi i iskazu tužitelja, da je prilikom zaključenja darovnog ugovora od 10. travnja 2002. namjera ugovornih stranaka bila da D. S. daruje tužitelju predmetnu čest. zem. 5210/3 k.o. B.-B. V., po kojem darovanju je tužitelj i stupio u posjed predmetnog zemljišta, koju nekretninu, u naravi konobu, je u cijelosti adaptirao i dogradio. Neosnovanost ovih navoda tužitelja nedvojbeno proizlazi iz činjenica što ni sam tužitelj kao zakonski nasljednik pok. D. S., u samom ostavinskom postupku nije iznio navedene činjenice, nije iznio prigovor glede opsega ostavine pok. D. S., navodeći da određena imovina, pa tako predmetna čest. zem. 5210/3 k.o. B.-B. V., predstavlja imovinu s kojom je ostavitelj još za života raspolagao pravnim poslom, darovnim ugovorom od 10. travnja 2002. kojim su te nekretnine, pa tako i predmetna, postale isključivo vlasništvo tužitelja, već je suprotno navedenom, a sukladno sporazumu nasljednika utvrđena imovina ostavitelja koju sačinjavaju između ostalih i čest. zgr. 559, čest. zem. 5210/4, (obuhvaćene darovnim ugovorom od 10. travnja 2002.) te predmetna čest. zem. 5210/3, koja imovina je raspoređena nasljednicima sukladno sporazumu nasljednika. Tužitelj je sudjelovao u ostavinskom postupku u kojem je utvrđeno da ostaviteljevu imovinu, između ostalih nekretnine, predstavlja i predmetna čest. zem. 5210/3, na koju nekretninu je po donesenom pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju, jedina nasljednica proglašena upravo tužena J. D., pa stoga tužitelj na navedenoj nekretnini ne može imati  nikakva vlasnička niti bilo koja druga prava, jer je isti u skladu s odredbom članka 232. ZN-a, vezan navedenim pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iza pok. svog oca D. S.. Tužitelj je nadalje u tužbi i u svom iskazu istakao da je po darovnom ugovoru od 10. travnja 2002. zaključenom s ocem stranaka stupio u posjed nekretnine koja je predmet ovog spora, na kojoj nekretnini je još otac stranaka izgradio konobu, koju je on adaptirao, te je istu od trenutka darovanja posjedovao na način da je na njoj dogradio još jedan kat kuće, za koji objekt u cijelosti izgrađen na predmetnoj nekretnini je podnio zahtjev za legalizaciju. U odnosu na ove navode tužitelja, valja navesti da se u skladu s odredbom članka 156. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst, dalje ZVDSP) dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao i njihovom prigradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u njih, ne može steći vlasništvo ako nije što drugo odredio vlasnik nadograđene, dograđene, odnosno preuređene nekretnine, a takvo odobrenje vlasnika nekretnine ima pravne učinke i nije u suprotnosti s načelom jedinstva nekretnine.

Navedena činjenična utvrđenja, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava ovaj sud u bitnom prihvaća, u smislu čl. 375. st. 5. ZPP-a, s time da ipak valja dodati da po odredbi čl. 232. ZN-a pravomoćno rješenje o nasljeđivanju zbog svojih pravnih učinaka obvezuje stranke koje su sudjelovale u ostavinskom postupku i proteže se na sve činjenice koje su u tom postupku bile poznate i koje nisu osporene, kako u pogledu opsega ostavine tako i nasljednog dijela (res iudicata pro veritate habetur).

To znači da citirano rješenje o nasljeđivanju veže tužitelja budući je sudjelovao kao stranka u ostavinskom postupku iza smrti oca te nije imao baš nikakvih primjedbi na sastav ostavinske imovine, tj. da je obdaren od strane oca prijeporom, već se suglasio da je to dio ostavine pa mu slijedom toga nije niti priznato pravo na pokretanje posebne parnice, niti ima razloga za ponavljanje postupka, zbog čega su pravno irelevantni njegovi navodi iz tužbe i sada žalbe da se (eventualno) ranije postigao dogovor za života oca o darovanju predmetnom nekretninom ili da je to pravo stekao građenjem ili nadogradnjom.

To je sve tužitelj morao isticati još tijekom tog ostavinskog postupka, a kako nije, već je prešutio, dapače na ročištu od 9. travnja 2018. izjavio je da "U vrijeme smrti moga oca 24. srpnja 2004. na čest. predmeta spora 5201/3 već je bilo sve izgrađeno - velika kuća i oba apartmana, također i aneks i na aneksu dva apartmana nadogradnje."

Stoga sada više ne može preispitivati rješenje o nasljeđivanju na način kako to čini pozivom na neki drugi pravni osnov stjecanja prava vlasništva koji bi nastao prije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju i to građenjem, nadogradnjom ili realnim darovanjem što je već dugogodišnja ustaljena stabilna sudska praksa (v. primjerice odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev x 169/2008).

Tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka pak nije tvrdio, pa ni u žalbi, da bi nakon donošenja citiranog rješenja o nasljeđivanju na jedan od zakonom propisanih načina prestalo sporno pravo suvlasništva proglašene nasljednice njegove majke na predmetnoj nekretnini i on to istodobno stekao, osim da je eventualno legalizirao ili održavao kuću no to može biti samo osnova za obveznopravni zahtjev.

Dakle, što se tiče pravnih učinaka pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju donesenog u ostavinskom postupku u odnosu na spor stranaka o konkretnoj imovini - rezultat tog učinka ne bi bio odbacivanje tužbe kao nedopuštene već bi rezultat bio odbijanje tužbenog zahtjeva kao specifične res iudicate (v. pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci broj Rev 1232/91 koji je prihvaćen na sastanku toga suda i predstavnika svih županijskih sudova 2005. (Su-IV-279/05).

Kraj navedenog je trebalo odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu zajedno s odlukom o trošku, temeljem čl.368.st.1. ZPP, s time da se odluka o trošku žalbenog postupka za tužitelja temelji na odredi čl.166.st.1. u svezi čl.154.st.1. ZPP-a i za tuženicu u svezi čl.155.st.1. ZPP-a jer radnja odgovora na žalbu ipak nije bila potrebna za vođenje ovog drugostupanjskog postupka.

U Zadru, 21. veljače 2019.