Broj: Rev 13/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. B. OIB:... iz N. V., kojeg zastupa punomoćnik R. S., odvjetnik u P., protiv tuženice D. M. OIB:... iz N. V., koju zastupa punomoćnik N. T., odvjetnik u P., radi utvrđenja nevaljanosti oporuke, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-799/14-2 od 1. rujna 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Poreču-Parenzo poslovni broj P-648/07-16 od 20. prosinca 2013., u sjednici održanoj 27. veljače 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u stavku I izreke utvrđeno je da usmena oporuka ostavitelja R. B., sačinjena pred svjedocima A. D. B. i S. M., 16. siječnja 2004., nije pravno valjana. U stavku II izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 15.531,75 kuna.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Prema odredbi čl. 392. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi su jasni i nemaju proturječja pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da usmena oporuka ostavitelja R. B. sačinjena pred svjedocima nije pravno valjana.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je ostavitelj R. B., rođen ..., a umro ...,

 

- da su tužitelj i tuženica djeca ostavitelja i njegovi jedini zakonski nasljednici,

 

- da je tuženica živjela s ocem u zajedničkom domaćinstvu, a tužitelj je to zajedničko domaćinstvo napustio kada se oženio 1992.,

 

- da je ostavitelj kontaktirao sa svjedocima A. D. B. i S. M., koji su ga redovito posjećivali, te im je govorio da kuća pripada tuženici, a da će tužitelju ostaviti kanal i šumu,

 

- da su svjedoci A. D. B. i S. M. pisano sastavili i potpisali 16. siječnja 2004. izjavu o tome što im je R. B. rekao u razgovoru vezano za svoju imovinu,

 

- da je u ostavinskom postupku na temelju izjave navedenih svjedoka proglašena usmena oporuka,

 

- da su isti svjedoci u ovom postupku iskazivali da je ostavitelj namjeravao sastaviti oporuku, ali je to odgađao misleći da će mu se zdravstveno stanje popraviti.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da okolnosti u kojima je ostavitelj dao svoju izjavu nisu izvanredne okolnosti i da sama izjava koju je ostavitelj dao, a koja je izražavala samo namjeru sačinjavanja oporuke, nije izjava posljednje volje u smislu odredaba Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 – dalje: ZN) i zato ne bi mogla predstavljati usmenu oporuku ni u slučaju izvanrednih okolnosti.

 

Dakle, cijeneći da sporna izjava ne predstavlja izričitu izjavu o raspoređivanju imovine niti je dana u izvanrednim okolnostima, sudovi su pravilno prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje da usmena oporuka nije pravno valjana jer nisu postojale izvanredne okolnosti iz čl. 37. ZN.

 

Tuženica revizijom osporava pravilnu primjenu materijalnog prava u bitnome zbog toga što smatra da se radi o posljednjoj volji ostavitelja i da su postojale izvanredne okolnosti.

 

Prema ocjeni ovog suda pravilno je prihvaćen tužbeni zahtjev.

 

Prema odredbi čl. 37. st. 1. ZN oporučitelj može očitovati svoju posljednju volju usmeno pred dva istodobno nazočna svjedoka samo u izvanrednim okolnostima zbog kojih nije u stanju oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku. Prema stavku 2. istog članka usmena oporuka prestaje vrijediti kada protekne 30 dana od prestanka izvanrednih okolnosti u kojima je napravljena.

 

U konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz navedene zakonske odredbe jer ostavitelj nije izričito izjavom rasporedio svoju imovinu za slučaj smrti, već je samo govorio o svojoj namjeri da će oporukom ostaviti navedenu kuću pa je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da se nije radilo o izjavi posljednje volje, već samo o namjeri da se to učini, a osim toga nisu postojale izuzetne prilike koje bi ostavitelja onemogućile da sastavi pisanu oporuku bilo vlastoručnu (čl. 68. ZN), bilo pred svjedocima (čl. 69. ZN).

 

Stoga je osnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje da nije istinita i pravno valjana usmena oporuka ostavitelja R. B. sačinjena 16. siječnja 2004. pred svjedocima A. D. B. i S. M. kojim je ostavitelj kuću ostavio tužiteljici.

 

Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, a u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 27. veljače 2019.