Broj: Rev-x 559/2015-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice F. J. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćnicima – odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. A. B. i J. M. iz K., protiv tuženika 1. M.-M. V. rođ. D. iz SAD, T. W., M., T. N. J., 2. I.-J. D. iz SAD, D., N. J. i 3. J. D. iz SAD, W. T., B. R., Florida, svi tuženici za sebe i kao nasljednici pok. A.-T. P. r. D. iz SAD, T. W., M., T. N. J. i pok. M. D. ud. P. rođ. K. iz SAD, svi zastupani po punomoćnicima – odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ž. B., J. T. K. i M. T. iz K., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3835/2014 od 15. siječnja 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Krku poslovni broj P-735/2012-8 od 21. svibnja 2014., u sjednici održanoj 6. ožujka 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I. Utvrđuje se da je  tužiteljica J. F. iz Z., ...,  OIB: ...,  stekla pravo vlasništva na  gr.č.  35/2  ,  z.č. 1645 i z.č. 1649 u z.k.u. 198 k.o. G.

 

II. Ovlašćuje se tužiteljica  po pravomoćnosti ove presude  zatražiti   i ishoditi upis stečenog prava vlasništva  na svoje ime  uz istovremeni izbris tog prava s imena tuženika M. – M. V. rođ. D. iz SAD, ... T. W., M., T. N. J. ..., I.- J. D. iz SAD, ..., D., N. J. ..., J. D. iz SAD, ... W. T., B. R., Florida ... svih za sebe i svih kao nasljednika tužene A. T. – P. r. D. iz SAD, ..., T. W., M., T. N. J. ... kao zakonskih nasljednika  iza  upisane D. M. ud.  P. r. K.

 

III. Tuženi M. – M. V. rođ. D., I.- J. D. i J. D., dužni  su  tužiteljici solidarno nadoknaditi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 16. 963,50 kn ( slovima :šesnaesttisućadevetstošezdesettrikuneipedsetlipa), u roku od 15 dana  dok se s preostalim dijelom  zahtjeva za naknadu troškova, tužiteljica odbija."

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

"I Uvaženjem žalbe tuženika  p r e i n a č a v a   se presuda Općinskog suda u Krku, poslovni broj P-735/2012 od 21. svibnja 2014. godine, u točkama I., II. i dosuđujućem dijelu točke III. izreke i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se da je  tužiteljica stekla pravo vlasništva na  gr.č. 35/2,  z.č. 1645 i z.č. 1649 u z.k.ul. 198 k.o. G.

 

II. Ovlašćuje se tužiteljica po pravomoćnosti ove presude zatražiti i ishoditi upis stečenog prava vlasništva na svoje ime uz istovremeni izbris tog prava s imena tuženika kao zakonskih nasljednika iza upisane D. M. ud. P. rođ. K.

 

III. Tuženici su dužni tužiteljici solidarno nadoknaditi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 16.963,50 kn u roku od 15 dana."

 

II Nalaže se tužiteljici da nadoknadi tuženicima troškove parničnog postupka u iznosu od 15.982,50 kn u roku od 15 dana, dok se preostali dio zahtjeva za naknadu troškova  tuženika odbija kao neosnovan.

 

III Odbija se zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova sastava odgovora na žalbu kao neosnovan."

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i drugostupanjsku presudu pravilnom primjenom materijalnog prava preinačiti na način da se potvrdi prvostupanjska presuda ili ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti istom sudu drugog stupnja na ponovno suđenje, time da se tuženicima naloži plaćanje parničnih troškova, kao i troškova revizije koje je tužiteljica popisala u ukupnom iznosu od 2.206,25 kn.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

U konkretnom slučaju drugostupanjska presuda donesena je, kako po svom sadržaju, tako i pozivom na odredbu čl. 373.a ZPP. Stoga je protiv drugostupanjske presude dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP (redovna revizija), dakle ne i revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP (izvanredna revizija).

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužiteljica sadržajem revizije određeno ukazuje da je u postupku pred drugostupanjskim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Međutim, prema ocjeni ovoga suda, obrazloženje drugostupanjske presude sadrži jasne i valjane razloge, koji kao takovi ne proturječe sadržaju spisa, pa tako niti ispravama na koje tužiteljica ukazuje u reviziji, slijedom čega je neosnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Navode revizije kojima se preocjenjuju izvedeni dokazi i prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja nije bilo moguće uzeti u razmatranje jer to, prema odredbi čl. 385. ZPP, nisu razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da je tužiteljica stekla vlasništvo nekretnina gr.č. 35/2, z.č. 1645 i z.č. 1649 iz z.k.ul. 198 k.o. G., time da u činjeničnim navodima tužbe (i tijekom postupka) tužiteljica navodi da je sa sada pok. M. D. i M. B. sklopila kupoprodajni ugovor 6. rujna 2003. i aneks istog od 2. travnja 2004., predmet kojih su sporne nekretnine, a da su prodavatelji (M. D. i M. B.) te nekretnine stekli u vlasništvo nasljedstvom iza pok. oca I. D. i dosjelošću.

 

Sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja da su sporne nekretnine 1926. kupili M. D. i P. D. koji su odselili u SAD, da su 50-ih godina nekretnine pripale bratu P. D., I. D. koji je živio u mjestu K. i skrbio o nekretninama i koji je upisani posjednik od osnutka katarskog operata 1954., da je sporne nekretnine tužiteljica kupila od M. D. i M. B. (kupoprodajni ugovor od 6. rujna 2003. i aneks istog od 2. travnja 2004.), a koji su te nekretnine naslijedili iza svojih roditelja (oca) I. D. (pravomoćno rješenje o nasljeđivanju broj O-74/69 od 14. srpnja 1969.), te (majke) M. D. (pravomoćno rješenje o nasljeđivanju broj O-166/88 od 17. travnja 1989.) zaključio je u bitnom da su I. D. i njegovi nasljednici (supruga M. D. rođ. B., te djeca M. D. i M. B.) bili u poštenom posjedu predmetnih nekretnina više od dvadeset godina, pa da su M. D. i M. B. kao izvanknjižni, ali stvarni vlasnici sporne nekretnine prodali tužiteljici koja ih je kupila u dobroj vjeri te nastavila posjedovati iste. Slijedom toga sud prvog stupnja je pozivom na odredbu čl. 159. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 14/01, 79/06, 141/06, 38/09, 153/09 i 90/10 – dalje: ZVDSP) prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Drugostupanjski sud je (na temelju čl. 373.a ZPP) preinačio prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbio. Pravno je shvaćanje drugostupanjskog suda da nije dokazana pravna osnova na temelju koje je prednik prodavatelja I. D. pok. I. mogao steći vlasništvo spornih nekretnina koje bi onda nasljeđivanjem prešlo na njegove zakonske nasljednike, a potom i na tužiteljicu. Pritom, sud drugog stupnja navodi da nije utvrđena niti okolnost da su M. D. i M. B. (koji su sporne nekretnine prodali tužiteljici), uključujući i njihovog prednika I. D. pok. I. faktično kroz dovoljno dugo razdoblje kao samostalni kontinuirani posjednici izvršavali faktičnu vlast nad tim nekretninama, a posebno da bi imali status poštenih posjednika prijepora kao bitne pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću koja se pretpostavka pretpostavlja po samom zakonu, dok se ne dokaže suprotno, a tu su presumpciju u ovom postupku tuženici uspjeli oboriti.

 

U vezi pitanja dobre vjere tužiteljice u obrazloženju pobijane presude navodi se da tužiteljica pravni posao kupoprodaje nije sklopila s osobama upisanim u zemljišnim knjigama, niti je upis prava vlasništva ishodila na temelju kupoprodajnog ugovora, pa da istu ne štiti načelo povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga u skladu s odredbom čl. 122. ZVDSP.

 

Nadalje, drugostupanjski sud navodi da je neosnovano pozivanje tužiteljice na odredbu čl. 233. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 35/05 i 127/13 – dalje: ZN/03), kao i njezine tvrdnje da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom stekla pravo vlasništva postupajući u dobroj vjeri prilikom naplatnog stjecanja predmetnih nekretnina, odnosno sklapanja kupoprodajnog ugovora s nasljednicima pok. I. D. postupajući s povjerenjem u istinitost navedenog pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza tog ostavitelja, ne znajući da utvrđenje iz tog rješenja o pravu koje pripada ostaviteljevim nasljednicima M. D. i M. B. ne bi bilo istinito. To iz razloga jer je kupoprodajni ugovor sklopljen 6. rujna 2003. kada je u potpunosti i realiziran isplatom cjelokupnog iznosa kupoprodajne cijene plaćanjem poreza na promet i nekretnina, te stupanjem tužiteljice u posjed, a ZN/03 stupio je na snagu tek nakon toga tj. 3. listopada 2003. zbog čega nema primjene navedene zakonske odredbe.

 

Slijedom navedenog, sud drugog stupnja je imajući na umu paragraf 1460, 1463 u vezi s paragrafom 326. te paragraf 328. Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) preinačio prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbio.

 

Odluku suda drugog stupnja prihvaća i ovaj sud.

 

Prije svega, treba reći, da je jedna od pretpostavki za primjenu stjecanja prava vlasništva dosjelošću, kako u primjeni pravnih pravila OGZ, tako i u primjeni odredbe čl. 28. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 – dalje: ZOVO), a jednako je propisano i sada odredbom čl. 159. ZVDSP pošten (savjestan) posjed. Dakle, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću posjed mora biti barem pošten i trajati zakonom određeno vrijeme. Posjed je pošten, odnosno savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova (paragraf 328. OGZ, čl. 72. st. 2. ZOVO, sada čl. 18. st. 5. ZVDSP). Poštenje (savjesnost) posjeda se pretpostavlja.

 

Kako u okolnostima konkretnog slučaja revizijskim navodima nije bilo čime dovedena u sumnju pravilnost zaključka drugostupanjskog suda da su tuženici uspjeli "oboriti" presumpciju poštenog posjeda pravnih prednika tužiteljice na spornim nekretninama, to je i prema ocjeni ovoga suda pravilno shvaćanje drugostupanjskog suda da u situaciji kada pravni prednici tužiteljice nisu imali status poštenih posjednika na spornim nekretninama, da kao nepošteni posjednici nisu mogli steći vlasništvo prijepora dosjelošću, slijedom čega niti tužiteljica nije mogla biti utvrđena vlasnicom sporne nekretnine.

 

Na navode revizije, kojima se ukazuje na odredbu čl. 28. st. 5. ZOVO kojom je propisano da nasljednik postaje savjestan posjednik od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kada je ostavitelj bio nesavjestan posjednik, a nasljednik to nije znao niti je mogao znati, a vrijeme za dosjelost počinje teći od trenutka otvaranja nasljedstva, valja odgovoriti, da su M. D. i M. B. (zakonski nasljednici svojih roditelja I. D. i M. D.), koji su sporne nekretnine prodali tužiteljici i koji su prema činjeničnim utvrđenjima živjeli s roditeljima u mjestu K. (otok K.) te na otoku K. i nastavili živjeti (list 13 i 14 spisa) obzirom na srodstvo i obiteljsku povezanost kao i činjenicu življenja u takvoj sredini, ako nisu znali, onda su bar morali znati da im roditelji nisu bili savjesni (pošteni) posjednici. U takvoj situaciji, a suprotno navodima revizije, nema mjesta primjeni odredbe čl. 28. st. 5. ZOVO jer niti oni nisu mogli obzirom na izloženo steći vlasništvo spornih nekretnina dosjelošću, a slijedom toga niti tužiteljica, kako je to uostalom pravilno zaključio i drugostupanjski sud.

 

Što se tiče ponovljenog prigovora (sada u reviziji) pogrešne primjene materijalnog prava i to odredbe čl. 233. ZN/03 na temelju koje da je tužiteljica stekla pravo vlasništva sporne nekretnine, treba reći, da iz odredbe čl. 260 ZN/03 (prijelazne i završne odredbe) jasno proizlazi da će se taj Zakon (ZN/03) početi primjenjivati nakon šest mjeseci od dana stupanja na snagu (3. travnja 2003.), dakle, 3. listopada 2003., slijedom čega je pravilna ocjena drugostupanjskog suda da u predmetnom sporu nema mjesta primjeni odredbe čl. 233. ZN/03. To, neovisno o činjenici što je drugostupanjski sud pogrešno naveo da je ZN/03 stupio na snagu 3. listopada 2003. umjesto pravilno da je od toga dana ZN/03 u primjeni (čl. 260.) jer i prema stavu ovoga suda nema mjesta primjeni materijalnopravne odredbe čl. 233. ZN/03, a koji zakon je u primjeni od 3. listopada, na pravni odnos kupoprodaje od 6. rujna 2003. koji je tada u potpunosti i realiziran.

 

Konačno, revizijskim navodima kojima tužiteljica ukazuje, da je imala legitimna očekivanja da će steći vlasništvo spornih nekretnina od osoba koji su u rješenju o nasljeđivanju nadležnog općinskog suda bili navedeni kao izvanknjižni vlasnici ista ne može doći u povoljniji pravni položaj od onoga koji joj pripada po ocjeni drugostupanjskog suda. Naime, legitimno očekivanje mora biti povezano s vlasničkim interesom za koji postoji dostatna (dovoljna) pravna osnova u nacionalnom pravu. Stoga, iako bi prema pravnom shvaćanju ovoga suda objekt zaštite iz čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje: Konvencija) u širem smislu mogla biti i ugovorna prava, u predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, kada se u odnosu na prednike tužiteljice nisu ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, tada nije moguće prihvatiti navode revizije da je tužiteljica imala legitimna očekivanja, odnosno "vlasništvo" u smislu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

 

Slijedom izloženog pobijana (drugostupanjska) presuda nije u suprotnosti s čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju kojim se jamči zaštita prava vlasništva, kako to neosnovano ističe tužiteljica.

 

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 6. ožujka 2019.