Broj: Gž Ob-4/18-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Eugena Škunce, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. K. iz P. B., OIB: …, zastupane po punomoćniku B. V., odvjetniku u Z., protiv tuženika M. O. iz B., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima-odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Z. G., T. F.-G., H. M. u B.,, radi utvrđenja izvanbračne zajednice, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj POb-233/16 od 27. travnja 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 10. srpnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika M. O. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj POb-233/16 od 27. travnja 2018. u dijelu pod toč. I. izreke te u dijelu pod toč. II. izreke kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici Ružici Karlović parnični trošak u iznosu od 10.235,00 kuna u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I. Utvrđuje se da je tužiteljica R. K., OIB: …, P. B., živjela u izvanbračnoj zajednici s pokojnim M. O. i to u vremenu od 17. ožujka 1995. godine pa do njegove smrti 2008. godine, slijedom čega joj pripada pravo na nasljedstvo iza smrti gore označenog ostavitelja, a što je tuženik M. O., OIB: …, B., dužan priznati.

 

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici trošak ovog postupka u iznosu od 10.235,00 kuna u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troška odbija kao neosnovan."

 

Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I. izreke te u dosuđujućem dijelu pod toč. II. izreke žalbu je izjavio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice te naknadi tuženiku parnični trošak zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da pobijana presuda počiva na nezakonitoj uputi danoj u ukidnoj odluci drugostupanjskog suda kojom je dana mogućnost tužiteljici da ispravi svoj iskaz iz 2015., te da se sasluša samo tužiteljicu, što je izravno u suprotnosti s odredbama čl. 264. i čl. 265. Zakona o parničnom postupku. Sud prvog stupnja saslušao je obje stranke te je osim tih dokaza još izveo dokaz saslušanjem svjedokinje B. Š. koja je poznavala pok. M. O. od 70-ih godina prošlog stoljeća i koja je navela da je isti živio sa sinom, snahom i troje unučadi u Ž. kraj B. te ga je znala viđati kad god je prolazila pokraj njegove kuće te da joj pok. M. koji je kod njih znao dolaziti desetak puta godišnje nikada nije spomenuo tužiteljicu. Nakon ukidne odluke sud prvog stupnja je izvršio i uvid u spis Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-201/06 te morao utvrditi kako je pok. M. O. na adresi u Ž. kraj B. uredno zaprimio poziv za raspravu koja je u tom postupku održana 30. siječnja 2002., pa i ta činjenica izravno demantira tvrdnju tužiteljice da je pok. M. provodila ne samo svaki dan, nego i svaki sat i minutu njegovog života. Sve tužiteljičine iskaze, pa i ovaj u nastavku postupka gdje je drugostupanjski sud pružio mogućnost da još jedanput objasni ono o čemu se navodno zabunila prilikom davanja prvog iskaza sud prvog stupnja je relativizirao na strani 11 obrazloženja presude kako je tvrdnja tužiteljice da ne zna je li se ok. M. viđao sa svojim sinom, da nije znala da je pok. M. kasnije prijavio svoje prebivalište u N., da nije znala koju je imao naobrazbu odnosno koliko je razreda škole završio, da nije znala zašto se kasnije liječio u Z., a posebno njeno dodatno saslušanje u ponovljenom postupku, "da je to rezultat svojevoljnog drskog držanja tužiteljice tijekom postupka gdje je šturim odgovaranjem uskraćivala odgovor na općenita pitanja, iako se radi o informacijama koje je moguće saznati u kraćem svakodnevnom razgovoru sa bilo kojom osobom ???!". Nesumnjiv je stav sudske prakse da izvanbračna zajednica treba sadržavati visok stupanj ekonomske i emotivne povezanosti između partnera te da teret dokazivanja te činjenice treba biti na onome tko tvrdi da je živio u izvanbračnoj zajednici. Tužiteljica faktično niti ne osporava da između stranaka ekonomska zajednica nije postojala, ona čak i u žalbi od 11. lipnja 2015. navodi da su u razvijenim zapadnim zemljama financije prema supružnicima odvojene i da je to normalno. Nije jasno ni u čemu se sastojala emotivna povezanost između tužiteljice i pok. M. kada je prvostupanjski sud u prvoj prvostupanjskoj presudi iz iskaza same tužiteljice utvrdio da joj je dosta toga u vezi pok. M. nepoznato (ne zna jeli imao novaca nakon što se vratio u Republiku Hrvatsku, odakle mu novci kojima je plaćao troškove liječenja, je li se viđao sa svojim sinom, da je godinu dana prije smrti prijavio svoje prebivalište u Ninu, kakvu je naobrazbu imao, zašto se kasnije liječio u Zagrebu itd.). U prvoj odluci te činjenice su lijepo povezane s iskazima koje je tužiteljica dala u predmetima koji su se vodili pred Općinskim sudom u Bjelovaru pod poslovnim brojem P-201/06 gdje je istakla da je do prekida njihove veze došlo nakon njezinog povratka iz Š. u listopadu 1999., jer su shvatili da ne mogu zajedno zbog različitih karaktera, dok je u drugom predmetu pod brojem poslovni broj P-1273/00 istaknula da nisu bili u izvanbračnoj, već u ljubavnoj vezi. Tuženik je dokumentirao kako je njegov pok. otac boravio u bolnici u B. od 12. veljače 2004. do 2. ožujka 2004. kada mu je dijagnosticiran karcinom debelog crijeva, a nakon toga ga je tuženik vodio na previjanje rane, dok prema priznanju tužiteljice ista niti jednom nije došla u Bjelovar u razdoblju od gotovo 60 dana, a to pravda tvrdnjom da je Bjelovar od njenog mjesta stanovanja udaljen 3 do 4 sata vožnje, a potom tvrdi da je to bio dogovor između njih, jer je trebala voditi brigu o nekakvim navodnim životinjama, dok u iskazu na ročištu od 13. ožujka 2009. tvrdi kako je bila doslovno dan i noć uz postelju pok. M.. Sud uopće ne postavlja pitanje zašto bi netko iz Z. kraj Z. karcinom išao liječiti u B. umjesto u najstručnije ustanove u Z. u cijeloj zemlji u kojima k tome radi sestrična tužiteljice. I iz otpusnog pisma odjela za interne bolesti Opće bolnice Zadar od 30. srpnja 2007. proizlazi da bolesnik traži da se vrati obitelji koja živi u B., a ne spominje se ni tužiteljica ni Z.. U terminalnoj fazi bolesti pok. M. O. se vraća u Bjelovar i boravi kod tuženika i u bolnici u B. ukupno dva mjeseca pri čemu tužiteljica uopće ne dolazi u B. i tvrdi da živi s tuženikom u izvanbračnoj zajednici, iako je već u tom trenutku jasno da mu slijedi skori kraj, a tužiteljica u tužbi tvrdi da je M. O. zadnjih godina života bio vezan za postelju zbog nemoći i bolesti. Sve ovo sud relativizira obrazloženjem kako činjenica što je pok. M. izjavio da s obitelji živi u B. na dovodi u pitanje postojanje izvanbračne zajednice pok. M. s tužiteljicom, a činjenica da je u otpusnom pismu navedeno da će se daljnje liječenje voditi u B. nije od značaja, jer se daljnje liječenje vodilo u  Z.. Takvo utvrđenje suda prvog stupnja u izravnoj je suprotnosti s činjenicama koje prileže spisu, zbog čega je počinjena daljnja povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer je iz medicinske dokumentacije razvidno da je isti bio prebačen u B. i tamo liječen sve dok nije utvrđeno da se radi o neoperabilnom karcinomu, nakon čega je prebačen na liječenje u Z.. Osim toga, smrtni list iza pok. oca u bolnici preuzeo je upravo tuženik, a ne tužiteljica, kao izvanbračna supruga. Nadalje, iz spisa Općinskog suda u Bjelovar poslovni broj P-201/06 razvidno je kako je tužiteljica prilikom dolaska na raspravu 12. prosinca 2002. priložila kartu za vlak i tražila putni trošak. Da je pok. M. doista živio s njom tada bi valjda zajedno doputovali automobilom. Iz police zdravstvenog osiguranja vidljivo je da je pok. M. bio zdravstveno osiguran preko tuženika, a zdravstveni karton doktora opće prakse je imao kod doktora Opće bolnice u Bjelovaru, a potom u Ninu. Sve tehničke preglede i prometne dozvole s vozilom obavljao je u B.. Svjedoke koje je predložila tužiteljica sud prvog stupnja nije analizirao s dovoljno kritičnosti. Počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka, jer presuda nije objavljena u roku od 45 dana. Ističe da je nepravilna i odluka o parničnom trošku.

U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila žalbene navode tuženika ističući da tuženik neistinito prikazuje činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda pa joj čak spočitava njeno svjedočenje u parnici koju je njegov pok. otac imao sa njegovom bivšom suprugom kada je tužiteljica da bi pomogla pok. M. dala takav iskaz njemu u prilog, a što je poznato i tuženiku osobno i njegovim punomoćnicima koji su u tom postupku bili punomoćnici pok. M.. U tom pravcu prvostupanjski sud je dao svoje mišljenje te nije prihvatio njegove navode iznesene u tom pravcu. Navodi da je ispravno, temeljem provedenih dokaza, prvostupanjski sud zaključio da je odnos između tužiteljice i pok. M. bio trajni odnos koji je imao odlike izvanbračne zajednice i koja se mogla po kvaliteti poistovjetiti s bračnom. Ukazuje na pravilno utvrđeno činjenično stanje i  pravilne zaključke prvostupanjskog suda prilikom utvrđenja činjenice postojanja izvanbračne zajednice između tužiteljice i pok. M., a na temelju analize  saslušanih svjedoka i dokumentacije u spisu. Predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Žalba nije osnovana.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP).

             

Međutim, iako izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, dužan je stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu, a što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i učinio. Stoga nije utemeljen prigovor tuženika kojim ukazuje da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP.

Tuženik kada u žalbi navodi da pobijana presuda nije objavljena u roku od 45 dana ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 335. ZPP koja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije počinjena pred sudom prvog stupnja jer, iako je presuda doista objavljena protekom navedenog roka, ta radnja suda nije utjecala na zakonitost i pravilnost donesene presude.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi također ukazuje tuženik, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista može ispitati.

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je živjela u izvanbračnoj zajednici s pok. M. O. u vremenu od kraja 1994. pa do njegove smrti 2008., slijedom čega joj pripada pravo na nasljedstvo iza smrti pok. M. O., što je tuženik dužan priznati.

Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza i postupajući po uputi iz ukidnog rješenja ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-1796/15 od 29. studenoga 2016., utvrdio da je tužiteljica bila neudata, a pok. M. O. bio neoženjen u razdoblju od 1994. do 2008. te da nisu živjeli u drugoj izvanbračnoj zajednici, da su bili u stanovitom trajnom odnosu koji odnos je imao sve odlike izvanbračne zajednice, odnosno da se u ekonomskom i emotivnom smislu takva zajednica mogla po kvaliteti poistovjetiti s bračnom zajednicom i koja je kao takva trajala do njegove smrti, slijedom čega tužiteljica u smislu čl. 8. st. 2. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15  - dalje ZN) na temelju zakona nasljeđuje pok. M. O..

Prije svega valja navesti da je tužiteljica na pokretanje predmetne parnice upućena pravomoćnim rješenjem ostavinskog suda broj O-679/08 od 13. ožujka 2009.g. te da u pogledu stjecanja statusa izvanbračne supruge pok. M. O. ne konkuriraju odredbe Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 116/03, 17/04, 136/04 i 107/07– dalje ObZ), već je jedini mogući učinak koji bi tužiteljica priznavanjem takvog statusa mogla ostvariti – nasljednopravni kroz priznavanje joj svojstva zakonskog nasljednika prvog nasljednog reda prema odredbi čl. 8. st. 2. ZN-a.

  Naime, prema odredbi čl. 8. st. 2. ZN-a izvanbračnom zajednicom u smislu tog Zakona smatra se životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca koja je trajala dulje vrijeme, a prestala je ostaviteljevom smrću, pod uvjetom da su bile ispunjene pretpostavke koje se traže za valjanost braka (sadržane u odredbama čl. 26. do čl. 29. ObZ). Iz navedenog je jasno da ZN postrožuje pretpostavke za stjecanje pravnog statusa nasljednika izvanbračnog druga u odnosu na njegov obiteljsko-pravni status glede prava uzdržavanja i podjele stečevine.

Prema odredbi čl. 25. st. 3. ZN izvanbračni drug nema pravo na nasljedstvo ako je njegova zajednica života sa ostaviteljem bila trajno prestala.

Pravilno je sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, analizom izvedenih dokaza i dovodeći ih u vezi s ispravama u spisu, zaključio da su u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke koje se traže za valjanost braka,  zatim da je tužiteljica bila neudana, a pok. M. O. neoženjen u periodu od 1994. do 2008., da je njihova zajednica (ekonomska i emocionalna) započela još dok su bili na radu u Š., čemu u prilog govori činjenica da su zajedno iznajmili stan u kojem su zajedno živjeli, koji stan su zajedno i otkazali, kako to proizlazi iz dopisa tužiteljice i pok. M. na l.s. 197, te se krajem 1999. vratili živjeti u Republiku Hrvatsku gdje je pok. M. podnio  prijavu prebivališta u mjestu P. B., na adresu tužiteljice, a na temelju njene izjave prema kojoj prima na stan na navedenu adresu svog nevjenčanog supruga M. O., koju je potpisala 17. siječnja 2000. (l.s. 210-211).

Da su tužiteljica i pok. M. O. za vrijeme rada u Š. ostvarili zajednicu koja ima odlike izvanbračne zajednice proizlazi i iz sadržaja darovnog ugovora koji su zaključili  14. svibnja 1996. u kojem jasno i suglasno navode da su izvanbračni supružnici, da su na zemljištu u N. zajedno  tijekom 1994. i 1995. izgradili objekt na kojem su suvlasnici u jednakim dijelovima, zbog čega pok. M. tužiteljici daruje ½ dijela te nekretnine, što ukazuje na postojanje njihove ekonomske zajednice.

Iz uvjerenja o prebivalištu PU Bjelovarsko-bilogorske od 9. prosinca 2011. proizlazi da M. O. na području Republike Hrvatske ima prebivalište na području B., (adresa tuženika) od 2. lipnja 1992. do 2. travnja 2007., a od 5. travnja 2007. pa do 26. svibnja 2008. u N.

U tom pravcu pravilno je sud prvog stupnja činjenice prijavljenog prebivališta tužitelja na adresi njegovog sina (tuženika) i zaključenja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sa sinom doveo u vezu sa parničnim  postupkom koji je protiv M. O., kao tuženika, vodila njegova bivša supruga D. O. pred Općinskim sudom u Bjelovaru pod poslovnim brojem P-201/06 (ranije P-663/00 i P-287/98) radi doprinosa za njezino uzdržavanje, smatrajući da je na taj način pok. M. ostvario argument za navedeni parnični postupak u kojem ističe tezu da ga uzdržava sin kod kojeg živi te da ta činjenica dovoljno govori kako nije u mogućnosti plaćati uzdržavanje svoje bivše supruge, kao i da je sama tužiteljica saslušana u tom postupku svoj iskaz dala upravo da bi pomogla pok. M. da uspije u parnici.

U prilog pravilnosti takvog zaključka suda prvog stupnja govori i sam slijed događaja, odnosno činjenica da je pok. M. zahtjev za promjenu prebivališta i prijavu svog prebivališta kod tužiteljice podnio 17. siječnja 2000. (i time jasno pokazao namjeru nastaviti zajednicu života sa tužiteljicom koja je započela još sredinom 90-ih godina u Š.), da je Općinski sud u Bjelovaru u predmetu poslovni broj P-287/98 donio nepravomoćnu odluku 28. siječnja 2000. kojom je naložio M. O. doprinositi za uzdržavanje D. O. iznos od 1.000,00 kn, da je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju zaključen između tuženika, kao davatelja uzdržavanja i pok. M. O., kao primatelja uzdržavanja, zaključen 2. veljače 2000. u kojem je suglasno ugovoreno, između ostaloga, da će primatelj uzdržavanja nastaviti živjeti u kući davatelja uzdržavanja, što sve upućuje na zaključak da je isti zaključen da bi pok. M. izbjegao  svoju eventualnu obvezu plaćanja uzdržavanja prema bivšoj supruzi utvrđenu nepravomoćnom sudskom odlukom, a zbog čega je i zadržao prijavu prebivališta u B. na adresi tuženika, kod kojega je bio prijavljen i cijelo vrijeme boravka u Š..

Osim toga, u predmetu koji je vodila protiv bivšeg supruga D. O. izričito je tvrdila da ovaj živi u kući tužiteljice u P., dakle, očito je da je ista imala saznanja o postojanju veze tužiteljice s njezinim pok. suprugom koja se temeljila i na zajedničkom životu, a zaključak koji je u tom smislu donio prvostupanjski sud da je jedina logična obrana tužiteljice bila da tužiteljica, u tom predmetu svjedokinja, to negira da bi pomogla pok. M., prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Izvanbračna zajednica u smislu ZN, kako je to već ranije rečeno, je zajednica neoženjenog muškarca i neudate žene koja traje najmanje tri godine ili pod određenim uvjetom i kraće, s time da je bitno da se radi o zajednici u smislu emotivne i ekonomske zajednice, dok činjenica da su drugovi izvanbračne zajednice eventualno  živjeli odvojeno (ne na zajedničkoj adresi) nije od odlučnog značaja, o čemu je stajalište zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1121/07 od 22. studenoga 2007.

Naime, za postojanje bračne pa tako i izvanbračne zajednice ne traži se konstantno i svakodnevno provođenje vremena s partnerom pa tako činjenica da je pok. M. određeno vrijeme i boravio u B. kod sina ne utječe na kvalitetu njegova odnosa  sa tužiteljicom, budući da je logično da je pok. M. imao potrebu određeno vrijeme provesti sa svojim sinom i njegovom obitelji, te da nije bilo nužno da i tužiteljica u tim trenucima bude sa njim(a), posebno imajući u vidu da mu je tuženik sin i u pogledu statusnih pitanja nije u konkurentskom odnosu s tužiteljicom, kao izvanbračnom partnericom, pa da bi se odmjeravalo vrijeme koje je proveo kod sina, a koje kod tužiteljice, kako to pravilno percipira sud prvog stupnja i u dijelu koji se odnosi na tvrdnje tuženika da je pok. M. dok se liječio u Općoj bolnici Bjelovar živio kod sina u B., koji mu je pomagao u bolesti, što je i dužnost djeteta prema roditelju propisana čl. 90. ObZ i bez obzira ima li taj roditelj bračnog druga ili ne.

Činjenicu dugogodišnjeg zajedničkog života, te brigu tužiteljice o pok. M. za vrijeme njegove bolesti (odvođenje kod doktora, odvođenje u bolnicu na liječenje, na kontrole, dolaženje u posjete, njega u kući) potvrdili su saslušani svjedoci J. T., J. C., H. K., P. P. i B. T., kao i B. B., koja radi kao medicinska sestra u bolnici M. u Z. i čije iskaze je prvostupanjski sud analizirao i doveo u međusobnu vezu prilikom donošenja zaključka o postojanju izvanbračne zajednice tužiteljice i pok. M., kao i sam tuženik koji u svom iskazu ne poriče da je njegov otac povremeno boravio kod tužiteljice, a naročito prije i poslije liječenja u Z., kao i činjenica da tužiteljica raspolaže liječničkom dokumentacijom pok. M. O. iz koje su razvidne dijagnoze i tijek njegovog liječenja.

Sud prvog stupnja akceptirao je i analizirao i dijelove iskaza tužiteljice na koje je u svojoj ukidnoj odluci upozorio drugostupanjski sud koji se odnose na njezin iskaz da su na jednake dijelovi snosili trošak domaćinstva, da 2004. nije posjetila pok. M. u bolnici, da pok. M. nije imao svojih stvari u kući tužiteljice, da tužiteljica nije bila na bdijenju iza njegove smrti i u tom pravcu dao valjane zaključke koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

S obzirom na sve utvrđene činjenice u postupku, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da su tužiteljica i pok. M. još sredinom 90-ih prošlog stoljeća dok su bili na radu u Š. održavali odnos koji po svojoj kvaliteti odgovara odnosu bračnih drugova, a koji odnos je nastavljen njihovim povratkom u Republiku Hrvatsku i manifestirao se emocionalnom i ekonomskom povezanošću, međusobnoj brizi i pomaganju do smrti pok. M. 2008., s tim da povremeni odlasci i boravak pok. M. kod sina nisu ni na koji način utjecali na njihov odnos, jer takvo što niti ne proizlazi iz stanja spisa, a niti bi to na bilo koji način upućivalo na zaključak da je tužiteljičina zajednica života sa pok. M. u nekom trenutku bila trajno prestala.

Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo kada je u cijelosti udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu, kao i odredbu čl. 154. st. 1. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka u dosuđujućem dijelu. 

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I. izreke te u dosuđujućem dijelu pod toč. II. izreke.

U nepobijanom dijelu pod toč. II. izreke, kojim je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška odbijen kao neosnovan, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

U Zadru 10. srpnja 2019.