Broj: Revr 49/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i Ivana Vučemila, člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja V. M., II-tužiteljice N. M., III-tužitelja D. M.₁, IV-tužiteljice D. M.₂ i V-tužiteljice mlljt. D. M.₃ , zastupane po zakonskoj zastupnici N. M., svi zastupani po punomoćniku M. R., odvjetniku u V., protiv tuženika K. I. d.o.o. sa sjedištem u N. M., zastupanog po punomoćniku B. P., odvjetniku u V. T., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-761/15-2 od 8. lipnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-290/14-100 od 15. siječnja 2015., u sjednici održanoj 14. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika u odnosu na I-tužitelja V. M. u dijelu koji se odnosi na naknadu neimovinske štete u iznosu od 302.200,00 kn, te u dijelu koji se odnosi na dosuđenu naknadu imovinske štete, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se djelomično revizija tuženika, ukidaju se presuda Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-761/15-2 od 8. lipnja 2015. i presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-290/14-100 od 15. siječnja 2015. u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti I-tužitelju V. M. iznos od 300.000,00 kn s osnove naknade neimovinske štete sa zakonskim zateznim kamatama te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena u dijelu koji se odnosi na II-tužiteljicu N. M., III-tužitelja D. M.₁, IV-tužiteljicu D. M.₂i V-tužiteljicu mlljt. D. M.₃ te u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka u odnosu na sve tužitelje.

 

III. Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti I-tužitelju V. M. (u daljnjem tekstu: I-tužitelj) povrh dosuđenih iznosa djelomičnom presudom poslovni broj P-3325/09-73 od 28. prosinca 2012. daljnje iznose i to:

 

- s osnove naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje iznos od 602.200,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. rujna 2009.,

 

- s osnove naknade imovinske štete zbog izgubljene zarade ukupan iznos od 38.408,53 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je pobliže određeno u točki I izreke,

 

- s osnove naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu za period od 15. listopada 2007. do 18. prosinca 2012. iznos od 139.746,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2012.,

 

- s osnove naknade imovinske štete na ime troškova liječenja iznos od 7.433,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je pobliže određeno u točki I izreke, pa sve do isplate (točka I izreke).

 

Nadalje, naloženo je tuženiku isplatiti I-tužitelju i daljnji iznos buduće rente s osnove tuđe pomoći i njege od 19. prosinca 2012. pa nadalje u mjesečnom iznosu od 1.240,00 kn s dospijećem posljednjeg datuma u mjesecu za obvezu koja se odnosi na tekući mjesec te ubuduće rentu s osnove izgubljene zarade od 19. prosinca 2012. pa nadalje u mjesečnom iznosu od 885,85 kn s dospijećem 15-tog u mjesecu za obvezu koja se odnosi na tekući mjesec (točka II izreke).

 

Također je naloženo tuženiku isplatiti i daljnji iznos s osnove naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe II-tužiteljici N. M. i V-tužiteljici mlljt. D. M.₃ svakoj po 88.000,00 kn te III-tužitelju D. M.₁ i IV-tužiteljici D. M.₂ svakom po 60.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. rujna 2009. do isplate (točka III izreke).

 

Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 393.235,50 kn (točka IV izreke).

 

Rješenjem suda prvog stupnja odbačena je tužba kojom I-tužitelj zahtijeva od tuženika naknadu imovinske štete zbog troškova liječenja nastalih radi prijevoznih troškova za iznos preko 7.433,60 kn dosuđen točkom I/ izreke iste odluke.

 

Drugostupanjskom presudom žalba tuženika odbijena je u cijelosti i potvrđena prvostupanjska presuda, dok je nepobijano prvostupanjsko rješenje ostalo neizmijenjeno.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tuženik na temelju odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvaćanje revizije te preinačenje pobijane presude na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i naloži tužiteljima naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija u dijelu koji se odnosi na I-tužitelja je djelomično osnovana i to za iznos od 300.000,00 kn (naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje), dok u preostalom dijelu u odnosu na I-tužitelja revizija nije osnovana. Nadalje, u dijelu koji se odnosi na II-tužiteljicu N. M., III-tužitelja D. M.₁, IV-tužiteljicu D. M.₂ i V-tužiteljicu mlljt. D. M.₃ revizija nije dopuštena, kao niti revizija protiv odluke o troškovima parničnog postupka.

 

Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tuženik se neosnovano poziva na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, smatrajući da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 373.a stavak 1. i 2. ZPP-a kada je utvrdio da se troškovi liječenja I-tužitelja, koje je isplatio sindikat tuženika, ne odnose na utužene iznose. Sadržajno revident također neosnovano ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 375. stavak 1. ZPP-a, navodeći da nije obrazloženo zašto dosuđena naknada imovinske štete I-tužitelju za troškove liječenja nije umanjena za novčane iznose koje je u tu svrhu primio od sindikata tuženika, a koja nije počinjena obzirom da je sud drugog stupnja isto obrazložio.

 

Predmet spora je zahtjev I-tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju je I-tužitelj pretrpio zbog ozljede na radu 15. listopada 2007. te zahtjev ostalih tužitelja, supruge i djece I-tužitelja, za naknadu neimovinske štete zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe.

 

U postupku koji je prethodio pobijanoj odluci utvrđena je odgovornost tuženika za naknadu štete I-tužitelju na temelju odredbe članka 109. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 137/04 - pročišćeni tekst, u izvornom tekstu je to članak 102.: Zakona o radu „Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZR) te članka 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09 i 143/12, u daljnjem tekstu: ZZR). Pritom je ostalo neutvrđeno je li I-tužitelj pridonio nastanku štete u opsegu koji prelazi djelomičnom presudom utvrđenu njegovu suodgovornost od 40%, odnosno je li tuženik odgovoran i preko utvrđenih 60%.

 

U daljnjem postupku sud prvog stupnja je utvrdio da tuženik nema evidenciju iz koje proizlazi da je I-tužitelja zadužio s prozirnim naočalama kao sredstvom zaštite za rad na postrojenju za pripremu veziva te da je podnesena prekršajna prijava i izdan prekršajni nalog protiv tuženika i odgovorne osobe Z. H. iz razloga što radnicima nisu stavljena na raspolaganje zaštitna sredstva.

 

Polazeći od toga, sud prvog stupnja utvrđuje da tuženik proces rada nije organizirao niti provodio na način da osigura radnicima što djelotvorniju zaštitu po život i zdravlje, stoga u postupanju I-tužitelja ne nalazi nikakav doprinos koji bi ekskulpirao tuženika u smislu članka 1067. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO) pa je presuđeno da je tuženik u potpunosti odgovoran tužiteljima za naknadu štete.

 

Sud drugog stupnja je ocijenio da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno te materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

U odnosu na revizijski navod da sudovi nisu obrazložili značenje priznanja doprinosa od 30% I-tužitelja u tužbi te naknadno konkludentno negiranje tog priznanja, treba reći da je odredbom članka 221. stavak 3. ZPP-a propisano da će sud, uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju ocijeniti hoće li uzeti za priznatu ili osporenu činjenicu koju je stranka najprije priznala, a onda potpuno ili djelomično porekla ili ograničila priznanje dodavanjem drugih činjenica. U konkretnom slučaju sudovi su ocijenili da I-tužitelj nije pridonio nastanku štete.

 

Revident neosnovano inzistira na pogrešnoj ocjeni suda o postojanju njegove isključive objektivne odgovornosti, uporno ponavljajući da I-tužitelj nije koristio zaštitne naočale. Međutim, okolnost korištenja zaštitnih naočala predstavlja činjenične navode koje revizijski sud nije dužan ispitivati (članak 385. ZPP).

 

Revident dijelom neosnovano ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava pri odmjeravanju pravične novčane naknade pozivajući se pri tome na orijentacijske kriterije donesene na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 29. studenoga 2002.

 

Određujući visinu naknade neimovinske štete sud prvog stupnja je, a što je prihvatio i drugostupanjski sud, sveobuhvatno uzeo u obzir okolnosti konkretnog slučaja, težinu ozljeda, sve medicinske zahvate, dugotrajnost liječenja, kao i da je tužitelj praktički slijepa osoba čime mu je u potpunosti umanjena kvaliteta života te ocijenio da navedene okolnosti opravdavaju dosudu naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 1.000.000,00 kn.

 

Kod popravljanja neimovinske štete isplatom pravične novčane naknade sud je sukladno odredbi članka 1100. stavak 2. ZOO-a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade dužan voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Dakle, visina pravične novčane naknade se sukladno odredbi članka 1100. stavak 2. ZOO-a određuje ovisno o okolnostima svakog konkretnog slučaja. Pri tome valja napomenuti da pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH doneseno na sjednici Građanskog odjela održanoj 29. studenog 2002. kada su prihvaćeni „orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje pravične novčane naknade nematerijalne štete“ predstavljaju, kako je i navedeno, orijentacijske kriterije, koji ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade te su u nekim slučajevima nužna odstupanja od iznosa navedenih u kriterijima, a što i proizlazi iz zakonskih odredbi prema kojima se novčana satisfakcija određuje prema svim okolnostima svakog konkretnog slučaja.

 

Revident je tijekom postupka koji je prethodio reviziji istaknuo prigovor zastare u odnosu na povišenje tužbenog zahtjeva I-tužitelja u podnesku od 14. prosinca 2012. za iznos od 300.000,00 kn (naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje).

 

Odbijajući prigovor zastare nižestupanjski sudovi ističu da je liječenje I-tužitelja trajalo i tijekom ovog postupka, kao i da: „o zahtjevu radi naknade neimovinske štete sud odlučuje prema stanju na dan prvostupanjskog presuđenja i oštećenik svoj zahtjev može postaviti prema tom stanju bez opasnosti da bi tako povišeni zahtjev zastario.“

 

Međutim, takvo pravno shvaćanje nije prihvatljivo.

 

Odredbom članka 1103. ZOO-a propisano je da obveza pravične novčane naknade neimovinske štete dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Prema shvaćanju sudske prakse obveza pravične novčane naknade štete dospijeva kada su poznate posljedice štetne radnje, odnosno kada su poznati svi elementi štete, uključujući i njezin opseg (primjerice: nakon završenog liječenja oštećenika i stabilizacijom njegovog zdravstvenog stanja; Vs Rev-894/89 od 4. listopada 1989.). Dakle, da bi vjerovniku uopće počeo teći zastarni rok, prethodno je potrebno da tražbina koja se ističe prema dužniku i dospije (Vs, Rev 182/89-2 od 1. ožujka 1989.).

 

Osim toga, prema odredbi članka 191. stavak 1. ZPP-a preinaka tužbe je, između ostalog, i povećanje postojećeg zahtjeva. Stoga, kada je I-tužitelj podneskom od 14. prosinca 2012. postojeći zahtjev povećao (za iznos od 300.000,00 kn) onda je on time preinačio tužbu (tako i Rev-x-985/2017-2 od 5. ožujka 2019).

 

Slijedom navedenog, u tom su dijelu nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa propustili utvrditi kada je zapravo došlo do stabilizacije zdravstvenog stanja I-tužitelja, što je odlučna okolnost jer bi tek od tada tekla zastara odštetnog zahtjeva tog tužitelja. Zbog toga za sada ne postoje uvjeti za preinaku pobijane odluke pa je na temelju odredbe članka 395. stavak 2. ZPP-a valjalo u tom dijelu ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Stoga je odlučeno kao pod točkom I izreke rješenja.

 

U ponovnom postupku nižestupanjski sudovi će ispitati i raspraviti navedenu odlučnu okolnost za pravilnu ocjenu o početku tijeka zastare I-tužiteljeve tražbine i potom donijeti novu odluku o ovom dijelu tužbenog zahtjeva.

 

U preostalom dijelu materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno, zbog čega je, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a, o reviziji tuženika u odnosu na I-tužitelja odlučeno kao u izreci presude.

 

Prema odredbi članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (točka 2.) ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b toga Zakona (točka 3.).

 

U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u odnosu na II-tužiteljicu N. M. i V-tužiteljicu mlljt. D. M.₃ iznosi za svaku po 132.000,00 kn, dok u odnosu na III-tužitelja D. M.₁ i IV-tužiteljicu D. M.₂ iznosi za svakog po 90.000,00 kn. Nadalje, u konkretnom slučaju ne radi se niti o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa niti je drugostupanjska odluka u odnosu na navedene tužitelje donesena na osnovi odredbe iz članka 373.a i 373.b ZPP-a.

 

Stoga podnijeta revizija u odnosu na II-tužiteljicu N. M., III-tužitelja D. M.₁, IV-tužiteljicu D. M.₂ i V-tužiteljicu mlljt. D. M.₃ , na temelju odredbe članka 382. stavak 1. ZPP-a, nije dopuštena pa ju je valjalo odbaciti (članak 392. stavak 1. ZPP).

 

Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

 

Iz tih je razloga, primjenom odredbe iz članka 392. stavak 1. i članka 400. stavak 3. ZPP-a, valjalo riješiti kao u izreci.

 

O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP).

 

Zagreb, 14. svibnja 2019.