Broj: Gž-596/18-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Sanje Prosenice, predsjednice vijeća te Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Franke Zenić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. Š. iz P., (OIB: …), zastupane po punomoćniku N. F., odvjetniku u R., protiv tuženika M. B. iz K., (čiji je OIB: …), zastupanog po punomoćniku B. M., odvjetniku u R., radi utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-475/17 od 14. ožujka 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 14. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se žalbe tužiteljice V. Š. i tuženika M. B. kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-475/17 od 14. ožujka 2018.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"1. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice V. Š. koji glasi:

 

  I. a. Utvrđuje se da je ništetan i ne proizvodi pravne učinke Ugovor o darovanju 2/4 dijela nekretnine k.č.br. 4727/23 u naravi kuća i dvorište površine 559 m², upisana u zk.u1. 1983, k.o. O., Općinski sud u Rijeci, Zemljišnoknjižni odjel Krk potpisan kod javnog bilježnika V. P., pod brojem OV-26485/2014 dana 22. listopada 2014. godine između N. B. kao darovateljice i M. B. kao daroprimatelja pa navedena nekretnina ulazi u ostavinu iza pok. N. B. te se uspostavlja u zemljišnoknjižnom ulošku 1983, k.o. O., Općinski sud u Rijeci, Zemljišnoknjižni odjel Krk zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe rješenja zemljišnoknjižnog odjela Krk Općinskog suda u Rijeci Z-6504/14.

 

l. b. Utvrđuje se da je tužiteljica stekla suvlasništvo nekretnine k.č.br. 4727/23 u naravi kuća i dvorište površine 559 m², upisana u zk.u1. 1983, k.o. O., Općinski sud u Rijeci, Zemljišnoknjižni odjel Krk u 1/4 dijela pa se ovlašćuje tužiteljica da zatraži i ishodi upis stečenog prava suvlasništva k.č.br. 4727/23 u naravi kuća i dvorište površine 559 m², upisana u zk.ul. 1983, k.o. Omišalj, Općinski sud u Rijeci, Zemljišnoknjižni odjel Krk u 1/4 dijela na svoje ime, temeljem ove presude.

 

II. a. Utvrđuje se da je ništetan i ne proizvodi pravne učinke Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen kod javnog bilježnika V. P., pod brojem OV-15129/2015 dana 15. lipnja 2015. godine između N. B. kao primateljice uzdržavanja i M. B. kao davatelja uzdržavanja pa stan u Rijeci, sagrađen u stambenoj zgradi u Ulici Drage Šćitara 15 na k.č. br. 1774/1, upisanog u zk,ul 2072, poduložak 16491 A, k.o. T.-S. i to trosobni stan br. 19 na VI katu koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice, nužnika, predsoblja, hodnika i lođe, ukupne površine 67,46 m² te 1/2 dijela k.č.br. 10880, upisane u zk.ul. 3329 k.o. O.-N., u naravi dvorišna zgrada, dvorište, kuća i dvije garaže, ukupne površine 602 m² ulaze u ostavinu iza pok. N. B. te se uspostavlja u zemljišnoknjižnom ulošku 2072, poduložak 1640/A Knjiga PU: T. S., Općinski sud u Rijeci, Zemljišnoknjižni odjel Rijeka zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe rješenja zemljišnoknjižnog odjela Rijeka Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Z-8171/2015 i Z-17309/2016.

 

II. b. Utvrđuje se da je tužiteljica stekla suvlasništvo nekretnine: stana u R., sagrađen u stambenoj zgradi u Ulici Drage Šćitara 15 na k.č.br. 1774/1, upisanog u zk,ul 2072, poduložak 1649/A, Knjiga PU: T.-S. i to trosobni stan br. 19 na šestom katu koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice, nužnika, predsoblja, hodnika i lođe, ukupne površine 67,46 m² u 1/2 dijela pa se ovlašćuje tužiteljica da zatraži i ishodi upis stečenog prava suvlasništva stana u R., sagrađen u stambenoj zgradi u Ulici Drage Šćitara 15 na k.č.br. 1774/1, upisanog u zk,ul 2072, poduložak 1649/A Knjiga PU: T.-S. i to na šestom katu koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice, nužnika, predsoblja, hodnika i lođe, ukupne površine 67,46 m², Općinski sud u Rijeci, Zemljišnoknjižni odjel Rijeka, u 1/2 dijela na svoje ime, temeljem ove presude.

 

II. c. Utvrđuje se daje tužiteljica stekla suvlasništvo nekretnine k.č.br. 4727/23 u naravi kuća i dvorište površine 559 m², upisana u zk.ul.1983, k.o. Omišalj, Općinski sud u Rijeci, Zemljišnoknjižni odjel Krk u 1/4 dijela pa se ovlašćuje tužiteljica da zatraži i ishodi upis stečenog prava suvlasništva k.č.br. 4727/23 u naravi kuća i dvorište površine 559 m²,
upisana u zk.ul. 1983, k.o. O., Općinski sud u Rijeci, Zemljišnoknjižni odjel Krk u 1/4
dijela na svoje ime, temeljem ove presude.

 

III. Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici parnični trošak po odmjeri suda, u roku od 15 dana.“

 

2.  Odluka o parničnom trošku donijeti će se u konačnoj odluci ovoga suda budući je tužiteljica V. Š. istaknula u smislu čl. 188. st. 2. Zakonom o parničnom postupku "Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 u daljnjem tekstu: ZPP) i eventualni tužbeni zahtjev."

 

Protiv citirane presude žalbu je izjavila tužiteljica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se udovolji tužbenom zahtjevu tužiteljice te naloži tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje. U žalbi ističe da su pobijanom presudom počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka  iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, budući da ista ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da je kontradiktorno utvrđenje suda prvog stupnja da je tuženik bio u neposrednom posjedu predmetne kuće u N., budući da u obrazloženju navodi da smatra dokazanim da su u suposjedu iste kuće nakon zaključenja ugovora o darovanju bili tuženik, E. B. (majka tužiteljice) i sada pok. N. B.. Nakon zaključenog ugovora o darovanju N. B. više nije bila suvlasnica kuće pa nije jasno po kojem bi temelju bila u suposjedu. Jedini temelj je da je došlo do ugovora o darovanju bez prava pravne predaje u kom slučaju je isti ništetan. Navodi i da ostaje nejasno i nerazumljivo zašto prvostupanjski sud smatra da zaključenje ugovora o doživotnom uzdržavanju istoga dana kada je ugovor o darovanju raskinut nije nedopuštena činidba. Svaki nužni nasljednik ima pravo tražiti nužni dio, a kada je jedini cilj sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju izigravanje odredbi Zakona o nasljeđivanju i onemogućavanje ostvarivanja prava na nužni dio, to da nikako ne može biti u skladu sa zakonom. Tužiteljica je onemogućena u dokazivanju velikog nesrazmjera činidbi između davatelja i primatelja uzdržavanja jer su odbijeni dokazni prijedlozi građevinskim vještačenjem i financijskim vještačenjem. Kada se uzme u obzir velika vrijednost nekretnina koje je dobio ugovorom o doživotnom uzdržavanju, te da je tuženik sa računa pok. N. B. dignuo minimalno 56.000,00 kn, to ispada da isti uopće nije doprinosio za njeno uzdržavanje.  To što je tuženik posjećivao pok. N. je normalno, jer mu je bila majka, a ne radi se o uzdržavanju, jer obveza uzdržavanja i posjećivanja majke proizlazi iz odredaba Obiteljskog zakona. Da su stranke željele zaključiti "pravi" ugovor o doživotnom uzdržavanju, mogli su ga zaključiti samo u odnosu na stan u R., a nije bilo potrebe raskidati ugovor o darovanju kuće i Njivicama te ugovorom o doživotnom uzdržavanju obuhvatiti i nekretninu u N.

Protiv citirane presude u dijelu pod toč. 2. izreke žalbu je izjavio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži,  naloži prvostupanjskom sudu da donese presudu i u odnosu na eventualni tužbeni zahtjev te donese i odluku o troškovima postupka. U žalbi ističe da je sud prvog stupnja trebao donijeti odluku i u odnosu na kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice, a ne čekati da nastupi pravomoćnost presude, jer za to nema razloga, i to na način da odbije tužiteljicu i sa kumuliranim tužbenim zahtjevom te joj naloži tuženiku naknaditi parnični trošak. Naime, ako je glavni tužbeni zahtjev prema stajalištu suda prvog stupnja neosnovan tada je sud trebao odbiti i kumulirani zahtjev. Na ovaj način usporava se postupak, jer će se donijeti još najmanje jedna presuda pa postupak može nepotrebno trajati i više godina. Popisuje trošak sastava žalbe.

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalbe nisu osnovane.

Tuženik kada u žalbi navodi da sud prvog stupnja treba donijeti odluku i u odnosu na kumulirani tužbeni zahtjev ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) koja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije počinjena pred sudom prvog stupnja, budući da ne donošenje odluke po eventualnom zahtjevu nakon što je odbijen glavni zahtjev nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost donesene presude.

Tužiteljica u žalbi ukazuje i na počinjenje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. i čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP kada navodi da je onemogućena u dokazivanju nesrazmjera činidbi između davatelja i primatelja uzdržavanja zbog odbijanja dokaznih prijedloga vještačenja.

U smislu čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica te ne vrijeđa odredbe parničnog postupka kada odbije izvođenje nekog dokaza kao suvišnoga i za to da potrebne razloge, a što je u konkretnom slučaju sud prvog stupnja i učinio, slijedom čega nije onemogućio tužiteljicu u raspravljanje, a time niti počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz navedenih zakonskih odredbi.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tužiteljica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista može ispitati.

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je ništetan i ne proizvodi pravne učinke ugovor o darovanju za 2/4 dijela nekretnine oznake čest. zem. 4727/23 k.o. O. zaključen između N. B., kao darovateljice i tuženika, kao daroprimatelja, pa ista nekretnina ne ulazi u ostavinu N. B., te da se uspostavi u zemljišnim knjigama stanje kakvo je bilo prije provedbe rješenja zemljišnoknjižnog odjela poslovni broj Z-6504/14, kao i da se utvrdi da je tužiteljica stekla suvlasništvo te nekretnine za ¼ dijela i ovlasti je da ishodi upis stečenog prava u tom suvlasničkom udjelu na svoje ime u zemljišnim knjigama, temeljem donesene presude.

Predmet spora je i zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je ništetan i ne proizvodi pravne učinke ugovor o uzdržavanju zaključen između N. B., kao primateljice uzdržavanja i tuženika, kao davatelja uzdržavanja, pa stan u R. koji se nalazi u stambenoj zgradi u Ulici Drage Šćitara izgrađenoj na čest. br. 1774/1 k.o. Trsat – Sušak za cijelo i nekretnina oznake čest. br. 10880 k.o. O. – N. (ranije oznake 4727/23 k.o. Omišalj) u suvlasničkom udjelu od ½ ulaze u ostavinu iza pok. N. B., da se uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje i utvrdi da je tužiteljica stekla suvlasništvo stana u R. za ½ dijela, a nekretnine oznake čest. br. 4727/23 za ¼ dijela i ovlasti da ishodi upis stečenog prava u tim suvlasničkim udjelima u zemljišnoj knjizi na svoje ime, temeljem donesene presude.

Tužiteljica je sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP postavila i eventualni zahtjev kojim traži da se vrate u ostavinu pok. N. B. darovi učinjeni tuženiku temeljem ugovora o darovanju i temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju i to nekretnina oznake čest. zem. 4727/23 k.o. O. i stan u R., kao i da je tužiteljica stekla suvlasništvo tih nekretnina i to stana u R. za po ¼ dijela, a nekretnine oznake čest. zem. 4727/23 za 1/8 dijela te da se ovlasti tužiteljica da zatraži i ishodi upis stečenog prava na tim nekretninama u zemljišnim knjigama.

Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da ugovor o darovanju zaključen 22. listopada 2014. između pok. N. B., kao darovateljice i tuženika, kao daroprimatelja, u odnosu na ½ dijela čest. zem. 4727/23 (u naravi kuća i dvor) nije zaključen u formi javnobilježničkog akta u smislu čl. 53. st. 1. toč. 2. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine, broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16), međutim, kako je tuženik kako prije, tako i poslije zaključenog ugovora o darovanju bio u neposrednom suposjedu predmetne kuće, to isti, suprotno tvrdnjama tužiteljice da nije došlo do prave predaje nekretnine, ne bi bio ništetan iz tog razloga, a nije našao ni druge razloge ništetnosti na koje pazi po službenoj dužnosti po čl. 327. st. 1. u vezi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO).

Iz spisa predmeta proizlazi da su stranke ugovora o darovanju od 22. listopada 2014. isti ugovor raskinule ugovorom o raskidu ugovora o darovanju nekretnine od 15. lipnja 2015.

Raskid je način prestanka pravno valjanih ugovora. Prema odredbi čl. 368. st. 1. ZOO raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete, s tim da ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala (st. 2. navedenog članka).

Iz rezultata raspravljanja, posebno rješenja zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Krku poslovni broj Z-17523/16 od 6. rujna 2016., kojim je na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju od 15. lipnja 2015., koji su u odnosu na nekretninu oznake čest. br. 10880 k.o. O. – N. (ranije 4727/23 k.o. O.) zaključili pok. N. B. i tuženik, dopuštena uknjižba prava vlasništva na ½ dijela te nekretnine sa imena N. B. u korist tuženika, proizlazi da je pok. N. B. ostvarila pravo na povrat onoga što je dala, odnosno da je izvršen upis brisanja upisanog prava suvlasništva tuženika na toj nekretnini u zemljišnim knjigama na temelju ugovora o darovanju koji je naknadno sporazumom ugovornih strana raskinut.

Prema tome, kako je ugovor o darovanju od 22. listopada 2014. prestao sporazumnim raskidom ugovornih strana, a darovateljica ostvarila pravo na povrat onoga što je dala, to je neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem traži da je isti ništetan i ne proizvodi pravne učinke, da ulazi u ostavinu pok. N. B. te da se uspostavi zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe ugovora o darovanju u zemljišnim knjigama.

U odnosu na ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen 15. lipnja 2015. između N. B., kao primateljice uzdržavanja i tuženika, kao davatelja uzdržavanja, sud prvog stupnja ocjenjuje da je isti zaključen sukladno čl. 580. ZOO, da je tuženik u cijelosti ispoštovao svoje obveze ugovorene istim, da je volja pok. N. B. bila da sa tuženikom zaključi sporni ugovor i da pri tome tuženik ni na koji način nije utjecao na majku, slijedom čega se u konkretnom slučaju ne radi o nedopuštenoj pobudi pri zaključenju ugovora o doživotnom uzdržavanju iz čl. 273. st. 2. navedenog Zakona. Smatra i da se isti ne može pobijati ako je vrijednost ugovora znatno veća od činjenja, odnosno davanja upućenih prema osobi primatelja, kao ni zbog kratkog trajanja uzdržavanja, pozivom na čl. 375. st. 5. ZOO.

Prema odredbi čl. 580. st. 1. ZOO ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sastavljen u pisanom obliku te ovjeren od suca nadležnog suda ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta, dok će prema st. 2. istoga članka prilikom ovjere ili sastavljanja ovlaštena osoba ugovarateljima pročitati ugovor i upozoriti ih na njegove posljedice.

Predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju ispunjava sve pretpostavke iz čl. 580. ZOO, a što tuženik u postupku niti ne osporava.

Odredbom čl. 273. st. 1. ZOO propisano je da pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost, ali ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor  iako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka (st. 2. navedenog članka).

Iz rezultata raspravljanja nedvojbeno proizlazi da se tuženik i prije i nakon zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju brinuo o majci, da je zaključenjem ugovora o darovanju sa tuženikom, koji je kasnije raskinut, pok. N. pokazala svoju volju i želju da njezin suvlasnički dio nekretnine u O. pripadne njenom sinu, tuženiku, i to iz razloga što se za vrijeme njezinog života isključivo on svakodnevno o njoj brinuo i pomagao joj, pa pobuda zbog koje su N. B. i tuženik raskinuli ugovor o darovanju i zaključili ugovor o doživotnom uzdržavanju nije nedopuštena, budući da je takva radnja napravljena isključivo u cilju sprječavanja opstrukcije volje N. B. od strane tužiteljice, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

Odredbom čl. 375. st. 1. ZOO propisano je ako je između činidaba ugovornih strana u dvostrano obveznom ugovoru postojao u vrijeme sklapanja ugovora očiti nerazmjer, oštećena strana može zahtijevati poništaj ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati.

Prema navedenoj zakonskoj odredbi na očiti nerazmjer činidaba osnovano se može pozivati samo ona oštećena strana koja za pravu vrijednost u vrijeme sklapanja ugovora nije znala niti je morala znati, a posljedica takvih činidaba je poništenje ugovora, što u konkretnom slučaju nije predmet tužbenog zahtjeva (predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje ništetnosti ugovora), a prema čl. 2. ZPP u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da su prijedlozi za građevinskim i financijskim vještačenjem radi utvrđenja vrijednosti nekretnina obuhvaćenih ugovorom o doživotnom uzdržavanju nasuprot doprinosa tuženika u uzdržavanju irelevantni za predmetni postupak.

S druge strane, tužiteljica ne tvrdi, a niti dokazuje da je sporni ugovor zaključen iskorištavanjem tuđe nevolje radi postizanja nerazmjerne imovinske koristi, što bi ga eventualno moglo činiti ništetnim.

Pravilno je sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, analizom izvedenih dokaza utvrdio da je tuženik i prije zaključenja spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju, a i nakon njegovog zaključenja redovito posjećivao pok. N. i pomagao joj u svakodnevnim potrebama na način kako je to predviđeno zaključenim ugovorom, te je o svom trošku organizirao sprovod u skladu sa mjesnim običajima, kako to proizlazi iz priloženih računa.

Tužiteljica u tužbi traži da se utvrdi da je stekla suvlasništvo predmetnih nekretnina, međutim, osim nasljeđivanja pok. N. B. (u odnosu na koji osnov je utvrđena neosnovanost zahtjeva) ne ističe drugi osnov po kojem bi takvo pravo vlasništva stekla, slijedom čega je i u tom dijelu pravilno sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. i 2. ZPP, odbiti žalbe tužiteljice i tuženika kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

 

U Zadru 14. svibnja 2019.