Broj: Gž-1142/2017-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Puli - Pola, po sucu Biljani Bojanić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. P. (OIB:…) iz M., zastupanog po punomoćniku B. Z., odvjetniku u P., protiv tuženika E. O. d.d. (OIB:…) Z., zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G. & partneri u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Pazinu poslovni broj: Pn-59/17-34 od 11. kolovoza 2017., 14. svibnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Pazinu poslovni broj: Pn-59/17-34 od 11. kolovoza 2017.

 

              Odbijaju se zahtjevi za naknadom troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju 44.000,00 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 06. travnja 2012. pa do isplate u roku od 15 dana (toč. I.), a tuženiku je naloženo tužitelju naknaditi troškove postupka od 17.812,50 kuna u roku od 15 dana (toč. II.), dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova odbijen (toč. III.) i odbijen tuženikov zahtjev za naknadom troška postupka.

 

              Pravodobnim i dopuštenim žalbama presudu pobijaju tužitelji i tuženik.

 

              Tužitelj žalbu podnosi u odnosu na odluku o troškovima postupka zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbom ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno za zastupanje na ročištima 27. veljače 2013. priznao trošak od 1.250,00 kuna, 15. listopada 2013. i 15. travnja 2014. u iznosu od 500,00 kuna, obzirom da se na navedenim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari i to o činjenicama iz tužbe i odgovora na tužbu i dokazima koji će se provoditi u daljnjem tijeku postupka, pa tužitelju pripada puna naknada troška po Tbr. 9. toč. 1. Tarife, kao što je neosnovano tužitelju odbijen trošak sastava podneska od 04. siječnja 2013., kojim se očitovao na odgovor na tužbu tuženika i pripada mu trošak sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Žalbom navodi u slučaju da je tuženiku trebalo priznati razmjerni dio troškova, tada i tužitelju od podnošenja zahtjeva za naknadom štete izvansudskim putem, pa do 10. listopada 2013., pripada iznos za svaku radnju od po 5.000,00 kuna a od 11. listopada 2013. pa do 23. rujna 2014. iznos od 2.500,00 kuna po svakoj radnji, dok od donošenja drugostupanjske presude i rješenja i zaključenja glavne rasprave iznos od po 1.000,00 kuna z svaku radnju.

              Žalbeni je prijedlog preinačenje odluke o trošku i u cijelosti udovoljenju zahtjevu tužitelja za naknadom troška uz naknadu troška žalbe.

 

              Tuženik žalbu podnosi u odnosu na toč. I., II. i IV. presude, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima parničnog postupka. Žalbom, u bitnome, navodi kako sud prvog stupnja nije naveo sve dokaze u odnosu na suodgovornost I. P., sina tužitelja u predmetnoj nezgodi i to iskaze srodnika tužitelja i vozača D. K., iznesenih djelatnicima policije i liječniku koji ih je pregledao, analizirajući iskaze svjedoka saslušanih u drugoj parnici, iako se tuženik tome protivio prijedlogom izravnog saslušanja tih svjedoka. Ističe, da na strani srodnika tužitelja nedvojbeno postoji suodgovornost nastanku štete zbog pristanka na vožnju sa alkoholiziranim vozačem jer je znao i mogao znati za njegovu alkoholiziranost i svakako trebao provjeriti i upitati vozača da li je konzumirao alkohol, kao i propust dužne pažnje koji je doveo do toga da je mogao znati da je vozač pod utjecajem alkohola, dok je i pravno relevantna činjenica da je i sam srodnik tužitelja konzumirao alkohol, radi čega se i doveo u situaciju otežane mogućnosti opažanja, o čemu je prvostupanjski sud propustio voditi računa kao o svim okolnostima slučaja i dokazima u spisu. Obzirom da prvostupanjski sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka predlaže, da se pred drugostupanjskim sudom izvede dokaz njihovim saslušanjem a na okolnosti razgovora u vezi prometne nezgode. I odluka o parničnom trošku je nezakonita obzirom na nezakonitost odluke o meritumu spora, dok je sud i trebao tuženiku dosuditi parnične troškove imajući u vidu da je zatražena naknada neimovinske štete od 251.000,00 kuna dok je ovakvom presudom i suđena naknada u iznosu od 220.000,00 kuna a budući je tužbeni zahtjev trebalo odbiti preko iznosa glavnice od 176.000,00 kuna i ocijeniti omjer uspjeha tužitelja sa 70% a tuženika sa 30%.

              Žalbeni je prijedlog preinačenje odluke na način, da se utvrdi suodgovornost na strani srodnika tužitelja u omjeru od 20% i zatražena naknada obzirom je već isplaćen iznos od 80% neimovinske štete u iznosu od 176.000,00 kuna odbije a podredno da se pred drugostupanjskim sudom izvedu predloženi dokazi te dosudi parnični trošak sukladno tom uspjehu u parnici.

 

              Sud prvog stupnja postupio je sukladno odredbi čl. 365. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – dalje ZPP).

 

              Odgovorom na žalbu tuženika tužitelj istu smatra neosnovanom, navodeći i obrazlažući stavove suda prvog stupnja vezane i za provedene dokaze i predlaže odbijanje žalbe kao neosnovane uz zahtjev sastava odgovora na žalbu.

 

              Žalbe stranaka nisu osnovane.

 

              Predmet postupka je zahtjev tužitelja, oca I. P., koji je 15. siječnja 2010. stradao u prometnoj nesreći kao suvozač u vozilu kojim je upravljao D. K. pod utjecajem alkohola za koji je i isti osuđen za kazneno djelo izazivanja prometne nezgode pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli pod poslovnim brojem K-720/10 od 02. svibnja 2011., a u kojoj je nezgodi sin tužitelja I. P. ostao paraliziran u invalidskim kolicima od vrata pa nadalje.

 

              Nije sporno da je tijekom postupka od strane tuženika isplaćen dio zatraženog iznosa u visini od 154.000,00 kuna, kao i sada pravomoćnom presudom Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-264/12 od 07. studenog 2014. dosuđen i daljnji iznos od 22.000,00 kuna, dok je spornim ostao daljnji zatraženi iznos od 44.000,00 kuna koji se odnosi na visinu suodgovornosti I. P., sina tužitelja, u odnosu na mogućnost saznanja alkoholiziranosti vozača i time doprinosa nastanku nezgode.

 

              Sud prvog stupnja je na osnovi suglasnih iskaza svjedoka I. P. i D. K. utvrdio, da su se oni 15. listopada 2010. susreli u kafiću u L. između 21,30 i 22,00 sata gdje su boravili u zajedničkom društvu sa još nekoliko osoba u prostoru površine od oko 30 m² i tamo je njihovo društvo spojilo dva stola dok su oko pola sata do sat vremena kasnije sjeli zajedno u auto i otišli prema Š., kada se i dogodila prometna nesreća, a iz iskaza D. K. utvrđeno je da je konzumirao alkoholna pića prije dolaska u kafić u L. i to kod prijatelja D. B., gdje je popio dvije ili tri čaše votka-cole, a u kafiću u L. nije pio alkoholna pića, dok je I. P. iskazao da nije primijetio da bi D. K. bio pijan ili pod utjecajem alkohola, niti vidio što je D. K. pio te večeri, kao što s njim nije ni pričao osim dogovora da zajedno otiđu u Š., a on je u tom kafiću popio jedan ili dva bambusa, dok ne zna tko je još u društvu pio alkohol.

 

Prema iskazu svjedokinje P. H. koja je na zamolbu tuženika rješavala zahtjev za naknadom štete I. P. u izvansudskom postupku i u vezi sa time razgovarala sa Z. K. – ocem D. K., o tome razgovoru sastavila bilješku na posljednjoj stranici zapisnika o očevidu prema kojoj su I. P. i D. K. bili zajedno cijelo vrijeme, radili do 17,00 sati te izašli popiti piće a Z. K. joj je rekao da D. K. neće potvrditi te tvrdnje na sudu jer se osjeća krivim za nezgodu, te da ista svoja saznanja temelji isključivo na telefonskom razgovoru sa Z. K. što sud nije prihvatio sukladno iskazu Z. K., jer o tim navodima nije sačinjena bilješka a upitno je da li je tada on uopće mogao biti upoznat sa važnošću te okolnosti, uzimajući u obzir da su I. P. i D. K. radili do 16,00 sati, nisu zajedno išli sa posla, na koji način je iskazivao svjedok Z. K. i da je njegov sin D. K., izašao navečer u 19,30 ili 20,00 sati i da sa njim pri tome nije bio I. P., čije je mjesto prebivališta udaljeno od mjesta prebivališta D. K. 11 km.

 

Cijeneći vjerodostojnim iskaze svjedoka I. P. i D. K., obzirom su suglasni nalazu Hitne medicinske pomoći, gdje je za I. P. zabilježeno da je u vidljivo pripitom stanju, dok to nije navedeno za D. K. i prilikom liječničkog pregleda kod D. K. nije primijećen miris na alkohol, a prema nalazu i mišljenju C. I. V. koncentracija apsolutnog alkohola u krvi koja je 16. listopada 2010. u 01,00 sat utvrđena D. K. od 1,37 g/kg predstavlja veću količinu alkohola, što znači da je D. K. počeo piti dosta ranije prije događaja u nepoznatom vremenu i u trenutku vađenja uzorka alkohol je bio u fazi eliminacije, kao i da alkoholiziranost suvozača može djelovati reduktivno na opažanje i procjenu o sigurnosti vožnje i sposobnosti na vozača, ako vozač nije pio alkohol poslije 21,30 sat a pio je prije toga veći volumen pića, dok i činjenica da liječnik nije opazio tijekom pregleda da je D. K. pod utjecajem alkohola može značiti, ali ne nužno, da je bio pod utjecajem manje količine alkohola ili pod većim utjecajem ali da ga dobro podnosi ili da je došlo do situacionog otriježnjenja gdje se trudi vratiti u normalno stanje, a trijezna osoba u kafiću može zamijeniti alkoholiziranost vozača ako je usmjeren upravo na to, dok, ako je osoba socijalno orijentirana na druge teme, onda njena pažnja ne mora biti, a najčešće nije usmjerena na nečiju alkoholiziranost, dok pri koncentraciji alkohola od 1,37 g/kg nije nužno da netko sa strane opazi alkoholiziranost, čak i ako se koncentrira na to, jer pri tom stupnju alkoholiziranosti nisu uvijek vidljivi vanjski pokazatelji pijanstva.

 

Time je, prihvaćanjem nalaza, kao i usmenim pojašnjenjem nalaza, sud zaključio da nije dovedena u pitanje istinitost iskaza svjedoka I. P. i D. K., obzirom da iz navedenog proizlazi da su i potrebna određena stručna znanja kako bi se mogla uočiti alkoholiziranost D. K. u vrijeme kada je I. P. pristao na vožnju sa njim, pa kako je, osim toga, I. P. trebao biti usmjeren upravo na alkoholiziranost, obzirom da su u kafiću bili u društvu drugih osoba i isti nije bio usredotočen na ponašanje D. K., zaključeno je kako I. P. u vrijeme kada je pristao da ga D. K. odvede u Š., nije znao, niti mogao znati, da je D. K. konzumirao alkoholna pića, odnosno da je bio pod utjecajem alkohola, zbog čega ne postoji njegova suodgovornost u nastanku nezgode a sve vezano za odredbe čl. 1092. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 – dalje ZOO) u vezi sa čl. 1106. ZOO-a. Stoga je prihvaćen daljnji iznos od 44.000,00 kuna obzirom na činjenicu da sin tužitelja I. P. je u trenutku nezgode imao 22 godine i živio zajedno sa njim u kući u M., a nakon nesreće živi u istom domaćinstvu kao i ranije, te je nezgoda pogodila tužitelja kao i cijelu obitelj i nakon toga događaja je tužitelju utvrđena insuficijencija aortnog zaliska, dok prije nije imao nikakvih tegoba sa srcem uz sve uredne preglede, a prije događaja I. P. je bio samostalna osoba, a danas je u potpunosti ovisan o tuđoj pomoći i ne može se sam dignuti iz kreveta, dok kada se stavi u kolica on se može sam kretati po ravnom ali ne i po nizbrdici ili uzbrdici. Time je, obzirom da je tuženik odgovoran za predmetnu štetu u cijelosti, naložena daljnja isplata iznosa od 44.000,00 kuna.

 

              Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga koji se pobijaju žalbom tužitelja i tuženika, te pazeći i po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a, ocjenjeno je da žalba tuženika i tužitelja nisu osnovane. Pri tome ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a a ni ona iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP-a jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih ne bi mogla ispitati a sadrži i valjanu ocjenu provedenih dokaza i time i iskaza svih svjedoka.

 

              Suprotno tvrdnji tuženika da je izreka pobijane presude kontradiktorna obrazloženju i ne sadrži valjane razloge (u odnosu na utvrđenje suodgovornosti) presuda sadrži pravilno obrazloženje sa jasnim i razumljivim razlozima o svim odlučnim činjenicama, koje se može provjeriti i imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pri tome, ima se cijeniti da je pravo na ocjenu dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a) kojem pripada ovlast sukladno čl. 304. ZPP-a odlučivanje u trenutku u kojem je predmet spora dovoljno raspravljen, pa kada isti nisu cijenjeni prema shvaćanju tuženika nije ostvarena povreda koja se žalbom ukazuje.

 

              Sud prvog stupnja priložio je iskaz saslušanih svjedoka P. H. i Z. K. iz predmeta Pn-173/16 sa ročišta 15. rujna 2016., u postupku vođenom od strane tužiteljice D. P., majke oštećenog I. P., iz kojega ne proizlaze navodi i tvrdnje koje se žalbom tuženika ukazuju. P. H., saslušana kao svjedok, u svojem je iskazu, vezano za telefonski razgovor sa Z. K., iskazala da je na njeno pitanje da li je I. P. mogao imati saznanja da je njegov sin D. K. pod utjecajem alkohola, odgovorio, da su njegov sin i I. P. zajedno otišli vani kada se sve to dogodilo ali se ne sjeća detalja gdje su se našli, gdje su bili i kada su krenuli vani, a Z. K. je iskazao da je njegov sin izašao vani u 19,30 sati ili 20,00 sati i od kuće otišao sam i nije mu rekao kamo ide. Stoga se ne može zaključiti da bi Z. K. dao izjavu da je I. P. bio svjestan da je vozač – D. K. vozio pod utjecajem alkohola. Time, što navedeni svjedoci nisu neposredno saslušani u okviru toga postupka, tuženik nije onemogućen u raspravljanju, obzirom se P. H. iskazom u odnosu na iste činjenične tvrdnje očitovala i da se ne sjeća detalja razgovora sa ocem štetnika i da ne može odgovoriti na pitanje da li zna gdje su se D. K. i I. P. predmetnog dana našli, gdje su bili i kada su krenuli vani jer je shvatila iz razgovora da su toga dana izašli zajedno vani, nakon čega se dogodila nezgoda. Stoga se daljnjim saslušanjem nisu mogle utvrđivati posebno tvrdnje na koje tuženik ukazuje a koje niti ne proizlaze iz iskaza P. H.. Time što navedeni svjedoci nisu neposredno saslušani nije tuženik onemogućen u raspravljanju, obzirom se iskazom P. H. u odnosu na iste činjenične tvrdnje očitovala, te ne bilo osnove ponovnim saslušanjem utjecati na već dano očitovanje, poglavito kod činjenice da se ne sjeća detalja o vremenu zajedničkog nalaženja i izlaska i da je sudjelovala u predmetnom postupku kao punomoćnica tuženika.

 

              U odnosu i na utvrđenje da ne postoji suodgovornost I. P. u nastanku štete, vezano za predanu prijavu djelatnicima policije od strane dr. K., također se isto ne može tumačiti suprotno od onoga što zaključuje sud prvog stupnja, obzirom je i provedeno vještačenje i razjašnjenje mogućnosti percepcije alkoholiziranosti i uz navode koji se žalbom citiraju, slijedom ostalih utvrđenja i zaključeno da od strane I. P. doista i nije bilo mogućnosti zaključenja da bi D. K. bio pod utjecajem alkohola. Pri tome se ne mogu zasebno izdvajati samo određeni navodi vještaka, kao ni pojedini navodi iskaza, obzirom na potrebu ocjene sveukupnog i konačnog zaključka iz vještačkog nalaza, uz iskaze svjedoka I. P. i D. K. koji su i zajedno bili u kafiću uz još osoba u jednom kraćem vremenu, dok se pri tome ne može raditi o nekoj posebnoj fešti u odnosu i na kraći zajednički boravak u tom kafiću. Obzirom da iz vještačkog nalaza prema činjeničnom stanju proizlazi utvrđenje o nemogućnosti zapažanja alkoholiziranosti D. K. od strane trijezne osobe, time što je I. P. osobno popio alkohola, ne utječe na suprotnu odluku o suodgovornosti. Vezano za obavijesni razgovor sa djelatnicima policije gdje je I. P. izjavio da se ne sjeća da je bio sa prijateljem na fešti, isti ne može dovesti u suprotnost pravilnost zaključka prvostupanjskog suda, obzirom da u svojem iskazu I. P. nije govorio o fešti, već o tome da se našao sa društvom iz N. kluba L. s kojim se inače sastojao u tom kafiću, a posebno radi razjašnjenja toga njegovog navoda policijskim djelatnicima nisu postavljena pitanja.

 

              U odnosu na utvrđenu koncentraciju alkohola u krvi D. K. u vrijeme vađenja krvi, nemogućnosti preciznog utvrđivanja konzumacije toga alkohola i koncentracije istoga u vrijeme kada su se družili i krenuli automobilom u Š., kao i da vanjski pokazatelji te njegove alkoholiziranosti nisu bili uočeni niti od strane liječnika, ispravno je i zaključeno da I. P. nije zamijetio, niti mogao zamijetiti alkoholiziranost vozača i nema doprinosa vlastitoj šteti sukladno odredbi čl. 1092. ZOO-a.

 

              Stoga je od strane suda prvog stupnja i pravilno odlučeno kada je tuženik obvezan na daljnji iznos od 44.000,00 kuna kao dio pravične novčane naknade duševnih boli zbog teškog invaliditeta sina kao člana uže obitelji a osnovom odredbe čl. 1101. st. 1. ZOO-a u ukupnom iznosu od 220.000,00 kuna pa nije osnovana tuženikova žalba.

 

              U odnosu na žalbu o trošku ista također nije osnovana obzirom je i pravilno odlučeno u odnosu na taj trošak vezano za odluku o glavnoj stvari, dok sud prvog stupnja u odnosu na postavljenu visinu nije, kako se žalbom ukazuje, visinu toga troška cijenio od 251.000,00 kuna, već je prema dosuđenom iznosu od 220.000,00 kuna i obračunao pripadajući trošak tužitelja a sve sukladno odredbi čl. 156. st. 1. ZPP-a obzirom na činjenicu da je uglavnom postupak vođen i provođeni svi dokazi obzirom na protivljenje tuženika i navode tijekom postupka.

 

              Žalba tužitelja koja se odnosi da nisu pravilno dosuđeni troškovi također nije osnovana, obzirom je od strane suda prvog stupnja pravilno cijenjena visina pripadajućeg troška a time i neosnovanost zahtjeva za naknadom sastavka podneska od 04. siječnja 2013. obzirom su doista mogli i na tom ročištu svi navodi koji su navedeni i podneskom biti izneseni.

 

              Sukladno navedenom, na temelju odredaba čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijene su žalbe tužitelja i tuženika, te je u odnosu na trošak odgovora na žalbu obzirom se ne radi o potrebnom trošku sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

 

U Puli-Pola 14. svibnja 2019.