Broj: Rev 1626/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Š., iz Z., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici G. L. i M. S., odvjetnici u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, OIB …, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1240/14-2 od 1. prosinca 2015., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3522/07-47 od 20. ožujka 2014., u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom i rješenjem odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženici na ime naknade štete isplatiti tužitelju 249.000,00 kn sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

 

              Naloženo je tužitelju naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu 27.250,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeni su presuda i rješenje prvostupanjskog suda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 43/13, 89/14 - dalje: ZPP) izjavio je tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj je predložio da se obje odluke u postupku koji je prethodio reviziji ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te sadrži dostatne i jasne razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom.

 

Naime, podnositelj revizije pozivajući se na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP navodi razloge kojima u suštini osporava činjenične zaključke nižestupanjskih sudova, a koji se primjerice odnose na trenutak saznanja tužitelja o dopisivanju njegove bivše supruge s nadležnim policijskim tijelima i pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova i sl.

 

Zbog toga u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete protiv države zbog tvrdnje o nezakonitom i nepravilnom postupanju pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i policije pozivom na čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 75/93, 62/96, 68/99), kao i suda (suca) u smislu čl. 106. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 150/05, 112/10 – pročišćeni tekst, 27/11, 130/11).

 

Tužitelj u bitnome tvrdi da mu je povrijeđeno pravo osobnosti iz čl. 1100. mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 -  dalje: ZOO/05), a da je osim toga šteta koja mu je prouzročena radnjama i postupanjem državnih tijela nanesena i na diskriminacijskoj osnovi, odnosno diskriminaciji po spolu.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da su se tužitelj i njegova bivša supruga S. Š. obraćali radi nasilja u obitelji pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, koja je u okviru svojih ovlasti i nadležnosti postupala i obraćala se nadležnom centru za socijalni rad i policijskoj upravi radi daljnjih postupanja i dobivanja obavijesti,

 

- da su policijski službenici vršili izvide i sastavljali izvješća te podnosili prekršajne prijave,

 

- da je u nekoliko predmeta Prekršajnog suda u Zagrebu postupak pokrenut zbog osnovane sumnje u počinjenje prekršaja iz čl. 4. Zakona o zaštiti nasilja u obitelji ("Narodne novine" broj 116/03), koji postupci su obustavljeni jer nije dokazano da bi tužitelj počinio prekršaje u obitelji, time da je u spisu predmeta J-14758/05 postupak vođen i protiv njegove bivše supruge S. Š., dok je jedan postupak obustavljen zbog zastare,

 

- da je nadležna pravobraniteljica za ravnopravnost spolova na jednak način postupala i po pritužbama tužitelja i po pritužbama S. Š., u granicama svoje nadležnosti,

 

- da je u parničnom predmetu u spisu Pp-92/08, koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, odbijen zahtjev tužitelju za izdavanje privremene mjere u parnici zbog smetanja posjeda.

 

U  takvim okolnostima sudovi u postupku koji je prethodio reviziji u bitnome su zaključili da državna tijela i sudovi nisu postupali nezakonito, već naprotiv u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima i dužnostima, zbog čega nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti države za naknadu štete  tužitelju kako po čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave, tako i po čl. 106. st. 1. Zakona o sudovima, što sve prihvaća i revizijski sud.

 

Naime, prema odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave Republika Hrvatska dužna je naknaditi štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlaste u prenijetim im poslovima državne uprave, što znači da za postojanje javnopravne odgovornosti države za štetu u smislu navedenog propisa trebaju kumulativno biti ispunjene sljedeće tri pretpostavke:

- nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave, dakle protupravnost štetne radnje u objektivnom smislu,

- postojanje štete, i

- postojanje uzročne veze između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete.

 

Nezakonit rad očituje se kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, ili propuštanje primjene zakona, drugog propisa ili općeg akta, dok se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti.

 

Odredbom čl. 106. st. 1. Zakona o sudovima propisano je da Republika Hrvatska odgovara za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac stranci svojim nezakonitim ili nepravilnim radom, pa su iste pretpostavke potrebne i za postojanje navedene odštetne odgovornosti države.

 

Na osnovu prethodno izloženog, iako za postojanje odštetne odgovornosti države nije potrebno postojanje volje ili barem pristanka nadležnih upravnih tijela odnosno uredujućeg suca da se nekom nanese šteta, kako to pogrešno smatraju nižestupanjski sudovi, treba reći da glede onih štetnih radnji koje je tužitelj tuženici stavio na teret, tužitelj nije dokazao postojanje protupravnosti u objektivnom smislu, dakle da je riječ o nezakonitom ili nepravilnom postupanju, odnosno postupanju koje ima značaj, težinu protupravnih radnji koje bi opravdale dosudu naknade za postojanje eventualne neimovinske štete.

 

Pritom valja imati na umu da je zakonska dužnost policije da prijavljuje i pokreće prekršajne postupke, a činjenica što su sve optužbe odbačene u kratkom roku upravo upućuje na zakonitost i pravilnost postupanja nadležnih tijela, odnosno sudova. Također ni u odnosu na postupanje pravobraniteljice za ravnopravnost spolova tužitelj nije naveo ništa konkretno što bi upućivalo na postojanje nezakonitog ili nepravilnog rada.

 

U odnosu na prigovor podnositelja revizije da tužitelj u postupku zbog smetanja posjeda stana nije mogao ishoditi privremenu mjeru radi uspostave suposjeda, treba odgovoriti da je tu odluku sud mogao izmijeniti ili ukinuti samo u tom postupku, a svatko u Republici Hrvatskoj je dužan poštivati pravomoćnu odluku i njoj se pokoriti sve dok ta pravomoćnost postoji.

 

Ovdje treba dodati da je podnositelj bio u mogućnosti pratiti tijek tog postupka i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje, kao i ulagati pravne lijekove.

 

Naknadna drugačija odluka suda o glavnoj stvari ne može sama za sebe dovesti do zaključka o nepravilnom ili nezakonitom radu suca prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri, imajući pored rečenog na umu i to da se odluka o privremenoj mjeri zbog osobitosti tog postupka donosi na razini vjerojatnosti postojanja odlučnih činjenica, dok se naknadno meritorna odluka o  glavnoj stvari donosi na temelju utvrđenih i dokazanih činjenica.

 

Na osnovu svega rečenog treba zaključiti da i za postupanje suda nema temeljne pretpostavke odgovornosti (protupravnost štetne radnje u objektivnom smislu) pa nije  riječ o nezakonitom ili nepravilnom radu suca u obnašanju sudačke dužnosti.

 

Na osnovu svega izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu jer je utvrđeno da ne postoje  razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

 

Zagreb, 15. svibnja 2019.