Broj: Gž Ob-507/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Tihane Pivac kao predsjednice vijeća, Marka Pribisalića kao sudca izvjestitelja i člana vijeća i Ana Grbavac kao članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice R. K. iz K., OIB …, koju zastupa punomoćnik J. T., odvjetnik u K., protiv tuženika J. P. iz D., kojeg zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik u K. K., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju poslovni broj P Ob-244/16 od 28. travnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se djelomično tuženikova žalba kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju poslovni broj P Ob-244/16 od 28. travnja 2017. u pobijanom dijelu pod točkom I. izrijeke.

 

II. Djelomično se uvažava tuženikova žalba te se preinačava presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju poslovni broj P Ob-244/16 od 28. travnja 2017. u pobijanom dijelu pod točkom II. izrijeke i u tom dijelu sudi:

 

"Dužan je tuženik, u roku od 15 dana, nadoknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 49.960,00 kuna, s pripadajućim zateznim kamatama koje na dosuđeni iznos teku od 28. travnja 2017. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, dok se za više zatraženi iznos od 22.878,50 kn zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan."

 

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odlučeno je kako slijedi:

 

"I. Dužan je tuženi J. P. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 197.376,75 kuna, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje na označeni iznos teku od dana podnošenja tužbe, odnosno od dana 21. ožujka 2011. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje do 31. 07. 2015., a od 01. 08. 2015. pa do isplate, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

 

II. Dužan je tuženik J. P. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, nadoknaditi tužiteljici troškove prouzročene ovim postupkom u iznosu od 72.838,50 kuna, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na dosuđeni iznos teku od dana presuđenja 28. 04. 2017. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena."

 

Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik pobijajući tu presudu u cijelosti iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 ,123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), predlažući prvostupanjsku presudu preinačiti, odnosno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je djelomice osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj sud utvrđuje kako u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, kao niti koja druga povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

 

Predmet spora i u ovom stadiju postupka je tužiteljičin zahtjev za isplatu iznosa od 197.376,75 kn sa zateznim kamatama temeljem izvršenih ulaganja u tuženikovu nekretninu za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice stranaka.

 

Prvostupanjski sud donio je pobijanu presudu nakon što je u pravilno provedenom postupku u bitnom utvrdio slijedeće:

 

-kako su tužiteljica i tuženik živjeli u izvanbračnoj zajednici, da su u jednom razdoblju stanovali u tuženikovoj kući u mjestu D. te kako je u toj zajednici rođeno dvoje zajedničke djece,

 

-kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da je u tuženikovu obiteljsku kuću u D. uselila 2002. godine i da su u toj kući stranke živjele do 2008. godine, kako su u tom razdoblju vršena ulaganja u kuću, kako je ona radila sezonske poslove u N., a da su zajednički novac držali u gotovini, u ormaru i od tog novca plaćali radnike,

 

-kako je tuženik potvrdio da su stranke u razdoblju od 2002. do 2008. godine živjele u njegovoj kući u D., kako je tužiteljičina plaća iznosila oko 2.000,00 kn, a njegova plaća da je iznosila oko 6.000,00 kuna, kako je tužiteljica sezonski radila u N., ali i da je njegova kuća, u trenutku kada je u nju došla živjeti tužiteljica, bila u potpunosti uređena jer je on ranije bio u braku,

 

-kako iz iskaza svjedoka J. M. proizlazi da su u kući u D. u kojoj su zajedno živjeli, tužiteljica i tuženik od njega zatražili postavljanje pločica, kako je pločice postavljao u kupatilu, kuhinji i hodniku na katu kuće te da je svjedok D. L. također potvrdio kako su vršena renoviranja u kući,

 

-kako je svjedok P. Z. naveo da je postavljao ploče oko tuženikove kuće u D., da mu je za obavljeni posao novac isplatila upravo tužiteljica, dok je kolegi koji je s njim radio ostatak novca isplatio tuženik,

 

-kako iz iskaza svjedoka M. V. proizlazi da je, prije deset ili dvanaest godina, obavljao radove na krovištu tuženikove kuće, kako se uređivao kat kuće, soba za djecu, skidao stari crijep i zamjenjivao novom, drvena građa na krovištu se zamjenjivala, a prije nego su J. i R. počeli živjeti u toj kući kako nije bilo ogradnih zidova i da je samo prizemlje bilo useljivo te izgrađeni kat i krovište,

 

-kako iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi da je u razdoblju od 2002. do 2008. godine, vršeno renoviranje tuženikove kuće i to na način kako tužiteljica i navodi,

 

-kako je u postupku, pored ostalog, izveden dokaz i očevidom uz sudjelovanje sudskog vještaka za graditeljstvo R. M., da je sudski vještak utvrdio stanje predmetne nekretnine te je dana 27. svibnja 2014. u spis dostavio u pisanom obliku nalaz i mišljenje,

-kako iz rezultata vještačenja sudskog vještaka R. M. proizlazi da je vrijednost ukupnih  ulaganja u dotičnu nekretninu u razdoblju od 2002. godine do 2008. godine iznosila u kunama u protuvrijednosti iznosa od 54.675,00 EUR-a, odnosno kako polovina tog ulaganja na dan procjene, uz amortizaciju tijekom korištenja, iznosi 197.376,57 kn.

 

Temeljem tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prihvaćajući nalaz i mišljenje sudskog vještaka za graditeljstvo kao stručno utemeljen, prvostupanjski sud je u bitnom zaključio kako je tužiteljica radom i sredstvima koje je zaradila ulagala u tuženikovu nekretninu, odnosno u njegovu posebnu imovinu za vrijeme trajanja njihove izvanbračne zajednice te kako je time povećala imovinu tuženika pa da ima pravo na naknadu za svoja ulaganja temeljem stjecanja bez osnove sukladno članku 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje ZOO) te je tužbeni zahtjev u cijelosti prihvaćen.

 

Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljena su na sadržaju dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je taj sud u bitnom cijenio pravilnom primjenom članka 8. ZPP-a, a prvostupanjska presuda sadrži jasne i uvjerljive razloge koji se temelje na utvrđenim činjenicama koje kao pravilne u bitnom prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Člankom 3. ranije važećeg Obiteljskog zakona (Narodne Novine broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 61/11, 25/13 dalje ObZ) propisano je da se odredbe tog Zakona o učincima izvanbračne zajednice primjenjuju na životnu zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca, koja traje najmanje tri godine ili kraće, ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.

 

Odredbom članka 248. ObZ-a propisano je kako je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine. U smislu članka 249. stavak 1. istog zakona bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili.

 

Člankom 253. stavak 1. ObZ-a propisano je kako imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka, ostaje njegova vlastita imovina, a iz stavka 2. tog članka proizlazi da je vlastita imovina i imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od navedenoga u članku 248. ovoga Zakona (nasljeđivanje, darovanje i sl.).

 

U smislu članka 258. ObZ-a izvanbračna zajednica žene i muškarca koja ispunjava pretpostavke iz članka 3. tog Zakona stvara imovinskopravne učinke na koje se na odgovarajući način primjenjuju zakonske odredbe o imovinskim odnosima bračnih drugova.

 

Prije svega valja navesti kako je prvostupanjski sud iz rezultata provedenoga dokaznog postupka pravilno zaključio kako su tužiteljica i tuženik živjeli u izvanbračnoj zajednici, da je ta zajednica nedvojbeno trajala od 2002. godine pa do 2008. godine i kako je u toj zajednici rođeno dvoje zajedničke djece. Osim toga, iz izvedenih dokaza nedvojbeno proizlazi i kako je u razdoblju od 2002. do 2008. godine vršeno renoviranje tuženikove kuće, da su stranke te radove platile sredstvima koja su stekli radom te kako polovina vrijednosti tih ulaganja na dan procjene, uz amortizaciju tijekom korištenja, iznosi 197.376,57 kn. Takvi zaključci proizlaze iz iskaza svjedoka koji imaju neposredna saznanja te iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za graditeljstvo te ih i ovaj sud prihvaća kao pravilne.

 

Kako je među strankama nesporno da je predmetna kuća u vlasništvu tuženika, to tužiteljici pripada pravo potraživati isplatu iznosa polovine vrijednosti izvršenih ulaganja u smislu navedenih odredaba ObZ-a te sukladno članku 1111. ZOO-a, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Na dosuđeni iznos prvostupanjski sud je pravilno tužiteljici priznao i zateznu kamatu temeljem članka 29. ZOO-a pa se žalbeni navodi u tom pogledu ukazuju neutemeljeni.

 

Glede tuženikovih žalbenih navoda treba istaći i kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio vrijeme trajanja izvanbračne zajednice stranaka kao i razdoblje u kojemu su vršeni građevinski radovi na nekretnini, a i tuženik je u svom iskazu izrijekom naveo da je ta zajednica trajala od 2002. do 2008. godine, kada su stranke stanovale u predmetnoj kući u D. Prvostupanjski sud, očito, nije prihvatio kao vjerodostojne iskaze svjedoka N. P. i A. B. jer su ti iskazi suprotni ostalim izvedenim dokazima i iskazima spomenutih svjedoka. Pitanje možebitnog stjecanja druge imovine stranaka za vrijeme njihove izvanbračne zajednice koju navodi žalitelj (novac i pokretnine), a koja imovina nije predmet ovog postupka, ne utječe na pravilnost navedenih zaključaka prvostupanjskog suda jer, sukladno članku 2. ZPP-a, sud odlučuje u granicama zahtjeva postavljenih u postupku. Tuženik u žalbi pobija i druga činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, međutim kako je već rečeno, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, a stranke u postupku nisu imale daljnjih prijedloga za izvođenje dokaza pa sud nije niti mogao izvoditi druge dokaze.

 

U takvom stanju stvari, teret dokaza svih odlučnih, a među strankama prijepornih činjenica koje se odnose na možebitno tuženikovo posebno stjecanje i ulaganje u predmetnu imovinu u smislu njegovih navoda o dovršetku izgradnje objekta i izvođenja radova prije nastanka izvanbračne zajednice stranaka, leži na tuženiku, a tuženik nije dokazao da bi predmetni radovi na kući bili izvedeni dok je bio u braku s drugom osobom, kako to tuženik tvrdi.

 

Konačno valja navesti i kako tuženik neutemeljeno ističe da bi tužiteljica Izjavom od 6. veljače 2017., koju izjavu je tuženik u preslici priložio u spis, povukla predmetnu tužbu jer tužiteljica nije priložila izjavu kojom bi tužbu povukla. Osim toga, iz sadržaja navedene Izjave ne proizlazi da bi tužiteljica uopće izjavila kako povlači predmetnu tužbu, kao niti da bi izrijekom navela kako se odriče tužbenog zahtjeva u ovom postupku, kao što nije vidljivo niti da bi se ta izjava odnosila na točno određeni postupak koji se vodi između stranaka jer na njoj nije naveden poslovni broj spisa predmeta na koji se sadržaj izjave odnosi.

 

Člankom 79. stavak 1. ZPP-a propisano je kako stranka koja je potpuno poslovno sposobna može sama obavljati radnje u postupku (parnična sposobnost).

 

Tuženik u žalbi navodi i kako tužiteljica ne bi bila raspravno sposobna u trenutku zaključenja glavne rasprave, međutim takve navode tuženik ničim ne dokazuje. Naime, činjenica kako je tužiteljica u trenutku zaključenja raspravljanja bila hospitalizirana u psihijatrijskoj ustanovi, a što proizlazi iz navoda njezina punomoćnika, sama po sebi ne upućuje i na njezinu parničnu nesposobnost jer je punoljetna osoba parnično sposobna u granicama svoje poslovne sposobnosti, a niti tuženik ne navodi da bi tužiteljici u tijeku postupka bila djelomice oduzeta poslovna sposobnost. Tuženik se poziva na to da bi u kaznenom postupku koji se vodi protiv tužiteljice pred sudom radi povrede dužnosti uzdržavanja djeteta bilo provedeno vještačenje radi utvrđenja njezine raspravne sposobnosti u tom kaznenom postupku te da je utvrđeno kako dotična nije raspravno sposobna, međutim pitanje parnične sposobnosti moguće je cijeniti samo u okviru poslovne sposobnosti stranke, a tužiteljici očito, kako je već rečeno, poslovna sposobnost nije djelomično oduzeta.

 

Dakle, iz navedenog proizlazi kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev prihvatio.

 

Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, djelomice odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen.

 

Međutim, djelomice utemeljeno tuženik pobija prvostupanjsku odluku o trošku postupka jer je odluka o trošku postupka donijeta uz pogrješnu primjenu materijalnog prava, a pravilnom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 144/14 i 107/15), tužiteljici je valjalo dosuditi slijedeći trošak:

 

Za sastav tužbe 250 bodova temeljem Tbr. 7. točka 1. OT, za pristupe na dvanaest ročišta po 250 bodova temeljem Tbr. 9. točka 1. OT, za pristupe ročištima od  5. travnja 2013. i 21. rujna 2016. po 125 bodova, temeljem Tbr. 9. točka 2. OT i za pristup ročištu od 27. veljače 2017. daljnjih 50 bodova temeljem Tbr. 9. točka 5. OT, dakle ukupno 3550 bodova, što s obzirom na vrijednost boda predstavlja iznos od 35.500,00 kn te daljnjih 8.875,00 kn na ime PDV-a, kao i trošak sudskih pristojbi na odluku u iznosu od 1.350,00 kn te trošak vještačenja od 4.235,00 kn, odnosno ukupno dosuditi iznos od 49.960,00 kn. Za više zatraženi iznos od 22.878,50 kn tužiteljičin zahtjev za naknadu troška postupka je odbijen kao neutemeljen.

 

Tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neutemeljen jer je tuženik tek djelomično uspio u žalbenom stadiju postupka u odluci o sporednom potraživanju.

 

Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude.

 

U Splitu 15. svibnja 2019.