Broj: Gž-2576/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, te Marka Pribisalića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. H. iz M., …, zastupana po N. Š., odvjetnici iz R., protiv tuženih: 1. S. K. iz R., … i 2. I. D. iz Z., …, obje zastupane po T. P., odvjetniku iz Z., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-6003/2015 od 27. srpnja 2017., u sjednici održanoj 15. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-6003/2015 od 27. srpnja 2017.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"1. Ugovor o darovanju od 01.08.2012.g. sklopljen između K. S., R., … i K. V., … kao darovatelja i I. D., Z., … kao daroprimatelja gubi učinak prema tužiteljici Z. H. iz  M., …, u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljičinog potraživanja prema K. S., R., … u iznosu od 23.519,15 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 06.05.2017.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.

2. 2-tužena je dužna dopustiti da tužiteljica svoje potraživanje prema 1-tuženoj u iznosu od  23.519,15 kn sa pripadajućom kamatom tekućom kao u točci 1) izreke presude namiri prodajom 1/2 dijela nekretnine upisane kod Općinskog suda u Rijeci, zk.ul. 1430 k.o. S. na kč.br. 189/1 u naravi kuća i dvorište, površine 345 m2, u roku od 15 dana.

3. Odbija se tužiteljica sa preostalim dijelom tužbenim zahtjevom usmjerenim na pobijanje Ugovora o darovanju od 01.08.2012.g. preko iznosa od 23.519,15 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 06.05.2017.g. do isplate.

4. Nalaže se tuženima da naknade tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.423,26 kn, uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 27.07.2017.g. do isplate po kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

 

Protiv prvostupanjske presude žali se tužiteljica koja pobija prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud usvoji žalbu tužiteljice, preinači presudu na način da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno, vrati predmet na ponovno odlučivanje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet ovog spora je pobijanje dužnikovih pravnih radnji koje su poduzeti na štetu vjerovnika, a zasnovan na odredbi članka 66. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 – dalje: ZOO/05), kojim je određeno da svaki vjerovnik čije je tražbina dospjela za isplatu i bez obzira kada je nastala, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine, dok su činjenice koje se moraju kumulativno ispuniti da bi se moglo pristupiti pobijanju konkretnih radnji dužnika na štetu vjerovnika: dospjelost tražbine; insolventnost dužnika; pravna radnja dužnika i postojanje oštećenja vjerovnika time da pobijanje omogućuje vjerovnikovo namirenje.

 

Prvostupanjski sud je u provedenom postupku utvrdio sljedeće činjenice:

 

- da su presudom Općinskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pn-1347/04 od 30. studenoga 2006., tužiteljica i tužena pod 1. obvezane da C. o. d.d. isplate iznos od 103.373,38 kuna, sa zateznom kamatom od 10. veljače 2003. te parnični trošak u iznosu od 2.767,48 kuna,

- da iz obrazloženja te odluke proizlazi da je tužena pod 1., kao korisnik kredita, temeljem Ugovora o kreditu broj …, od 29. kolovoza 2001., zaključenog s R. b., obvezana vratiti kredit u iznosu od 27.587,57 DEM u roku od 72 mjeseca, s datumom dospijeća 30. rujna 2007., s tim da je tužiteljica u tom pravnom odnosu bila sudužnik,

- da je C. o. d.d., temeljem Ugovora o osiguranju potraživanja 15. lipnja 2001., dana 10. veljače 2003., isplatila R. b. iznos od 103.373,38 kuna na ime obveze iz predmetnog ugovora o kreditu od 29. kolovoza 2001., pa da je navedeno potraživanje prešlo na nju, te su tužiteljica kao sudužnik i tužena kao korisnik kredita obvezane na solidarnu isplatu navedenog iznosa,

- da je C. o. d.d. kao vjerovnik na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1347/04 podnijela 16. srpnja 2014. prijedlog za ovrhu protiv tužiteljice i tužene pod 1. kao dužnika te je rješenjem pod poslovnim brojem Ovr-2787/14 određena ovrha zajedno s troškovima u iznosu od 4.848,50 kuna,

- da je 1. kolovoza 2012. između tužene pod 1. i V. K. kao darovatelja te tužene pod 2., kao daroprimatelja, zaključen Ugovor o darovanju, a predmet darovanja da je nekretnina upisana u zk.ul. 1430 k.o. S., kč.br. 189/1, u naravi kuća i dvorište,

- da je iz dopisa FINE razvidno da je temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-2787/14 od 4. svibnja 2015., djelomično naplaćena tražbina s računa tužiteljice dok s računa tužene pod 1. ista nije naplaćena zbog nedostatka novčanih sredstava,

- da iz Očevidnika o redoslijedu plaćanja za tuženu pod 1. proizlazi da je tuženoj pod 1. po predmetnoj ovrsi poslovni broj Ovr-2787/14 od 4. svibnja 2015. evidentiran dug u iznosu glavnice od 51.686,69 kuna i troška u iznosu od 1.383,74 kuna, da tuženoj na ime podmirenja tog dugovanja nije ništa naplaćeno, a ista da pored predmetnog dugovanja ima evidentirana i druga dugovanja po ovršnim rješenjima o prisilnoj naplati pa da njeno stanje ukupne blokade iznosi 1,017.073,86 kuna, 

- da iz specifikacije izvršenja osnove za plaću proizlazi da je tužiteljici po predmetnoj ovrsi poslovni broj Ovr-2787/14 evidentiran dug u iznosu glavnice od 51.686,69 kuna i trošak u iznosu od 1.383,74 kuna i da je tužiteljici na ime podmirenja tog dugovanja prisilno s danom 5. svibnja 2017. naplaćen iznos od 23.519,15 kuna,

- da je iz rješenja o ovrsi pod poslovnim brojem Ovrv-2787/14 razvidno da se ista ne tereti za ukupno potraživanje glavnice i troškova utvrđenog pravomoćnom i ovršnom presudom poslovni broj Pn-1347/04 (glavnica od 103.373,38 kuna+trošak u iznosu od 2.767,48 kuna), već za poslovicu tog iznosa tj. glavnice od 51.686,69 kuna i troška od 1.383,74 kuna, a za drugu polovicu da je terećena tužena pod 1.,

- da je tužiteljica do presuđenja u predmetnoj pravnoj stvari, na ime podmirenja dugovanja isplatila iznos od 23.519,15 kuna,

- da tužiteljica spram tužene kao dužnika ima dospjelu novčanu regresnu tražbinu u iznosu od 23.519,15 kuna, a koji iznos je do presuđenja podmirila kao sudužnik za kreditnu obvezu tužene pod 1. kao glavnog dužnika,

- da iz iskaza tužene pod 1. i 2. proizlazi da tužena pod 1. nema nikakve imovine već samo mirovinu, koja joj se ovršuje radi podmirenja drugih dugovanja,

- da tužena pod 1. postojanje dugovanja spram tužiteljice nije ni osporila, odnosno ista je istakla da ne osporava predmetni dug prema tužiteljici jer da je zaista tužiteljica bila jamac, ali da ne zna kolika je visina tog duga.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica spram tužene pod 1. kao svog dužnika nedvojbeno ima dospjelu novčanu regresnu tražbinu u iznosu od 23.519,15 kuna, koji iznos da je do presuđenja podmirila kao sudužnik tužene pod 1. kao glavnog dužnika, koja obveza da je dospjela jer da je tužiteljica plaćanjem te obveze ovlaštena od tužene pod 1. kao glavnog dužnika zahtijevati regres. Iz tijeka postupka da nije utvrđeno da bi tužiteljica na ime podmirenja obveze tužene pod 1. podmirila veći iznos od 23.519,15 kuna pa da tužiteljica kao vjerovnik nije niti ovlaštena od tužene pod 1. zahtijevati ispunjenje obveze preko tog iznosa, jer da je tražbina preko tog iznosa nedospjela do momenta njenog plaćanja tj. ispunjenja, a u kojem tek momentu tužiteljica kao sudužnik stječe regresno pravo spram tužene pod 1. kao glavnog dužnika, odnosno stječe pravo zahtijevati ispunjenje onog što je platila za njen račun. Stoga, tužiteljica po stavu suda da neosnovano pobija predmetni ugovor o darovanju za iznos potraživanja preko 23.519,15 kuna, a posebno je neosnovano pobijanje predmetnog ugovora o darovanju za cjelokupnu tražbinu utvrđenu presudom pod poslovnim brojem Pn-1347/04 jer da se po rješenju o ovrsi pod poslovnim brojem Ovrv-2787/14 niti ne tereti za cjelokupni iznos dosuđen tom sudskom odlukom već za polovicu dosuđenog iznosa (glavnice 51.686,69 kuna i troška u iznosu od 1.383,74 kuna). Tužiteljica da ima pravo na djelomično pobijanje tuženikovih pravnih radnji, a radi osiguranja namirenja svojeg dospjelog potraživanja u iznosu d 23.519,15 kuna, sa zateznim kamatama od 6. svibnja 2017., odnosno od prvog idućeg dana od dana posljednjeg plaćanja (5. svibnja 2017.), kada je navedeni iznos u cijelosti dospio. Tužiteljica da je ovlaštena podnijeti tužbu radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji bez obzira na činjenicu da njena tražbina nije utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili nagodbom jer da to nije pretpostavka za podnošenje paulijanske tužbe u smislu odredbe članka 66. stavak 1. ZOO-a. Dakle, vjerovnik da je ovlašten podnijeti tužbu radi pobijanja pravnih radnji dužnika i u slučaju da nije pokrenuo parnicu radi ostvarivanja svoje novčane tražbine, u kojem slučaju je sud dužan u postupku raspraviti i ocijeniti pitanje postojanja i dospjelosti vjerovnikove tražbine kao prejudicijalno pitanje, sukladno članku 12. stavak 1. ZPP-a, čak štoviše, u konkretnom slučaju tužena pod 1. postojanje dugovanja spram tužiteljice nije ni osporila, odnosno istakla je da ne osporava predmetni dug spram tužiteljice. Iz iskaza tužene pod 1. i 2. da proizlazi da tužena nema nikakve imovine već samo mirovinu koja joj se ovršuje radi podmirenja drugih dugovanja, pa, da u konkretnom slučaju proizlazi stvarna i vjerojatna naplativost tužiteljičine tražbine, a čime da je ispunjena i druga zakonska pretpostavka za pobijanje pravnih radnji dužnika. Sklapanjem ugovora o darovanju od 1. kolovoza 2012., u odnosu na jedinu nekretninu u svom vlasništvu tužena pod 1. da je besplatno raspolagala svojim suvlasničkim omjerom od 1/2 dijela u korist svoje kćerke, tužene pod 2., te je time nedvojbeno smanjila svoju imovinu, a time je umanjila i izglede za namirenje tužiteljice kao vjerovnika, odnosno pravno je pogoršala njenu poziciju. Predmetna pravna radnja da je svakako dovela do negativne promjene koja je omogućila namirenje tužiteljičine tražbine, jer je predmetnim ugovorom o darovanju tužena pod 1., a koja nema drugu imovinu iz koje bi se tužiteljica mogla naplatiti, faktično onemogućila tužiteljicu kao vjerovnika u realizaciji njene tražbine. U konkretnom slučaju da se radi o besplatnom raspolaganju tužene pod 1., kao dužnika sa svojim suvlasničkim dijelom nekretnine u korist tužene pod 2., kao njezine kćerke, čime se predmnijeva da je ista znala i morala znati da s tim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku. Kako se u konkretnom slučaju radi o besplatnom pravnom poslu u korist srodnika to da nije odlučujuća causa odnosno motiv sklapanja pravnog posla, slijedom čega da su se ispunile pretpostavke za djelomično pobijanje dužnikovih pravnih radnji i to do visine utvrđenog dospjelog potraživanja u iznosu od 23.519,15 kuna, sa zateznom kamatom od 6. svibnja 2017., a sukladno odredbama članka 66., 67. i 69. ZOO-a, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva usmjerenim na pobijanje ugovora o darovanju preko iznosa od 23.519,15 kuna uvećano za zakonsku kamatu od 6. svibnja 2017. zahtjev tužiteljice odbijen.

 

Gornja utvrđenja prvostupanjskog suda svoj osnov imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je prvostupanjski sud ocijenio kako to nalaže odredbe članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži, jasne, logičke i uvjerljive razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati njezina meritorna pravilnost i zakonitost. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva, te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Pobijana presuda sadrži jasne i razumljive razloge o svim pravno odlučnim činjenicama za ovaj spor, te ne postoji proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Žalba ne uspijeva dovesti u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, jer osim uopćenog osporavanja i ponavljanja onih tvrdnja koje je tužiteljica bez uspjeha iznosili u postupku pred prvostupanjskim sudovima, ne sadrži niti jednu argumentiranu tvrdnju koja bi upućivala na drukčija utvrđenja.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Naime, opće pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji su: dospjelost tražbine za isplatu vjerovnika prema dužniku; pravna radnja dužnika; insolventnost dužnika i  postojanje oštećenja vjerovnika, time da pobijanje omogućuje vjerovnikovo namirenje.

 

Člankom 67. stavka 1. ZOO-a je propisano da se naplatno raspolaganje može pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato, a prema stavku 2. istog članka ako je treća osoba dužnikov bračni drug, ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno, dok je stavkom 3. istog članka određeno da se kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

 

Dakle, u konkretnom slučaju su ispunjene sve materijalnopravne pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji u smislu odredaba članka 66. stavka 1. i 2. i članka 67. stavka 3. ZOO-a jer je dokazano: da je tražbina tužiteljice za isplatu prema tuženoj pod 1. dospjela u iznosu od 23.519,15 kuna, sa zateznom kamatom od 6. svibnja 2017., da tu tražbinu nije moguće naplatiti jer tužena pod 1. kao dužnik zbog poduzete radnje koja se pobija nema dovoljno imovine za namirenje tražbine tužitelja, da je tužena pod 1. kao dužnik sklapanjem Ugovora o darovanju od 1. kolovoza 2012. sa svojom kćerkom-tuženom pod 2. poduzela pravnu radnju na štetu tužiteljice kao vjerovnika i da je tužena pod 1. kao dužnik, a sukladno odredbi članka 67. stavka 3. ZOO-a prema kojoj u slučaju besplatnog raspolaganja vrijedi neoboriva predmnijeva da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, poduzimajući navedeno besplatno raspolaganje znajući da tim raspolaganjem nanosi štetu tužiteljici pri čemu nije pravno odlučno je li to tuženoj pod 1. i 2. bilo poznato ili moglo biti poznato.

 

Kako iz tijeka postupka nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica na ime podmirenja duga tužene pod 1. podmirila iznos od 23.519,15 kuna to ista, kao vjerovnik nije ovlaštena od tužene pod 1. zahtijevati ispunjenje obveze preko tog iznosa a sukladno članku 66. ZOO-a jer tražbina preko tog iznosa nije dospjela, a tek momentom dospjelosti stječe pravo zahtijevati ispunjenje onog što je platila za račun tužene pod 1., slijedom čega nisu osnovani žalbeni navodi tužiteljice da je tražbina tužiteljice dospjela u cijelosti. Osim toga tužiteljica se Rješenjem o ovrsi broj Ovr-2787/14, niti ne tereti za cjelokupan iznos dosuđen presudom Općinskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1347/04, već za polovicu dosuđenog iznosa (51.686,69 kuna glavnice+troška od 1.383,74 kuna), pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je osnovano pobijanje dužnikovih pravnih radnji i to do visine od 23.519,15 kuna sa kamatom od 6. svibnja 2017, obzirom da je prvog idućeg dana od dana posljednjeg plaćanja (5. svibnja 2017.) navedeni iznos u cijelosti dospio s time da su tužene dužne trpjeti namirenje tražbine tužiteljice iz predmetne nekretnine za taj iznos.

 

Žaliteljici je za odgovoriti da sud kod odlučivanja o zateznim kamatama nije počinio bitnu povredu postupka, a ista u pogledu kamata nije tražila donošenje dopunske presude.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na ispravno izvršenom obračunu u primjeni odredbe članka 154. stavak 2. u svezi sa člankom 155.  ZPP-a.

 

Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

 

U Splitu 15. svibnja 2019.