Broj: Gž-301/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Alena Perhata,predsjednika vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Helene Randić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. B. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku M. Ž., odvjetniku iz Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d., OIB: …, zastupanog po punomoćniku H. L., odvjetniku iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 60 P-4457/15-22 od 30. studenog 2017., 15. svibnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 60 P-4457/15-22 od 30. studenog 2017.u točki I. i III. izreke te u dijelu točke II. izreke do iznosa od 10.300,00 kn uz ispravak izreke presude na stranici 15. tako da iza točke II. umjesto „ točka V.“ piše  „točka III“.

 

2. Preinačuje se citirana presuda u dijelu točke II. izreke za iznos od 11.300,00 kn (preko iznosa od 10.300,00 kn do iznosa od 21.600,00 kn) i odbija se zahtjev tužiteljice za isplatom tog iznosa.

 

3. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici pojedinačne mjesečne iznose utvrđene tom točkom izreke za razdoblje dospijeća od 31. siječnja. 2008. pa nastavno po mjesecima zaključno od 14. studenog 2013. sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos od dospijeća pa do isplate po stopi kao u tom dijelu izreke. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 21.600,00 kn sa zateznim kamatama s tijekom od dana donošenja presude do isplate po stopi kao u tom dijelu izreke dok je točkom III. izreke (pogrešno navedeno točka V.) odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka kao neosnovan.

 

              Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13,28/13 i 89/14:dalje-ZPP).

 

U žalbi tvrdi da presuda Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7921/13 i Vrhovnog suda RH Revt-249/14 donesena u postupku kolektivne zaštite potrošača u smislu postojanja povrede zaštite potrošača ne obvezuje sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo. Presuda donesena u postupku povodom kolektivne tužbe da štiti povrijeđene interese u cjelini ali da se njome ne pruža individualna zaštita. Tvrdi da nema objektivnog identiteta  ugovorne odredbe u ovom predmetu i ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa te da se nije mogao usvojiti kondemnatorni zahtjev u ovom predmetu bez da je postavljen deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe. Nastavno tvrdi da bi promjenjive kamatne stope mogle biti ništetne ukoliko bi ugovorena visina kamatne stope prelazila zakonom dopuštenu kamatnu stopu, a što sud prvog stupnja nije utvrđivao. Namjera stranaka da nije bila ugovaranje fiksne kamate koja je kroz isplatu dosuđenog iznosa utvrđena u ovom postupku. Tvrdi i da je nastupila zastara predmetne tražbine jer da se tijek zastare računa od isplate svakog anuiteta.

 

Predlaže uvaženje žalbe.

 

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Sud prvog stupnja je utvrdio:

 

-da je tužiteljica kao korisnica kredita sklopila sa tuženikom kao kreditorom 30. studenog 2006. ugovor o kreditu broj … (u daljnjem tekstu Ugovor) kojim ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužiteljici iznos od 152.064,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita, dok se tužiteljica obvezala isti iznos vratiti s kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Odredbom članka 4.ugovorena je promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,60%.

 

-da se kamatna stopa iz Ugovora mijenjala isključivo jednostranom odlukom tuženika, da se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo i da činidba koju je tužiteljica bila dužna plaćati tuženiku u pogledu kamatne stope nije niti određena niti odrediva pa da bi i to bilo razlogom ništetnosti te odredbe ugovora u smislu članka 270. ZOO-a u vezi s člankom 269. stavak 2. ZOO-a.

 

-da je tuženik jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu te o istome obavještavao tužiteljicu samo pisanom obavijesti bez da je za takvu promjenu obrazložio. U ugovoru da nisu precizno određeni uvjeti i egzaktni kriteriji promjenjivosti i referentna stopa za koju se vežu promjene, čime da je tužiteljica dovedena u neravnopravni položaj prema tuženiku kao banci i da postoji neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, koja promjenu takvog opsega nije mogla predvidjeti. Ta odredba Ugovora o promjenjivoj kamati da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, u smislu odredbe članka 4. ZOO-a.

 

-pozivajući se na odredbu članka 502. c ZPP-a sadržajno je utvrdio da presuda donesena u predmetu VTS-a poslovni broj Pž-7129/13 povodom kolektivne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa između ostaloga i protiv ovdje tuženika, banke, u pogledu sklapanja ugovora o kreditima u razdoblju u kojemu je sklopljen i predmetni ugovor obvezuju ostale sudove u postupcima koje su potrošači osobno pokrenuli radi naknade štete koja im je uzrokovana postupanjem tuženika u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača. Nastavno je utvrdio i da je o ništetnosti  Ugovora odlučio  kao o prethodnom pitaju.

 

-prihvaćanjem nalaza vještaka  ing. M. B.,na čiji matematički izračun koji je ispravljen nakon dostavljenog prigovora tuženika, stranke nisu imale primjedbe, je utvrdio razliku između visine anuiteta određenog u trenutku sklapanja Ugovora i uplaćenog ukupnog iznosa duga (anuiteta) po mjesecima u iznosu od ukupno 9.553,90CHF i tužitelju dosudio pojedinačne mjesečne iznose više isplaćenih anuiteta u CHF protuvrijednost u kunama kako je utvrđeno točkom I. izreke presude. Vraćanje primljenog temeljio je na odredbi o ništetnosti ugovora iz članka 323. ZOO-a.

 

-na dosuđene mjesečne iznose glavne tražbine dosudio je i zatezne kamate s tijekom od dana uplate svakog mjesečnog anuiteta do isplate, po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a.

 

-odbio je prigovor zastare uz obrazloženje da je pravomočnošću presude u predmetu zaštite kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu koji se vodio pod poslovnim brojem P-1401/12, pravomoćne 13. lipnja 2014.,tužiteljica saznala za svoje pravo i da se na konkretnu pravnu situaciju ne primjenjuje zastrani rok od tri godine iz članka 226. ZOO-a.

Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Presuda nije proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

 

Pravilno je utvrdio sve bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu glavne tražbine i to utvrđenje suda žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.

 

Prvostupanjski je sud na konkretnoj, individualnoj razini utvrdio nedopušteno postupanje tuženika na štetu tužiteljice kao potrošača prilikom ugovaranja nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukom tuženika iz članka 4. Ugovora i iznio je ovome sud u tom dijelu prihvatljive razloge.

 

Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi kao ključna ugovorna odredba u konkretnom slučaju ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, koja nije navela istodobno i precizno određene uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, iz čega jasno proizlazi da takva odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik kao vjerovnik jednostrano je odredio obvezu tužiteljice kao dužnika koja tu promjenu nije mogla predvidjeti. Sve te činjenice opravdavaju zaključak suda prvog stupnja o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom se jednostranom Odlukom banke mijenja kamatna stopa te je sadržajnom primjenom odredbe članka 102. ZZP-a u vezi s odredbom članka 102. stavak 1. ZZP-a pravilno utvrdio ništetnom tu odrednu Ugovora već iz tog razloga.

 

Što se tiče učinka presude donesene u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača,pravilno je utvrdio kroz pozivanje na odredbu članka 502.c ZPP-a da ta presuda ima obvezujući učinak na ovaj predmet.

 

Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju je utvrđeno da je ovdje tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita kod zaključenja ugovora o kreditima i da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom ovdje tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ovdje tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na njezinu odluku o promjeni stope ugovorene kamate,a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa da je time ovdje tuženik (četvrtotuženik u tom predmetu) postupio suprotno odredbama članka 81., 82. i 90., Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) važećeg u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje da je postupala protivno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

 

Budući da se tužiteljica izričito pozvala na sadržaj te presude koja se odnosi i na ovdje tuženika, odgovarajućom primjenom odredbe članka 118. ZZP/14 te članka 502. c u vezi s člankom 502. a. i b. ZPP-a ta presuda ima obvezujući učinak na utvrđenje ništetnosti Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke iz predmetnog ugovora. Stoga nije bilo ni potrebe u ovom postupku  ponovno provoditi dokaze na okolnosti utvrđenja osnovanosti tužbenog zahtjeva pod točkom I. izreke jer bi s obzirom na utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača.

 

Iz tih razloga neosnovani su žalbeni navodi da tužitelj bez podnošenja tužbe na utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe ne bi mogao zahtijevati isplatu. Osim toga nema zapreke da se kroz prethodno pitanje u smislu odredbe članka 12. ZPP-a utvrdi ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

 

Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja visinu novčanog iznosa koji je tuženik primio temeljem ništetne odredbe Ugovora u visini razlike između anuiteta određenog u trenutku sklapanja Ugovora po početnoj kamatnoj stopi od 4,60 % i kasnijih iznosa koji su tužitelju naplaćeni u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora kojom je mijenjana ta kamatna stopa kroz predmetno razdoblju i opravdano je obvezao tuženika na povrat više isplaćenih anuiteta jer u smislu odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 324. ZOO-a u slučaju djelomične ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila temeljem ništetne odredbe. Obveza vraćanja imovine, odnosno naknade vrijednosti vrši se po odredbama o stjecanju bez osnove i nastaje kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, a u konkretnom slučaju osnova plaćanja promjenjivih kamata temeljena na Ugovoru otpala je utvrđenjem ništetnim te ugovorne odredbe.

 

Pravilno je utvrdio da predmetni ugovor može opstati bez ništetne odredbe prema kojoj se redovna kamata mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora jer su stranke tog ugovora načelno iskazale suglasnost da se na predmetni ugovorni odnos primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa od 4,60 %  dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnom. Budući da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope na temelju kojega bi tuženik bio ovlašten u razdoblju nakon sklapanja ugovora obračunati i naplatiti kamatu po stopi višoj od 4,60 % ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,60% i pravilno je obračunata razlika isplaćenog primjenom te kamatne stope.

 

Tužiteljici su na utvrđene pojedinačne iznose tražbine pravilno obračunate zatezne kamate po stopi iz članak 29. ZOO-a s tijekom od dana kada je tuženik primio uplatu po osnovi anuiteta jer u smislu odredbe članak 1115. ZOO-a kod vraćanja stečenog bez osnova nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

 

Osim toga pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da nije zastarjela predmetna tražbina iako nije naveo odlučne razloge na kojima temelji to utvrđenje. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. čiji učinak se proteže i na ovaj predmetu, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a prekinuta je zastara predmetne tražbine podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. travnja 2012. i rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (13. lipnja 2014.), a od tog dana do podnošenja tužbe u ovom predmetu (30. lipnja 2015.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a u kojem roku zastarijevaju tražbine restitucijskog zahtjeva temeljene na odredbama stečenog bez osnove.

 

Sud prvog stupnja opravdano je tužitelju koji je uspio u sporu dosudio troškove postupka primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a i pravilno je utvrdio za koje radnje tužitelj ostvaruje pravo na naknadu troškova postupka. Tužitelj i za podnesak od 12. rujna 2017. ostvaruje nagradu iz tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12:dalje Tarifa) jer je to obrazloženi podnesak kojim se odgovara na navode prigovora. Međutim pogrešno je primjenom odredbi Tarife utvrdio visinu nagrade za zastupanje kao da se radi o vrijednosti predmeta spora iznad 100.000,00 kn.

 

Naime vps. je manji od 100.000,00 kn, točnije 62. 695,00 kn (9.553,90 CHF x6,56233248) u smislu odredbe članak 35. u vezi sa člankom 40. stavak 1. ZPP-a jer se tužbeni zahtjev odnosi samo na  novčanu svotu koju tužitelj potražuje u tom iznosu zbog čega nije odlučno koju je vrijednost tužitelj naveo u tužbi već koji novčani iznos potražuje. Osim toga i da je vps. 100.000,00 kn tužitelju bi za svaku poduzetu radnju njegovog punomoćnika pripao iznos od 1.000,00 kn, a ne 2.500,00 kn kako utvrđuje sud prvog stupnja jer pojam do 100.000,00 kn uključuje i iznos od 100.000,00 kn i viša nagrada bi pripadala tek da je vps. veći od tog iznosa.

 

Stoga tužiteljica ostvaruje pravo na naknadu slijedećih troškova zastupanja: za sastav tužbe iznos od 1.000,00 kn (tbr. 7. točka 1. Tarife), sastav tri podneska za svaki po 1.000,00 kn  (tbr 8. točka 1. tarife) i pristupa na dva ročišta za svako 1.000,00 kn ( tbr. 9. točka 1. Tarife), ukupno 6.000,00 kn što uvećano za PDV po stopi od 25 % iznosi 7.500,00 kn. Pripadaju mu i troškovi sudskih pristojbi u iznosu od 1.350,00 kn i vještačenja u iznosu od 1.500,00 kn, odnosno sveukupno na ime troškova postupka ostvaruje pravo na isplatu iznosa od 10.300,00 kn.

 

Iz tih je razloga potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu troškova postupka tužitelja do iznosa od 10.300,00 dok je preinačen i odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 11.300,00 kn (21.600,00 -10.300,00).

 

              Sukladno predmetnom utvrđenju primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

             

Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadnom troškova žalbenog postupka jer je tuženik uspio teksa dijelom sporedne tražbine (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a).

 

U Rijeci 15. svibnja 2019.