Broj: Gž-444/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, po sucu dr. sc. Vladi Skorupu, u pravnoj stvari tužitelja S. j.d.o.o. iz K., OIB …, zastupanog po direktoru B. R., a on po punomoćniku N. O., odvjetnici iz Odvjetničkog društva O. i H. iz Z., protiv tuženika B. D. iz K., OIB …, zastupanog po punomoćniku N. D., odvjetniku iz I. G., radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić Gradu, poslovni broj 20 Pn-29/2018-14 od 30. studenog 2018., 16. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

                                          1. Odbije se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić Gradu, poslovni broj 20 Pn-29/2018-14 od 30. studenog 2018., osim u dijelu tč. I. izreke koji se odnosi na tijek zatezne kamate na glavnicu u iznosu od 9.728,75 kn, za razdoblje od 12. travnja 2016. do 7. ožujka 2018.

 

                                          2. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika, preinačava se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić Gradu, poslovni broj 20 Pn-29/2018 od 30. studenog 2018. u tč. I. izreke, u dijelu koji se odnosi na tijek zatezne kamate na glavnicu u iznosu od 9.728,75 kn za razdoblje od 12. travnja 2016. do 7. ožujka 2018. i sudi:

 

                                          „Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na tijek zatezne kamate na glavnicu u iznosu od 9.728,75 kn za razdoblje od 12. travnja 2016. do 7. ožujka 2018.“

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, tč. I. izreke, nalaže se tuženiku da isplati tužitelju zatezne kamate na glavnicu od 9.728,75 kn od 12. travnja 2016. do 12. studenog 2018.

 

Narednom, tč. II. izreke, odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 9.728,75 kn.

 

U konačnici, tč. III. izreke, nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.312,50 kn, zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

 

Protiv te presude, u odnosu na onaj dio u kojem nije ostvario željeni uspjeh u ovom sporu, a to su tč. I. i III. izreke, žalbu pravovremeno podnosi tuženik, pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. tč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku (“Službeni list“ SFRJ 4/77., 36/77., 36/80., 36/80.,43/52., 69/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91.; “Narodne novine” br. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 123/08.-Isp., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., u nastavku: ZPP).

 

Naglasak žalbe i osnovna teza žalitelja, polazi od toga da on nije vlasnik psa, u kojeg je udarilo vozilo tužitelja, od čega mu je i nastala predmetna šteta na vozilu, već da je to bila njegova kćer, što je sud prvog stupnja sam, na nedvojben način, utvrdio uvidom u potvrdu o čipiranju psa, od strane Veterinarske stanice i uvidom u evidenciju s podacima o vlasništvu psa.

 

Uz to, tuženik prigovora i odluci suda prvog stupnja u pogledu tijeka zatezne kamate, jer polazi od toga da je tužitelj sam platio popravak štete na vozilu, pa stoga zastupa stajalište da je, eventualno, mogao isticati zahtjev za isplatu zateznih kamata od dana kada je autoservisu platio štetu, do dana kada je njegova kćer tužitelju platila glavnicu nastale štete.

 

Žalbom dovodi u pitanje i odluku o troškovima postupka.

 

Zbog svega toga predlaže da se presuda suda prvog stupnja preinači, tako da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

 

Tužitelj je odgovorio na te žalbene navode. Ona ih u cijelosti smatra neosnovanim i predlaže da se tuženik odbije sa žalbom kao neosnovanom.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Nakon provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud svoju argumentaciju gradi polazeći od utvrđenja vezanih uz nastanak štetnog događaja i to prije svega tužbe, koju je   tužitelj podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete, zato što je, prema tvrdnjama tužitelja, njegovo vozilo, 12. travnja 2016., kada je tim vozilom upravljao B. V., kroz naselje Š./Š., naletjelo na psa koji je iznenada istrčao iz dvorišta tuženika, pa je tako došlo do oštećenja vozila.

 

Osim toga, sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelju, imovinsku štetu na vozilu, u visini troškova koje je tužitelj platio servisu za popravak, nadoknadila kćerka tuženika, jer je upravo ona bila vlasnica psa, koji je istrčao iz dvorišta tuženika. Vlasništvo psa od strane kćerke tuženika sud prvog stupnja utvrdio je uvidom u potvrdu o čipiranju i podacima iz evidencije o vlasništvu psa nadležne Veterinarske stanice.

 

Međutim, zaključak je prvostupanjskog suda da je vlasnica psa L., D. I., kćerka tuženika, svojeg psa povjerila toga dana na čuvanje tuženiku i da je za to vrijeme došlo do štetnog događaja, tako da je pas bez nadzora istrčao na cestu na kojoj se odvija promet vozila, zbog čega, temeljem čl. 1063. i čl. 1066. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., u nastavku: ZOO), za to smatra odgovornim tuženika.

 

Utvrđujući nakon toga, da je tužitelju 12. studenog 2018. nesporno isplaćena naknada cjelokupne utužene štete, sud je tuženiku naložio isplatu samo zateznih kamata na iznos naknade štete (kao glavnicu) za razdoblje od dana štetnog događaja, 12. travnja 2016., pa do isplate naknade štete, 12. studenoga 2018., temeljem čl. 1086. ZOO-a.

 

Odlučujući u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći istovremeno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka propisane čl. 365. st. 2. ZPP-a, a u svezi čl. 354. st. 2. tč. 2., 4., 8., 9. , 11., 13. i 14. ZPP-a, prema stajalištu ovog suda cjelokupna kronologija dokaznog postupka ukazuje na to da prvostupanjski sud nije počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz navedenog čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao niti one na koje žalitelj upire u žalbi.

 

Bez osnove su žalbeni razlozi kojima žalitelj nastoji od sebe otkloniti odgovornost za naknadu štete tužitelju.

 

Naime, odgovarajući na žalbene navede tuženika, treba istaknuti da normativni sadržaj odredbe čl. 1045., čl. 1063. i čl. 1064. ZOO-a upućuje na to da se šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete i da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi. Pas koji, bez nadzora i nevezan, istrči na cestu pred auto, predstavlja opasnu stvar. Za to je propisana kauzalna odgovornost.

 

Koncepcija, kauzalne odgovornosti zbog štete nastale od opasne stvari, počiva na vlasništvu nad tom opasnom stvari i upravo je na vlasniku teret dokaza otklanjanja zakonske pretpostavke odgovornosti koja izvire iz kauzaliteta. Vlasnica psa, kćerka tuženika, podmirila je glavnicu predmetne štete tužitelju i oko toga nema prijepora.

 

Moglo bi se reći da je do izmjena ZOO-a, koje su nastupile na snagu 1. siječnja 2006., za štetu od opasne stvari odgovarao je imalac opasne stvari. Odredba čl. 174. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br.  53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., u nastavku: ZOO/91.) glasila je na slijedeći način: „Za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njom bavi. Imaocem se smatra vlasnik stvari.“. Premda je već st. 2. čl. 174. ZOO/91. nastojao otkloniti moguće dvojbe oko toga tko je imalac i tko odgovora  za štetu od opasne stvari, to je i tada bio vlasnik, pragmatično oživotvorenje pojma „imalac“, kada je za štetu od opasne stvari odgovarao njezin imatelj, značilo je da se odgovornim smatralo vlasnika stvari i osobe, koje su temeljem pravno relevantnog odnosa bile u posjedu te stvari. Šire tumačenje tako stipulirane odredbe, pod pojam vlasnika opasne stvari, nije nužno smatrao samo (i jedino) registriranog vlasnika.

 

Izmjene ZOO-a, koje su uslijedile nakon 1. siječnja 2006. ponudile su, u tom dijelu, vrlo precizno terminološko i pravno pojašnjenje pitanja subjekta odgovornosti za štetu od opasne stvari. Odustalo se od tituliranja imatelja opasne stvari i vrlo precizno se propisuje odgovornost vlasnika.

 

Međutim, žalitelja treba uputiti i na normativni sadržaj odredbe čl. 1066. st. 1. ZOO-a, prema kojem, umjesto vlasnika stvari i isto kao on, odgovara osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar da se njome služi ili osoba koja je inače dužna da je nadgleda a nije kod njega na radu.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da je kćer svojem ocu, tuženiku, povjerila na čuvanje psa u njezinom vlasništvu, koji se iz tuženikovog dvorišta, za vrijeme dok mu je bio povjeren na čuvanje, otrgnuo s lanca i dotrčao za tuženikom iz dvorišta na cestu, kada je na njega naletjelo vozilo tužitelja.

 

Dakle, u skladu s normativnim sadržajem čl. 1066. st. 1. ZOO-a, umjesto vlasnika i isto kao i on, za štetu od opasne stvari odgovara i osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar te koji je bio dužan da se o njoj brine, odnosno da ju nadgleda. Žalitelj je propustio voditi računa o psu kojeg mu je vlasnica povjerila na čuvanje, na način koji bi primjeren pa se stoga ne može osloboditi obveze naknade štete koju je tužitelj pretrpio na svojem vozila, nakon što je udario u tog psa, bez obzira što u evidenciji Veterinarske stanice nije evidentiran kao vlasnik psa. Kako će to između sebe razriješiti vlasnica psa, koja je tužitelju isplatila nastalu štetu i tuženik, kojem je psa povjerila na čuvanja, nije od pravnog značaja za konačni ishod ovog spora.

 

Žalba je osnovana u dijelu koji se odnosi na tijek zatezne kamate na glavnicu u iznosu od 9.728,75 kn, za razdoblje od 12. travnja 2016. do 8. ožujka 2018.

 

Zatezne kamate, kao sporedna tražbina, prate pravnu sudbinu glavne tražbine, a to znači da obveza njihovog plaćanja ide na teret osobe koja je odgovorna za štetu. To je u ovom slučaju tuženik, prema čl. 1066. ZOO-a.

 

Odredba čl. 1086. i čl. 1089. ZOO-a uređeno je pitanja dospijeća naknade imovinske štete.

 

Tužitelj je tijekom prvostupanjskog postupka, na ročištu održanom 10. srpnja 2018., u spis dostavio račun o plaćenim troškovima popravka vozila u autoservisu, račun od 8. ožujka 2018., na iznos od 9.728,75 kn i onda na taj iznos snizio svoj tužbeni zahtjev.  Nakon toga vlasnica psa platila mu je taj iznos štete. Sud prvog stupnja odbio ga je za taj dio postavljenog zahtjeva.

 

U konačnici, to znači, da je žalitelj dužan tužitelju isplatiti zatezne kamata na iznos glavnice od dana računa za plaćene troškove popravka u vozila autoservisu do dana kada je kćer tuženika podmirila glavnicu štete. 

 

Odluku o troškovima sud prvog stupnja pravilno temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika rad i ona odgovara uspjehu tužitelja u ovom sporu zbog čega je žalba tuženika neosnovana i tom dijelu. Pri tome, neuspjeh tužitelj sa zahtjevom u pogledu dijela tijeka zatezne kamate, ne dovodi u pitanja visinu dosuđene naknade.

 

Zbog toga je, po čl. 368. st. 1. ZPP- a presuđeno je kao u tč. 1.  izreke, a prema čl. 373. tč. 3. ZPP-a, kao tč. 2. izreke ove presude.

 

Tužitelju nisu priznati troškovi sastava odgovora na žalbu, jer se prema čl. 155., ZPP-a na nalaze potrebnim za donošenje odluke u ovom sporu.

 

Presuda suda prvog stupnja, u tč. II. izreke, koja nije zahvaćena žalbom tuženika, ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci 16. svibnja 2019.