Broj: Gž-712/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, u pravnoj stvari tužitelja A. H. d.o.o. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. I., odvjetnik iz Z., protiv tuženika D. M. iz Č., OIB: ..., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja, izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-3678/16-12, od 21. siječnja 2019., 16. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-3678/16-12, od 21. siječnja 2019., u točki II. izreke, u dijelu u kojem je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilješkinje J. C. iz Č., poslovni broj Ovrv-2247/15, od 20. srpnja 2015. za iznos od 3.820,90 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, u točki I izreke, djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilješkinje J. C. iz Č., poslovni broj Ovrv-2247/15, od 20. srpnja 2015., u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.114,86 kuna sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose, pobliže naveden u citiranoj točki izreke, teku od njihova dospijeća pa do isplate, u roku od 8 dana.

 

U točki II. izreke ukinut je platni nalog sadržan u citiranom rješenju o ovrsi u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.828,86 kuna sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 7,96 kuna od 22. prosinca 2014. i na iznos od 3.820,90 kuna od 20. veljače 2015. do isplate.

 

              Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.541,25 kuna na ime troška parničnog postupka, u roku od 8 dana.

 

Protiv točke II izreke presude, i to dijela kojim je ukinut platni nalog za iznos  naknade za prijevremeni raskid ugovora u visini od 3.820,90 kuna sa zateznim kamatama, žalbu podnosi tužitelj pozivajući se na žalbeni razlog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava iz članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14. - dalje ZPP).

 

              U žalbi osporava stav suda da bi odredba članka 14.2. Općih uvjeta poslovanja tužitelja, koja obvezuje tuženika na plaćanje preostale naknade od isteka obveznog ugovornog razdoblja zbog prijevremenog raskida ugovora, predstavljala nepoštenu, a time ništetnu odredbu u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14. i 110/15. - dalje ZZP), jer da je prilikom ocjene je li pojedinom odredbom Općih uvjeta prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka potrebno uzeti u obzir i sve ono što je tužitelj omogućio tuženiku pod povoljnijim cijenama, a što prvostupanjski sud nije uzeo u obzir. Naime, tužitelj je tuženiku dao mogućnost kupnje mobilnog uređaja po povoljnijoj cijeni u odnosu na tržišnu cijenu, uz ugovornu obvezu korištenja tužiteljevih usluga na rok od 24 mjeseca, na što da je tuženik svjesno pristao, iako je imao mogućnost ugovaranja neke druge tarife, pod nekim drugim uvjetima, ili sklapanja ugovora na kraće razdoblje (6 ili 12 mjeseci). Zbog navedenih razloga, tužitelj smatra pogrešnim stav prvostupanjskog suda da se o odredbi članka 14.2. Općih uvjeta nije pregovaralo, te da bi ista bila ništetena. Također smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 368. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, u nastavku teksta ZOO), jer da je tužitelju u konkretnom slučaju nastala šteta u vidu izmakle koristi koju je tužitelj realno mogao očekivati s obzirom na vremensko trajanje ugovora sa tuženikom, a koji je krivnjom tuženika raskinut prije vremena. Smatra i da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu članka 41. stavka 5. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj: 73/08., 90/11., 133/12., 80/13., 71/14. i 72/17. - dalje ZEK), te predlaže presudu, u pobijanom dijelu, preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troška sastava žalbe, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje naknadu troškova sastava žalbe sa PDV-om i sudskom pristojbom u iznosu od 1.771,87 kuna.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu dugovanja tuženika po osnovi neplaćenih računa za pružene telekomunikacijske usluge u razdoblju od mjeseca lipnja do mjeseca prosinca 2014., te za mjesec siječanj 2015., u ukupnom iznosu od 6.943,72 kuna, od kojeg iznosa se dio dugovanja u visini od 1.700,00 kuna odnosi na preostale nepodmirene rate za preuzeti uređaj Samsung Galaxy S5 bijeli po osnovi sklopljenog ugovora o kupnji uređaja uz obročnu otplatu, a dio u visini od 3.820,90 kuna na ime preostale naknade radi prijevremenog raskida ugovora.

 

Po provedenom dokaznom postupku, u kojem je tuženik sporio postojanje ugovornog odnosa sa tužiteljem, prvostupanjski sud je utvrdio da je povodom zahtjeva tuženika za zasnivanje pretplatničkog odnosa od 13. lipnja 2014., kojeg je tužitelj prihvatio, sklopljen Ugovor o pretplatničkom odnosu za korištenje mobilnih usluga neograničenog trajanja s ugovorenim minimalnim trajanjem ugovora od 24 mjeseca i ugovorenom Tarifom „Bez granica L“, kojeg je tuženik vlastoručno potpisao i priložio osobnu iskaznicu, pristajući na sve navedene uvjete iz ugovora, a time i Opće uvjete poslovanja tužitelja. Također je utvrdio da je tuženik, u okviru odabranog tarifnog paketa, ostvario pravo i na kupnju mobilnog uređaja marke Samsung Galaxy S5 bijeli, po povlaštenoj cijeni od 3.599,00 kuna, uz inicijalnu uplatu (odmah prilikom kupnje) iznosa od 1.199,00 kuna i odobrenu obročnu otplatu u 24 obroka uz iznos mjesečne rate od 100,00 kuna, te da je pretplatnički odnos raskinut 2. siječnja 2015., sukladno prethodno poslanoj obavijesti tužitelja, jer tuženik nije redovito podmirivao račune za pružene i korištene telekomunikacijske usluge. Na temelju tih utvrđenja, prvostupanjski sud je primjenom odredbi članka 7., članka 219. i članka 221.a ZPP-a, te članka 9. i članka 360. stavka 1. ZOO-a, održao na snazi platni nalog iz predmetnog javnobilježničkog rješenja o ovrsi za iznos od 3.114,86 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama, što uključuje dug po osnovi neplaćenih računa u iznosu od 1.414,86 kuna i dug na ime preostalih nepomirenih rata za kupljeni mobilni uređaj u iznosu od 1.700,00 kuna, te odlučio kao u nepobijanoj točki I izreke presude.

 

Točkom II izreke presude prvostupanjski sud je odbio preostali dio tužiteljevog zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade za prijevremeni raskid ugovora u iznosu od 3.820,90 kuna, iskazanu na računu za mjesec siječanj 2015., sa pripadajućim zateznim kamatama, te isplatu iznosa od 7,96 kuna na ime obračunatih zateznih kamata iskazanih na računu za mjesec studeni 2014. sa daljnjim zateznim kamatama, uz obrazloženje da je odredba članka 14.2. Općih uvjeta tužitelja, kojom je propisano da ukoliko je ugovor tijekom obveznog trajanja raskinut od strane V. krivnjom krajnjeg korisnika, da je krajnji korisnik obvezan platiti ukupni iznos svih preostalih mjesečnih naknada za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora, nepoštena, a time i ništetna, jer kao odredba unaprijed formuliranog ugovora trgovca - tužitelja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tuženika, jer ga obvezuje da do kraja razdoblja na koje je ugovor sklopljen, ispunjava svoju obvezu u vidu plaćanja mjesečnih naknada za pristup telekomunikacijskoj mreži i to u obliku jednokratne nagrade, iako je ugovor raskinut, dok s druge strane raskidom ugovora tužiteljeva obveza u potpunosti prestaje, jer je tužitelj prestao pružati usluge na koje se ugovorom obvezao, sve u smislu odredbi članka 49. stavak 1. i 2. i članka 50. stavak 1. ZZP-a. Osim toga, navedeni je zahtjev tužitelja odbijen i primjenom odredbe članka 221.a ZPP-a, jer sve i da se radi o naknadi štete u smislu odredbi članka 368. ZOO-a, tužitelj u predmetnom postupku nije dokazao količinu i vrstu usluga koje su tuženiku obračunate po povoljnijoj tarifi, odnosno razliku u cijeni tih usluga da su se iste obračunavale po redovnoj tarifi koja bi se primjenjivala da između stranaka nije sklopljen predmetni pretplatnički odnos. U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatom obračunate zatezne kamate u visini od 7,96 kuna, koja je iskazana na računu za mjesec studeni 2014., prvostupanjski sud je odgovorio da sve dok nije prestala glavna novčana tražbina iz koje proizlaze zatezne kamate, a radi se o tražbini za mjesec lipanj 2014., da se zatezne kamate ne mogu obračunati, niti utužiti u apsolutnom iznosu, slijedom čega je i u tom dijelu odbio zahtjev tužitelja i odlučio kao u točki II izreke presude.  

 

              Odluku o troškovima postupka iz točke III izreke prvostupanjski sud je donio pozivom na odredbe članka 154. stavka 2. i 155. ZPP-a, a u svezi sa relevantnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15, u nastavku teksta Tarifa).

 

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, u svezi s člankom 467. stavkom 1. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda, pa tako niti počinjenje povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju ukazuje tužitelj u žalbi s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

 

Protivno žalbenim navodima tužitelja, ovaj sud drži da je prvostupanjski sud, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, koje u žalbenoj fazi nije dopušteno preispitivati, pravilno primijenjeno materijalno pravo u pobijanom dijelu presude (točka II izreke) kada je ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi u pogledu naknade za prijevremeni raskid ugovora u iznosu od 3.820,90 kuna.

 

Prema odredbi članka 55. stavak 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna dok je odredbom članka 49. istog Zakona propisano koje su nepoštene odredbe, a to je između ostaloga i ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), pri čemu se smatra kako se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njegov sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

S obzirom na činjenicu da je sve odredbe Općih uvjeta poslovanja tužitelja, pa tako i odredbu članka 14.2. Općih uvjeta o naknadi za prijevremeni raskid ugovora unaprijed formulirao tužitelj na standardnom ugovoru, to postoji presumpcija da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelj suprotno nije uspio dokazati.

 

Naime, sadržaj takve odredbe kojom se pretplatnik obvezuje nakon raskida ugovora na plaćanje ukupnog iznosa svih preostalih mjesečnih naknada za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora, protivan je načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje neravnotežu u pravima ugovornih strana na štetu potrošača, a što je sud prvog stupnja, protivno žalbenim navodima tužitelja, valjano obrazložio te je pravilno odlučio o ništetnosti citirane odredbe Općih uvjeta, te o tome da tuženik nije u obvezi isplatiti tužitelju spornu tražbinu.

 

U odnosu na žalbene navode tužitelja u kojima se poziva na primjenu odredbe članka 41. stavka 5. ZEK-a, valja istaći da je navedena odredba, u svojem sadržaju kako je citira tužitelj u žalbi, odnosno kojom je obuhvaćena i situacija kada „ugovor bude raskinut krivnjom pretplatnika“, stupila na snagu tek 15. srpnja 2017., donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama ZEK-a („Narodne novine“ broj 71/17), što je nakon nastanka pretplatničkog ugovornog odnosa, pa se stoga ista ne može primijeniti u ovom slučaju.

 

Žalbeni navodi tužitelja koji se odnose na njegov zahtjev za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze u smislu odredbi članka 368. ZOO-a, također nisu osnovani, s obzirom da štetu utvrđuje sud tek nakon što je ista prouzročena, pa je stoga na tužitelju bio teret dokaza da je zbog neispunjenja obveze pretrpio štetu, kao i iznos pretrpljene štete, nakon čega bi eventualno ostvarivao pravo na pretrpljenu naknadu, a što prema pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda, tužitelj nije uspio dokazati. Osim toga, treba imati u vidu da je odredbom članka 50. točka 5. ZZP-a propisano da kao ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a mogle smatrati nepoštenim jesu i odredbe kojim se potrošač obvezuje platiti naknadu štete zbog neispunjenja koja je znatno veća od stvarne štete.

 

Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 2. i članka 155. ZPP-a, u svezi sa relevantnim odredbama Tarife.

Radi navedenog, žalbu tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu, te primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Prvostupanjska presuda u točki I i III izreke, te u točki II izreke, u dijelu u kojem je predmetni platni nalog ukinut za iznos od 7,96 kuna sa zateznim kamatama, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci 16. svibnja 2019.