Broj: Gž-1040/2017-7.

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

                            Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović Terzić predsjednice vijeća, Dubravke Šimić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te mr. sc. Zlatka Pirc člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Z.       (OIB: …), zastupan po punomoćniku M. R. odvjetniku iz Z., protiv 1. tuženica V. D. B. iz Z., (OIB: …) i 2. tuženice T. K.-D. iz Z., (OIB: …), zastupane po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu O. i H. d.o.o. iz Z., radi isplate, rješavajući žalbe tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu od 2. svibnja 2017., poslovni broj: 26 Povrv-2915/2013-44., u sjednici vijeća održanoj 16. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

                            I. Žalba tužitelja Grada Z. se odbija kao neosnovana, a žalba 1. tuženice V. D. B. i 2. tuženice T. K.-D. prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu od 2. svibnja 2017., poslovni broj: 26 Povrv-2915/2013-44.:

 

                            - potvrđuje u točki II. izreke kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika N. T. iz Z. poslovni broj: Ovrv-790/13. od 30. travnja 2013. za iznos od 51.088,94 kn glavnice i za trošak ovršnog postupka u iznosu od 5.722,04 kn,

 

                            - preinačuje u točki I. izreke i odluci o troškovima postupka (točka III. izreke) i sudi:

 

                            Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika N. T. iz Z. poslovni broj: Ovrv-790/13. od 30. travnja 2013., u dijelu kojim je 1. tuženici V. D. B. i 2. tuženici T. K.-D. naloženo isplatiti tužitelju Gradu Z. iznos od 112.674,47 kn sa zakonskom zateznom kamatom, te se tužbeni zahtjev odbija.

 

                            II. Nalaže se tužitelju Gradu Z. naknaditi 1. tuženici V. D. B. i 2. tuženici T. K.-D. iznos od 37.797,75 kn, u roku od 15 dana.

 

                            III. Odbija se tužitelj sa zahtjevima za nadoknadu troška žalbe i odgovora na žalbu.

 

r i j e š i o   j e

 

                            Žalba tuženica V. D. B. i T. K.-D. izjavljena protiv točke IV. izreke presude odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

                            Presudom suda prvog stupnja platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika N. T. iz Z. poslovni broj: Ovrv-790/13. od 30. travnja 2013., održan je na snazi u dijelu kojim je tuženicama naloženo isplatiti tužitelju iznos od 112.674,48 kn sa zakonskom zateznom kamatom pobliže naznačenoj u izreci presude (točka I. izreke), a ukinut u dijelu kojim je tuženicama naloženo isplatiti tužitelju iznos od 51.088,94 kn i  trošak ovršnog postupka u iznosu od 5.722,04 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom (točka II. izreke); tuženicama je naloženo da solidarno tužitelju naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 15.576,14 kn sa zakonskom zateznom kamatom pobliže naznačenoj u izreci presude (točka III. izreke); troškovi punomoćnika tuženica nastali zbog delegacije suda u iznosu od 626,00 kn isplatit će se na teret državnog proračuna RH (točka IV. izreke).

                                                       

                            Protiv presude žalbe su pravovremeno podnijeli tužitelj i tuženice.

 

                            Tužitelj pobija presudu u točkama II i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači sukladno žalbenim navodima. Traži trošak sastava žalbe.

 

                            Tuženice pobijaju presudu u točkama I., III. i IV. izreke zbog razloga navedenih u članku 353. stavku 1. točka 1-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj  53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – dalje: ZPP). Predlažu da se presuda u pobijanom dijelu preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traže trošak sastava žalbe.

 

                            Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženica predlaže da se žalba odbije i prvostupanjska presuda potvrdi. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

             

                            Žalba tužitelja nije osnovana.

 

                            Žalba tuženica je osnovana, a u dijelu kojim je izjavljena protiv točke IV. izreke presude, nedopuštena.

 

                            Suprotno žalbenim navodima tuženica, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su dovoljno jasni, pa u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano ukazuje žalbom.

 

                            Tuženice iznose u žalbi i da je u prvostupanjskom postupku počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točka 6. ZPP-a jer je prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev isključivo temeljem dokaza koje je predložio tužitelj.

 

                            Ti žalbeni navodi su neosnovani, obzirom da sud odlučuje koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa  ukoliko ne prihvati dokazne prijedloge jedne stranke, u ovom slučaju tuženica, takvim postupanjem prvostupanjskog suda tuženicama nije onemogućeno raspravljanje pred sudom, pa u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točka 6. ZPP-a, a nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. stavka 2. članka 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

                           

                            Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za korištenje poslovnog prostora u Z., površine 149,40 m², za razdoblje od ožujka 2007. do ožujka 2011., i to u visini zakupnine koju bi uprihodio od trećih osoba da je poslovni prostor bio u posjedu tužitelja jer ga je mogao davati u zakup.                            

 

                            Tvrdnja tužitelja je da su tuženice navedeni poslovni prostor u utuženom razdoblju držale bez valjane pravne osnove i tužbeni zahtjev temelji na članku 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15 – dalje: ZOO).

                           

                            U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da se radi o nacionaliziranoj nekretnini, da su tuženice bivše suvlasnice te nekretnine, da su sukladno odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavensko komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 – dalje: Zakon o naknadi) bivši vlasnici, uključujući i tuženice, podnijeli zahtjev za povrat predmetne nekretnine, a Republika Hrvatska zahtjev da se utvrdi njezino pravo vlasništva na toj nekretnini, da je djelomičnim rješenjem Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada Z. od 20. srpnja 2010., pravomoćnim 16. rujna 2010., navedeni poslovni prostor dan u vlasništvo bivšim vlasnicima, između ostalih i tuženicama, u 3312/4608 dijela, a da je djelomičnim rješenjem od 19. svibnja 2011., pravomoćnim 27. lipnja 2011., utvrđeno da je Republika Hrvatska stekla pravo vlasništva predmetnog poslovnog prostora u 1296/4608 dijela, kao i da prema Zapisniku tužitelja od 8. ožujka 2007. ključeve tog poslovnog prostora posjeduju tuženice. 

 

                            Temeljem navedenog utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da je do pravomoćnog okončanja postupka povrata nacionalizirane imovine, sukladno odredbama članka 67. i članka 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine" broj 90/92, 94/93, 117/93, 5/97, 17/99, 128/99, 51/00, 33/01), članka 33. Zakona o Gradu Zagrebu ("Narodne novine" broj 90/92, 76/93, 69/95, 14/97 i 36/98), članka 13. Zakona o naknadi i članka 41. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnih prostora ("Narodne novine" broj 125/11) tužitelj bio ovlašten upravljati predmetnim poslovnim prostorom, da su tuženice poslovni prostor u utuženom razdoblju držale u posjedu bez pravne osnove i nisu plaćale nikakvu naknadu, pa da su u obvezi platiti za njegovo korištenje naknadu za korist koju su imale od uporabe tuđe stvari, te je djelomično za dio tužbenog zahtjeva koji nije u zastari (5 godina unazad od podnošenja tužbe – za razdoblje od 15. travnja 2008. do ožujka 2011.) održao platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na snazi, u dijelu kojim je tuženicama naloženo da tužitelju plate iznos od 112.674,48 kn, dok je u preostalom dijelu platni nalog ukinut, a visinu tužbenog zahtjeva je utvrdio prema Zaključku od kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik Grada Z. 7/04, 18/07, 8/08, 14/09, 22/09 – dalje: Zaključak o kriterijima za određivanje zakupnine).

 

                            Osnovano se iznosi u žalbi tuženica da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije, kao i pogrešno zaključio da je tužitelj dokazao visinu tužbenog zahtjeva, pa je pobijana presuda donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava.

 

                            Kao dokaz da se tuženice nalaze u posjedu predmetnog poslovnog prostora tužitelj je u spis priložio Zapisnik od 8. ožujka 2007., koji je sastavljen povodom kontrole poslovnih prostora, i u kojem se navodi da ključeve poslovnog prostora, po izjavi N. O., punomoćnice bivših vlasnika, posjeduju tuženice, kao i da je N. O. izjavila da su brave zamijenjene radi sanacije procurenja u prostorima, a po tužitelju te tvrdnje dokazuje i Zapisnik od 3. prosinca 2007.

 

                            Saslušane kao stranke tuženice su iskazale da je N. O. (njihova kći i nećakinja), koja na adresi Z., na kojoj se nalaze i navedeni poslovni prostori, ima odvjetnički ured, pozvala bravara i ušla u prostor, jer je iz njega prodirala voda, te da njima, nakon što je promijenila bravu, nije predala ključ.

 

                            Suglasno je iskazala i svjedokinja N. O., iz čijeg iskaza proizlazi da se sve vrijeme ključ od poslovnog prostora nalazi kod nje, da je o promjeni brave obavijestila tuženice tek kada su ostvarile pravo na povrat imovine, kao i da tužitelj nije tražio da mu preda ključ od poslovnog prostora.

 

                            Iz sadržaja Zapisnika od 3. prosinca 2007. proizlazi da je sastavljen po Gradskom stambeno komunalnom gospodarstvu Z., na licu mjesta, u predmetnom poslovnom prostoru, da je prisutna N. O., te da je očevidom u prostor vidljivo da je jako derutan i uništen bez podova, nema struje ni vode, i za obavljanje bilo kakve djelatnosti potrebna je temeljita rekonstrukcija.

 

                            Obzirom da tužitelj pasivnu legitimaciju tuženica dokazuje Zapisnikom od 8. ožujka 2007., a čiji sadržaj su svjedokinja N. O. i tuženice osporile, kao i Zapisnikom od 3. prosinca 2007. iz kojeg proizlazi da je izvršen očevid u predmetni poslovni prostor u prisutnosti N. O., što ukazuje da je ista imala ključ od poslovnog prostora, a da tužitelj nakon saznanja da tuženice koriste poslovni prostor (po njegovim tvrdnjama) od 2007. nije poduzeo nikakvu radnju protiv tuženica za povrat tog poslovnog prostora u posjed, već je 2013. pokrenuo ovaj postupak radi isplate naknade za korištenje poslovnog prostora, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj dokazao da tuženice bespravno drže u posjedu poslovni prostor.

 

                            Prvostupanjski sud je pogrešno zaključio i da je tužitelj ovlašten potraživati naknadu za korištenje poslovnog prostora temeljem Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine, na što se također osnovano ukazuje žalbom tuženica.

 

                            Odredbom članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

                            Nadalje, prema odredbi članka 1120. ZOO-a propisano je kad netko tuđu stvar uporabi u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.

 

                            Iz Zapisnika od 3. prosinca 2007. vidljivo je da je očevidom u prostore na adresi Z. u dvorištu lijevo (zgrada od tri etaže) utvrđeno da su prostori jako derutni i uništeni i bez podova, da nema struje ni vode i za obavljanje bilo kakve djelatnosti je potrebna temeljita rekonstrukcija od krova do temelja.

 

                            Iz nalaza i mišljenja vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina K. J., a koji se temelji na očevidu na licu mjesta održanom 5. rujna 2016., na kojem su saslušani kao svjedoci L. N. i V. E. dipl. ing. građevine, na okolnost stanja i korištenja prostora u razdoblju od 2007. do ožujka 2011., proizlazi da taj prostor nije bilo moguće dati u najam u utuženom razdoblju bez znatnih ulaganja, obzirom da je bio u izrazito lošem stanju radi nekorištenja i neodržavanja, a na dan očevida nije uporabljiv.  

 

                            Obzirom na sadržaj Zapisnika od 3. prosinca 2007., te nalaz vještaka K. J., koji tužitelj nije osporio, osnovano se ukazuje žalbom da je visinu naknade trebalo temeljiti na realnim pokazateljima, odnosno da je za utvrđivanje visine odlučno kakva je bila potražnja za davanjem u zakup predmetnog poslovnog prostora s obzirom na njegovu veličinu i kvalitetu, vezano za tržišne uvjete ponude i potražnje, a ne temeljem kriterija za utvrđivanje zakupnine za poslovne prostore u upotrebi Grada Z..

 

                            Po mišljenju ovoga suda, navedeni kriteriji podrazumijevaju odgovarajuće uređene prostore i prostore određene kvalitete, a što nije slučaj u ovoj pravnoj stvari, jer tek tako utvrđena visina imovinske koristi koju su stekle tuženice, može predstavljati korist temeljem stečenog bez osnove, pa je tužbeni zahtjev trebalo odbiti i iz razloga jer tužitelj nije dokazao njegovu visinu.

 

                            Budući tužitelj nije dokazao pasivnu legitimaciju, niti visinu tužbenog zahtjeva, ostali žalbeni navodi tuženica nisu razmatrani, kao niti žalba tužitelja, koja je slijedom iznesenog bespredmetna.

 

                            Stoga je žalba tuženica prihvaćena i prvostupanjska presuda preinačena u pobijanom dijelu (točka I. izreke), sukladno odredbi članka 373. točka 3. ZPP-a, dok je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanom dijelu (točka II. izreke), sukladno članku 368. stavku 1. ZPP-a.

 

                            Nakon preinake prvostupanjske presude, tuženice su u cijelosti uspjele u postupku, pa im je tužitelj dužan naknaditi parnični trošak, sukladno odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a.

 

                            Prvostupanjski sud je pravilno priznao tuženicama u prvostupanjskom postupku trošak u iznosu od 30.937,50 kn, pravilno zaključujući da trošak sastava podnesaka od 12. studenog 2014., 24. studenog 2014., 11. studenog 2014., 23. rujna 2015., 5. travnja 2016., 13. svibnja 2016., 14. studenog 2016. i 13. veljače 2017. nije bio potreban za vođenje postupka, obzirom da su se tuženice istima očitovale o tijeku postupka i navodima tužitelja iznesenim tijekom postupka, a navode iz podnesaka mogle su iznijeti i na raspravnim ročištima za koja im je priznat trošak zastupanja po punomoćniku.

                                                       

                            U drugostupanjskom postupku tuženicama pripada trošak sastava žalbe u iznosu od 3.125,00 kn prema Tbr. 10. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa), PDV u iznosu od 781,25 kn prema Tbr. 42. Tarife, te trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 2.954,00 kn, sukladno Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 26/03 – pročišćeni tekst, 125/11, 112/12, 157/13 , 110/15), ukupno 6.860,25 kn.

 

                            Ukupni troškovi koji pripadaju tuženicama u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku iznose 37.797,75 kn.

                                                       

                            Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za nadoknadu troška sastava žalbe jer s njom nije uspio, kao i sa zahtjevom za naknadu troška sastava odgovora na žalbu, jer ta radnja nije bila potrebna, sukladno članku 166. stavku 1. u vezi sa člankom 154. stavkom 1. i člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.                            

 

                            Tuženice su izjavile žalbu i protiv točke IV. izreke prvostupanjske presude kojom su, temeljem članka 11. stavka 4. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16), troškovi punomoćnika tuženica nastali zbog delegacije suda utvrđeni u iznosu od 626,00 kn i isplata naložena na teret Državnog proračuna, a navode u žalbi da je trošak delegacije trebalo odrediti u iznosu od 9.749,00 kn.

 

                            Žalba tuženica je u tom dijelu nedopuštena jer tuženice nisu ovlaštene na njezino podnošenje, već su to njihovi punomoćnici, pa je ista, sukladno članku 367. stavak 1. ZPP-a, u tom dijelu odbačena kao nedopuštena.

                                         

                            Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci.

                                                                     

Slavonski Brod, 16. svibnja 2019.