Broj: Gž-698/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sutkinji Dragici Samardžić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z. O. iz S., OIB:…, zastupan po punomoćnicima V. L. i Ž. V., odvjetnicima u S., protiv tuženika Grad S., S., OIB:…, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-4439/17-5 od 10. studenog 2017., 20. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća, dok se žalba tuženika u cijelosti odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Splitu broj P-4439/17-5 od 10. studenog 2017.

 

a)      potvrđuje u dijelu kojim je naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.000,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. veljače 2015. do isplate i dijelu kojim je tužitelj odbijen za više zatraženo u iznosu od 6.000,00 kuna,

 

b)     preinačuje u dijelu odluke o parničnom trošku i u tom dijelu rješava:

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi daljnji parnični trošak u iznosu od 8.692,87 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 10. studenog 2017. do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom pobijanom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.000,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. veljače 2015. do isplate dok je za više zatraženo u iznosu od 6.000,00 kuna tužbeni zahtjev odbijen, te isplati na ime imovinske štete iznos od 600,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja, dok je za više zatraženu zateznu kamatu zahtjev tužitelja odbijen. Također, naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.397,00 kuna.

 

Tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu naknade štete ( za iznos od 6.000,00 kuna ) zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud uvaži žalbu i preinači presudu, sukladno žalbenim navodima, podredno, istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Žali se i tuženik, koji pobija prvostupanjsku presudu u dosuđenom dijelu zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 2. i 3. ZPP-a, predlažući da drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da istu preinači.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalba tužitelja djelomično je osnovana.

 

Žalba tuženika nije osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu od bitnih povreda normiranih odredbom članka 354. stavka 2. točke 2., , 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju je pretrpio u štetnom događaju koji se dogodio 9. veljače 2012. prouzročene padom tužitelja kao pješaka na zaleđenom pločniku …. u S.

 

Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja nakon što je u zakonitom provedenom postupku utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj unatoč tomu što je bio u pratnji sina i na sebi imao zimske cipele – gležnjače, pao na zaleđenom dijelu nogostupa u …, i tom prigodom zadobio lom desne noge,

- da je nogostup … javna površina, a da  9. veljače 2015. nije bio očišćen od naslaga zaleđenog snijega koji je padao danima,

- tužitelju da je ustanovljen prijelom lisne kosti desnog nožnog zgloba bez pomaka, da mu je postavljena potkoljenična sadrena longeta koja da je skinuta 20.ožujka 2012. i nakon toga je upućen na fizikalnu terapiju koju je obavljao kroz mjesec travnja 2012.,

- prema provedenom medicinskom vještačenju da je tužitelju zaostalo umanjenje životnih aktivnosti u iznosu od 3 % što znači da će ulagati pojačane napore kod dužeg hodanja, trčanja, te kod hodanja po neravnom terenu, bolove da je trpio jakog intenziteta jedan dan, srednjeg intenziteta pet dana i slabog intenziteta  mjesec dana, tuđa njega i pomoć da mu je bila potrebna mjesec dana 1 sat dnevno kao pomoć kod obavljanja osobne higijene, strah da je imao u jakom intenzitetu primarni prvu minutu, a nakon toga još 10-tak sati sekundarni strah jakog intenziteta zatim još četiri dana srednjeg intenziteta i tri tjedna slabog intenziteta.

 

Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu osnova u skladu su sa sadržajem dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je prvostupanjski sud ispravno cijenio, kako to nalaže odredbe članka 8. ZPP-a, o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge koje prihvaća i na koje upućuje ovaj drugostupanjski sud.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj hodajući po javnoj površini dana 9. veljače 2012.  koja nije bila očišćena od snijega pao i pretrpio štetu za koju je odgovoran tuženik kao imatelj opasne stvari, u konkretnom slučaju zaleđeni pločnik – kolnik, pa je bez obzira što je poslove održavanja infrastrukturnih objekata pa i čišćenje snijega povjerio trećoj osobi ( C. d.o.o. ) nije prestala njegova odgovornost za nastalu štetu, sve sukladno odredbi članka 1064. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) i temeljem odredbe članka 2. i 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 26/03, 82/04, 38/09 i 49/11, dalje: ZKG).

 

U žalbi tužitelj ističe da je iznos naknade štete zbog povrede njegovog tjelesnog i duševnog zdravlja trebalo dosuditi u ukupno zatraženom iznosu, a tuženik osporava osnov i visinu štete.

 

I prema mišljenju ovog žalbenog suda, obveza tuženika bila je osigurati trajno i kvalitetno obavljanje komunalnih djelatnosti, odnosno održavanje javne površine, a pri tom nije odlučno, kako to pogrešno tumači tuženik, da radilo o izvanrednim, prekomjernim, višednevnim snježnim padalinama, koje su za posljedicu imale zaleđenost svih prometnica grada o čemu su izvještavali mediji pa je tužitelj trebao uložiti dužnu pažnju.

 

Dakle, temeljem citiranih propisa jasno je da je Grad S. dužan osigurati funkcioniranje službi od javnog značaja, u smislu odredaba provedbe Zakona o komunalnom gospodarstvu, iz čega proizlazi da se komunalna djelatnost obavlja tako da se spriječi uzrokovanje i nanošenje štete građanima. Prenošenjem obavljanja pojedinih komunalnih djelatnosti na druge osobe tuženik se ni u kom slučaju ne oslobađa obveze vršenja nadzora i poduzimanja mjera radi osiguranja pravnog djelovanja tih osoba zbog čega se isti ne oslobađa odgovornosti za štetu koja nastane radi propusta u radu službi na koje je prenio navedene ovlasti. I po ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik temeljem citiranih propisa odgovoran za štetu tužitelju, a koju štetu mu je dužan naknaditi, pa se žalba tuženika ukazuje neosnovana.

 

Odredbom članka 19. točke 2. ZOO-a propisano je da pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

 

Odredbom članka 1100. ZOO-a normirano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 1100. ZOO-a, te članka 1095. ZOO-a utvrdio visinu imovinske i neimovinske štete tužitelju. Naime, prvostupanjski sud je pravičnu naknadu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno zdravlje odredio na temelju utvrđenih manifestacija svih posljedica na tužiteljevo psihičko i fizičko zdravlje, kako povremenih tako i trajnih, te na njegovo osobno funkcioniranje u trenutku povrede i tijekom liječenja.

 

Naime, Zakon o obveznim odnosima iz 2005. godine uveo je novu koncepciju neimovinske štete tako da, prema mjerodavnim odredbama članka 19., 1046. i članka 1100. ZOO-a, pretrpljene fizičke boli, duševne boli i strah više ne predstavljaju pravno priznate oblike neimovinske štete, jer ne predstavljaju samostalne oblike povrede prava osobnosti kakve propisuje odredba članka 19. stavak 2. ZOO-a.

 

Fizičke boli, razni oblici duševnih boli, strah i naruženost samo su kriteriji koji zajedno s ostalim okolnostima slučaja iz članka 1100. ZOO-a utječu na ocjenu suda je li i u kojoj mjeri pravo osobnosti povrijeđeno, a jačina i trajanje tih boli kao i druge okolnosti slučaja, kriteriji su odnosno kvalifikatorne okolnosti težine povrede i one utječu na visinu naknade u svakom konkretnom slučaju. Prema tome, pravična naknada za povredu prava osobnosti više se ne razlučuje po navedenim kriterijima već se dosuđuje u cjelovitom iznosu vodeći računa o okolnostima iz citiranih propisa.

 

U konkretnom se sporu, odluka suda prvog stupnja o visini novčane naknade za povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje ukazuje pravilnom, što tužitelj i tuženik žalbenim navodima nisu doveli u sumnju.

 

Utvrđujući visinu štete, u primjeni odredbe članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a, sud je prvog stupnja vodio računa o težini povrede prava osobnosti, jačini i trajanju povreda izazvanih fizičkih i duševnih bolova, te straha, uzimajući u obzir karakter i težinu ozljede kao i dob tužiteljice, pa je kod tako pravilno utvrđenog činjeničnog stanja izvršio i pravilnu primjenu materijalnog prava te je ocijenio da je stupanj povrede prava osobnosti tužitelja na tjelesno i duševno zdravlje takav da opravdava dosuđenje pravične novčane naknade u iznosu od 10.000,00 kuna.

 

U navedenom smislu, ocjena suda prvog stupnja, glede ukupne neimovinske štete u odnosu na težinu ozljeda i posljedica je pravilna, odnosno visinom primjereno dosuđena, pa tužitelj neutemeljeno tvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, a nematerijalna šteta dosuđena u neprimjerenom iznosu.

 

Također, pravilo je na navedeni iznos dosuđena i zatezna kamata, u smislu članka 29. ZOO-a, u svezi sa člankom 1103. ZOO-a, koja teče od podnošenja tužbe do isplate.

 

Odluka o trošku postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 2. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), valjano je odmjerena ali je propušteno njome odlučiti o dijelu zatraženog troška koji se odnosi na dužne sudske pristojbe. Naime, tužitelj je tijekom prvostupanjskog postupka zatražio i naknadu sudskih pristojbi za tužbu, presudu, žalbu protiv presude od 28. veljače 2017. i sastav te žalbe.

 

Stoga je tužitelju, povrh priznatih 5.397,00 kuna valjalo obistiniti i daljnji trošak na ime pristojbi za tužbu i presudu po 662,00 kuna, te pristojbi žalbi protiv presude od 28. veljače 2017. i  od 14. studenog  2017. po 400,00 kuna. Nadalje, trošak sastava žalbe od 28. veljače 2017., sukladno vrijednosti predmeta spora žalbenog postupka ( 6.000,00 kn – 75 bodova uvećano za 25%, a sukladno Tbr. 10. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ) što pomnoženo s vrijednošću boda i pridodanim PDVom iznosi 1.171,87 kuna, dakle ukupno 3.295,87 kuna. Tužitelju nije priznat sastav žalbe od 14. studenog 2017. jer njome nije uspio s glavnim zahtjevom, nego samo u dijelu koji se tiče troška postupka ( sporedno traženje ).

 

S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika i djelomično žalbu tužitelja kao neosnovane i djelomično potvrditi pobijanu presudu, dok je djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a, a u vezi s odredbom članka 381. ZPP-a, valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka te odlučiti kao u izreci ove presude.    

 

U Splitu 20. svibnja 2019.