Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Rev 2380/2015-2 Vrhovni sud Republike Hrvatske
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Rev 2380/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice A. D.-M., J., OIB: ... i drugotužiteljice P. M., J., OIB ... , koje zastupa punomoćnik K. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. d.d., Z., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik K. F. Š. odvjetnik iz O. društva G., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž 3782/14-2 od 14. svibnja 2015. kojima je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-635/10-51 od 27. ožujka 2014., u sjednici vijeća održanoj 22. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Revizija tuženika u dijelu protiv odluke o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

II. Zahtjev tužiteljica za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika u dijelu protiv odluke o troškovima parničnog postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom:

 

- naloženo tuženiku da plati prvotužiteljici A. D.-M. 50.000,00 kn, a drugotužiteljici P. M. 35.000,00 kn sa zateznim kamatama (toč. I. izreke),

 

- naloženo tuženiku da plati prvotužiteljici A. D.-M. 22.542,47 kn, a drugotužiteljici P. M. 2.254,24 kn sa zateznim kamatama (toč. II. izreke),

 

- naloženo tuženiku da plati prvotužiteljici A. D.-M. 16.548,70 kn, a drugotužiteljici P. M. 4.137,18 kn sa zateznim kamatama (toč. III. izreke),

 

- naloženo tuženiku da plati prvotužiteljici A. D.-M. 20.800,55 kn, a drugotužiteljici P. M. 9.454,79 kn sa zateznim kamatama (toč. IV. izreke),

 

- naloženo tuženiku da plati prvotužiteljici A. D.-M. 7.026,85 kn, a drugotužiteljici P. M. 7.026,85 kn sa zateznim kamatama (toč V. izreke),

 

- naloženo tuženiku da plati prvotužiteljici A. D.-M. 2.759,63 kn sa zateznim kamatama (toč. VI. izreke),

 

- naloženo tuženiku da plati prvotužiteljici A. D.-M. 4.138,67 kn sa zateznim kamatama (toč. VII. izreke),

 

- naloženo tuženiku da plati prvotužiteljici Anici Detić-Mežnarić 2.086,46 kn sa zateznim kamatama (toč. VIII. izreke),

 

- naloženo tuženiku da plati drugotužiteljici P. M. 189,10 kn sa zateznim kamatama (toč. IX. izreke),

 

- naloženo tuženiku da tužiteljicama nadoknadi parnične troškove u iznosu od 66.624,00 kn sa zateznim kamatama (toč. X. izreke).

 

Presudom i rješenjem drugostupanjskoga suda odlučeno je:

 

„Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, br. P-635/10-51 od 27. ožujka 2014.g. u toč. I izreke za iznos od 30.000,00 kn u odnosu na I-tužiteljicu i za iznos od 25.000,00 kn u odnosu na II-tužiteljicu kao i u toč. II, III, IV, V, VI, VIII, IX a ista žalba djelomično se usvaja te se odluka o troškovima postupka u toč. X izreke preinačuje na način da se rješava:

 

Nalaže se tuženiku da plati I i II tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 48.758,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od 27. ožujka 2014.g. pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

Nepobijani dio toč. I izreke u visini od 20.000,00 kn u odnosu na I-tužiteljicu i u visini od 10.000,00 kn u odnosu na II-tužiteljicu kao i nepobijana toč. VII izreke presude ostaju neizmijenjeni.

 

Tužiteljicama se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.“

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja tuženik je podnio reviziju prema odredbama čl. 382. st. 1. toč. 3. i čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, dalje: ZPP) u kojoj je naveo da reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava, a reviziju prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP zato što odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te je predložio ovom revizijskom sudu da „pobijanu presudu preinači, podredno ukine i predmet vrati drugostupanjskom – prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku“.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljice su osporile revizijske navode i predložile da se revizija odbije kao neosnovana ili odbaci kao nedopuštena te su postavili zahtjev za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Revizija djelomično nije osnovana a djelomično nije dopuštena.

 

U ovom je predmetu drugostupanjska odluka donesena pozivom na odredbu čl. 373.a ZPP pa se ona može pobijati revizijom iz odredbe čl. 382. st.1. ZPP, kako je to propisano toč. 3. toga članka i stavka. Revizija prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP može se, kako je to propisano tom odredbom, podnijeti samo u slučajevima u kojima se ne može podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka pa u ovom slučaju revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP nije dopuštena. Stoga je ovaj revizijski sud predmetnu reviziju u cijelosti razmotrio kao reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, a pitanja postavljena u dijelu njenoga sadržaja koji se odnosi na reviziju iz st. 2. toga čl. razmotrena su kao materijalnopravni i procesnopravni prigovori zbog kojih se može izjaviti revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP a prema odredbi čl. 385. toga Zakona.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem se ona revizijom pobija i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP).

 

Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljica za naknadu pravične novčane naknade zbog smrti bliske im osobe i to maloljetne T. M., kćerke prvotužiteljice A. D.-M. i sestre drugotužiteljice P. M., koja je smrtno stradala kao putnik u osobnim automobilu kojim je upravljao sada pokojni B. M., osiguranom policom kod tuženika, kao i za naknadu imovinske štete koja se odnosi na troškove pogreba i nadgrobnog spomenika te ugovorenog iznosa osigurnine po dopunskom osiguranju za slučaj smrti uslijed nezgode vozača i četiri putnika. Tužiteljice su zahtijevale na ime neimovinske štete zbog smrti bliske osobe isplatu od 250.000,00 kn (prvotužiteljica A. D.-M.) odnosno 101.000,00 kn (drugotužiteljica P. M.), ugovoreni iznos od 40.000,00 kn s osnove dopunskog osiguranja vozača i putnika za slučaj smrti uslijed nezgode zbog smrti B. M. i isti iznos zbog smrti T. M., prvotužiteljica A. D.-M. još i naknadu imovinske štete za troškove pogreba u iznosu od 9.638,67 kn, a drugotužiteljica P. M. u iznosu od 1.000,00 kn, prvotužiteljica A. D.-M. imovinsku štetu za troškove izgradnje nadgrobnog spomenika u iznosu od 13.500,00 kn sa zateznim kamatama na 7.500,00 kn od dana plaćanja ovih troškova, a 6.000,00 kn s kamatom od dana podnošenja zahtjeva tuženiku s tim da su zahtjev za naknadu navedenih vidova štete podnijele tuženiku 13. listopada 2009., a tuženik nije odgovorio u roku iz čl. 12 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05, 36/09, 75/09).

 

Tuženik je tijekom parnice isplatio prvotužiteljici A. D.-M. na ime neimovinske štete zbog smrti kćeri 200.000,00 kn, a drugotužiteljici P. M. zbog smrti sestre 65.000,00 kn, zatim cijeli zatraženi iznos s naslova imovinske štete, osim dijela zahtjeva po osnovi troškova izgradnje nadgrobnog spomenika u iznosu od 4.138,67 kn (koji je prvotužiteljici A. D.-M. dosuđen toč. VII. izreke pobijane presude i u kojem dijelu tuženik žalbom nije pobijao prvostupanjsku presudu), kao i iznose od po 40.000,00 kn zbog smrti B. M. i T. M. po polici dopunskog osiguranja zbog nastupa osiguranog slučaja.

 

U revizijskom stupnju postupka, kao i u postupku pred nižestupanjskim sudovima, spornim se ukazuje:

 

- visina zatraženog i dosuđenog iznosa tužiteljicama po osnovi naknade neimovinske štete zbog smrti bliske osobe te

 

- imaju li tužiteljice pravo na isplatu zateznih kamata izraženih u apsolutnom iznosu, a obračunatih za razdoblje od dana podnošenja zahtjeva tuženiku za mirno rješenje spora do dana kada je tuženik djelomično isplatio određene iznose po osnovi naknade štete, zajedno s procesnom kamatom od dana postavljanja tužbenog zahtjeva za isplatu ovih obračunatih (uglavničenih) iznosa zateznih kamata.

 

Suprotno navodima revizije nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a za koju tuženik smatra da je počinjena „zbog pogrešnih, nejasnih i proturječnih razloga presude o dosuđenoj visini novčanih iznosa neimovinske štete tužiteljicama“.

 

Naime, nižestupanjski su sudovi za ocjenu da tužiteljicama po osnovi naknade neimovinske štete zbog smrti bliske osobe pripada 250.000,00 kn (za prvotužiteljicu A. D.-M.) odnosno 100.000,00 kn (za drugotužiteljicu P. M.) iznijeli jasne i neproturječne razloge. Jedina proturječnost u obrazloženju prvostupanjske presude sastojala se, kao što je to obrazložio i drugostupanjski sud, u tome što je prvostupanjski sud naveo da tužiteljice potražuju naknadu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno zdravlje, iako je jasno iz ostatka obrazloženja da se radi o duševnom zdravlju, kao i u tome što je naveo da se naknada neimovinske štete u ovom postupku potražuje i zbog „gubitka bračnog druga“, iako je jasno da je naknada dosuđena zbog smrti kćeri odnosno sestre tužiteljica.

 

Pozvavši se na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava u odnosu na odluku o dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete tuženik ukazuje na protivnost visine dosuđenih iznosa Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade prihvaćenima na sjednici Građanskoga odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 29. studenoga 2002. (dalje: Orijentacijski kriteriji).

 

Međutim, imajući u vidu da Orijentacijski kriteriji nisu zamišljeni kao matematička formula za automatsko izračunavanje pravične novčane naknade već da u primjeni odredaba čl. 1100. i 1101. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08) treba na umu imati sve okolnosti slučaja (drugostupanjski je sud apostrofirao činjenicu da je T. M. smrtno stradala sa svega šest godina te zaključio da će njena majka, prvotužiteljica A. D.-M., koja je u dobi od 33 godine, a osobito drugotužiteljica P. M., koja je u dobi od samo tri godine, dugi niz godina trpjeti duševne boli zbog smrti svoje kćeri odnosno sestre), stav nižestupansjkih sudova da prvotužiteljici A. D.-M. po toj osnovi pripada 250.000,00 kn, a drugotužiteljici P. M. 100.000,00 kn niti je nepodudaran s Orijentacijskim kriterijima niti „drugostupanjski sud ovom presudom ... značajno odskače od recentnih stavova sudske prakse“, kao što to tvrdi tuženik.

 

Stoga su nižestupanjski sudovi odlučivši da tužiteljicama po osnovi naknade nematerijalne štete zbog smrti kćerke odnosno sestre pripadaju dosuđeni iznosi pravilno primijenili materijalno pravo.

 

Neosnovano tuženik smatra i da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužiteljicama dosudili zatražene iznose po osnovama uglavničenih zateznih kamata izračunatih za razdoblje od dana dospijeća tuženikove obveze do dana djelomičnih isplata tužiteljicama kao i na tako obračunate iznose i daljnje procesne zatezne kamate.

 

Naime, tuženikova obveza prema tužiteljicama je novčana pa je ovdje riječ o djeljivoj obvezi u smislu odredbe čl. 41. st. 1. ZOO (obveza je djeljiva, ako se ono što se duguje može podijeliti i ispuniti u dijelovima koji imaju ista svojstva kao i cijela činidba, i ako ono tom podjelom ne gubi ništa od svoje vrijednosti, pa je novčana obveza po naravi stvari djeljiva). Tužiteljice su pak bile dužne primiti djelomično ispunjenje, jer, nesporno, nisu imale interes odbiti ga (čl. 169. st. 2. ZOO). U skladu s odredbama čl. 31. ZOO, kada je dužnik platio samo dio novčane obveze vjerovniku osim prava za isplatu ostatka takve obveze pripada i pravo da uglavniči dospjele zatezne kamate obračunate na plaćeni dio glavne tražbine za razdoblje od dospijeća do ispunjenja, kao i da na tako obračunatu svotu (u apsolutnom iznosu) zahtijeva isplatu daljnjih procesnih zateznih kamata za razdoblje od podnošenja zahtjeva za isplatu do isplate (tako i u presudi ovoga revizijskog suda poslovni broj Rev 2332/2014-2 od 18. srpnja 2018). Pritom nije odlučeno to što tuženikova obveza proizlazi iz dužnosti naknade neimovinske štete čiji ukupni iznos još nije bio utvrđen presudom, jer je tuženik plaćajući djelomično dugovane iznose sam učinio nespornim iznos koji je platio.

 

S obzirom na navedeno, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučeno je kao u toč. I. izreke presude.

 

Tužiteljicama nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer se prema ocjeni ovoga suda ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o reviziji (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP) te je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

 

S obzirom da tuženik drugostupanjsku presudu pobija i u dijelu kojim je odlučeno o naknadi troškova postupka, ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koju bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci broj Rev 1353/11 od 17. studenoga 2015.)

 

Stoga revizija protiv odluke o troškovima nije dopuštena pa ju je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP valjao odbaciti i odlučeno je kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 22. svibnja 2019.

Copyright © Ante Borić