Broj: Revt 232/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. d.o.o. S.₁, OIB: …, koga zastupa punomoćnica A. B. S., odvjetnica u S.₁, protiv tuženika O. L. d.o.o. u likvidaciji, Z., (ranije O. L. d.o.o.) OIB: …, koga zastupa M. P., odvjetnik iz OD H. & P. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji i dopuni revizije tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4221/2014-2 od 17. siječnja 2017., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-210/2011 od 3. ožujka 2014., u sjednici održanoj 28. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija i dopuna revizije tužitelja podnesena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4221/2014-2 od 17. siječnja 2017., odbija se, kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadom troškova sastava odgovora na reviziju tužitelja i dopunu odgovora na reviziju tužitelja, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. I. iz S.₁ pod brojem Ovrv-136/11 od 28.03.2011.g. kojim se nalaže tuženiku da u roku od 8 dana plati tužitelju iznos od 1.753.869,13 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 15.03.2008.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8% poena, te da mu naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 34.666,80 kn, kao i da na te troškove plati zakonske zatezne kamate  po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8% poena.

 

II. Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

Utvrđuje se da je ništava izjava o prijeboju od 14.3.2008.

 

III. Dužan je tuženik u roku od 8 dana isplatiti tužitelju iznos od 156.261,25 kn, dok se za više traženo za iznos od 105.395,00 kn zahtjev odbijen kao neosnovan.ˮ

 

Rješenjem suda prvog stupnja određena je prethodna mjera, sadržaja pobliže označenog u izreci rješenja, radi osiguranja novčane tražbine tužitelja prema tuženiku iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. I. iz S.₁ pod brojem Ovrv-136/11 od 28.03.2011.god. u iznosu od 1.753.869,13 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

 

Presudom suda drugog stupnja preinačena je prvostupanjska presuda u točkama I. i II., te dijelu točke III. izreke na način da je suđeno:

 

„ I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. I. iz S.₁ pod brojem Ovrv-136/11 od 28.03.2011.g. kojim se nalaže tuženiku da u roku od 8 dana plati tužitelju iznos od 1.753.869,13 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 15.03.2008.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8% poena, te da mu naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 34.666,80 kn, kao i da na te troškove plati zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8% poena, a tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

 

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

Utvrđuje se da je ništava izjava o prijeboju od 14.3.2008.

 

III. Nalaže se tužitelju da u roku od 8 dana naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 115.237,50 kn.ˮ

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je 13. ožujka 2017., podnio reviziju, a 30. ožujka 2017., dopunu revizije, pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu i potvrditi u cijelosti prvostupanjsku presudu.

 

U odgovoru na reviziju i u dopuni odgovora na reviziju tuženik navodi da je u konkretnom slučaju riječ o ugovoru o prebijanju tražbina u kojem su stranke mogle ugovoriti prijeboj raznovrsnih tražbina i prijeboj nedospjelih tražbina, da je u izjavi o prijeboju tužitelj potvrdio da ima dugovanje prema N. P. N. d.o.o. (iznos koji tužitelj kao kupac treba platiti za tri stana temeljem predugovora o kupoprodaji), da je društvo N. P. N. d.o.o. potvrdilo da ima dugovanje prema tuženiku po osnovi ugovora o financijskom leasingu, da je tuženik potvrdio da ima dugovanje prema tužitelju po osnovi ugovora o kupoprodaji, a da se sadržaj predugovora koji je sklopljen između tužitelja i N. P. N. d.o.o. ne tiče tuženika obzirom da nije stranka iz tog ugovora, odnosno da se taj ugovor tiče tuženika samo utoliko što je tužitelj potvrdio da ima dugovanje prema dužniku tuženika (N. P. N. d.o.o.). Smatra da tužitelj nije dokazao ni jednu pravno relevantnu činjenicu koja bi ukazivala na pobojnost ili ništetnost navedene izjave o prijeboju odnosno sporazuma o prebijanju tražbina, jer je kao glavni razlog ništetnosti navedena okolnost da treća osoba N. P. N. d.o.o. nije ispunila obveze prema tužitelju, ali da to ne predstavlja razlog ništetnosti, i da tuženik ne može biti odgovoran za eventualno neispunjenje obveza trećih osoba prema tužitelju. Predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu i obvezati tužitelja da tuženiku nadoknadi troškove sastava odgovora na reviziju i odgovora na dopunu revizije tužitelja.

 

Revizija je neosnovana.

 

Predmet spora je potraživanje tužitelja u iznosu od 1.753.869,13 kn, koje se odnosi na ime neisplaćene kupoprodajne cijene iz ugovora o kupoprodaji od 12. ožujka 2008., koji je zaključen između tužitelja kao prodavatelja i tuženika kao kupca.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Iz činjeničnog stanja kao nesporno proizlazi:

 

- da su stranke 12. ožujka 2008., zaključile kupoprodajni ugovor, tužitelj kao prodavatelj, a tuženik kao kupac predmetnih nekretnina,

 

- da je tužitelj tuženiku ispostavio račun od 31. ožujka 2008., radi isplate ugovorene kupoprodajne cijene u iznosu od 8.191.839,55 kn,

 

- da je od navedene kupoprodajne cijene sporan utuženi iznos od 1.753.869,13, kn dok je ostatak kupoprodajne cijene plaćen,

 

- da je temeljem navedenog ugovora tuženik u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik kupljenih nekretnina,

 

- da je 12. ožujka 2008. tuženik kao davatelj leasinga sklopio ugovor o financijskom leasingu nekretnina broj 1037/07 (nekretnine koje je tuženik kupio od tužitelja) s društvom N. P. n. d.o.o. S.₂, kao primateljem leasinga,

 

- da je 12. ožujka 2008. tužitelj, kao kupac, s društvom N. P. n. d.o.o., kao prodavateljem, zaključio predugovor o kupoprodaji nekretnina za tri stana koji će se sagraditi na nekretninama iz kupoprodajnog ugovora kojeg su sklopili tužitelj i tuženik 12. ožujka 2008.,

 

- da je društvo N. P. n. d.o.o., nije sagradilo stambeno poslovni objekt na nekretninama koje je tužitelj prodao tuženiku, a da tužitelj i N. P. n. d.o.o. nisu sklopili kupoprodajni ugovor na temelju sklopljenog predugovora o kupoprodaji nekretnina,

 

- da su 14. ožujka 2008. tužitelj, tuženik i N. P. n. d.o.o., sačinile izjavu po kojoj obavljaju prijeboj međusobnih dospjelih potraživanja u iznosu od 1.753.860,13 kn (utuženi iznos) i to: tužitelj duguje navedeni iznos N. P. n. d.o.o., to društvo duguje tuženiku taj iznos po ugovoru o financijskom leasingu od 11. ožujka 2008., tuženik isti iznos duguje tužitelju po ugovoru o kupoprodaji od 12. ožujka 2008.,

 

- da tužitelj tvrdi da je navedena izjava o prijeboju - kompenzaciji od 14. ožujka 2008. fiktivna, odnosno da se radilo o simuliranom pravnom poslu iz razloga što navedeno potraživanje u trenutku potpisivanja izjave nije bilo dospjelo,

 

- da tužitelj tvrdi da mu navedenom kompenzacijom nije isplaćen utuženi iznos kupoprodajne cijene, budući da je ona ništetna i tvrdi da mu je taj iznos dužan isplatiti tuženik na temelju kupoprodajnog ugovora kojeg su sklopili 12. ožujka 2008.,

 

- da tuženik tvrdi da je predmetni dio kupoprodajne cijene platio ugovornom kompenzacijom od 14. ožujka 2008.

 

Prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda navedena izjava o prijeboju od 14. ožujka 2008., je ništava iz razloga što ista nije bila dospjela, jer se prema stajalištu navedenog suda, sukladno odredbi čl. 195. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine”, broj 35/05, 41/08, 125/11. i 78/15 - dalje: ZOO) prebiti mogu samo dospjele tražbine, a da je prema navedenoj izjavi o prijeboju od 14. ožujka 2008., dospjela samo tražbina koju tužitelj ima prema tuženiku, na temelju ugovora o kupoprodaji od 12. ožujka 2008., dok potraživanja iz ostala dva ugovora nisu dospjela niti su realizirana, zbog čega se radi o nepostojećim ugovorima, odnosno ugovorima koji su raskinuti samom činjenicom što nisu opstojni ni ne mogu proizvoditi pravne učinke.

 

Prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda navedena izjava o prijeboju po svom sadržaju predstavlja ugovor o prebijanju tražbina u kojem su stranke, u skladu s načelom slobodnog uređivanja obveznog odnosa (čl. 2. ZOO-a), slobodno uredile međusobne obveze odnose, a kod takvog, dobrovoljnog, načina prebijanja potraživanja ugovornih strana nema ograničenja koja postoje kod građanskopravne kompenzacije, koja nastaje jednostranom izjavom volje, zbog čega tražbine koje se prebijaju na temelju ugovora o prijeboju ne moraju biti istorodne, dospjele ni uzajamne. Slijedom navedenog, smatra da u konkretnom slučaju nije odlučna činjenica što tražbine iz izjave o prijeboju - kompenzaciju od 14. ožujka 2008. nisu dospjele jer kompenzacija sukladno odredbi čl. 26 Zakona o platnom prometu u zemlji („Narodne novine“,broj 117/01) predstavlja obračunsko plaćanje (namirenje novčanih obveza i potraživanja bez uporabe novca), a pravni učinak ugovornog prebijanja nastupa kad su stranke to ugovorile, ako nisu ugovorile datum, kao u ovom slučaju, od trenutka sklapanja ugovora, konkretno 14. ožujka 2008.

 

Slijedom iznesenog drugostupanjski sud ocjenjuje da izjava o prijeboju od 14. ožujka 2008., nije ništetna u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a jer nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, a dospjelost međusobnih potraživanja nije pretpostavka višestrukog prebijanja međusobnih potraživanja ugovornih stranaka, te primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačuje prvostupanjsku presudu.

 

Neosnovane su tvrdnje tužitelja o bitnoj povredi odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a, jer nasuprot tvrdnji tužitelja o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, zapisnika i navoda stranaka, a to tim više što u navedenom pravcu, u smislu čl. 386. ZPP-a, nije konkretno pojašnjeno u čemu bi se sastojala navedena proturječnost.

 

Tužitelj u reviziji, osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava, ponavlja tvrdnju da temeljem navedenih ugovora ne postoji dugovanje tužitelja prema tvrtki N. P. n. d.o.o., kako je navedeno u izjavi o prijeboju. Navodi da je izjava o prijeboju sklopljena za nepostojeću obvezu, budući obveza tužitelja kao stranke iz ugovora o kompenzaciji ne postoji niti prema tuženiku, niti prema trećoj osobi kompenzacije, zbog čega predmetnom ugovoru nedostaje uzajamnost, kao pretpostavka ugovorne kompenzacije, što je čini nemogućom, nedopuštenom, odnosno ništavom, te smatra da je time pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda postupka „koja se sastoji u tome da je utvrdio činjenično stanje bitno drugačije od onoga kako ga je utvrdio prvostupanjski sud, na kojem je utemeljio svoju odluku.“

 

Pozivajući se na navedenu bitnu povredu postupka ni sam tuženik ne navodi o kojoj bitnoj povredi postupka bi se radilo, a prema sadržaju obrazloženja u čemu bi se sastojala navedena bitna povreda proizlazi da se isticanjem navedenog prigovora ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a što u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a u reviziji nije dopušteno.

 

Prihvaćajući izneseno shvaćanje nižestupanjskih sudova da se radi o ugovornoj kompenzaciji tvrdi da je predmetna kompenzacija ništava iz razloga što je kao ugovor protivna Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, da je protivna čl. 2. ZOO-a, zbog mana volje kod sklapanja, jer su sve strane ugovora znale da predmetna obveza tužitelja (kao stranke kompenzacije) ne postoji niti prema tuženiku, niti prema trećoj osobi kompenzacije N. P. n. d.o.o., tj. da su svjesnim očitovanjem volje sklopile predmetni ugovor o prijeboju u kojem su kao osnovu navodnog prijeboja istakli navodnu obvezu tužitelja prema trećoj osobi kao „obvezu iz predugovora o kupoprodaji od 12. ožujka 2008.“ Pojašnjava da je predugovor o kupoprodaji od 12. ožujka 2008. sklopljen isključivo s namjerom ispunjenja obveze tuženika s osnove kupoprodaje prema tužitelju od strane kao treće osobe N. P. n. d.o.o., do čega nije došlo. Nadalje tvrdi da zbog nepostojanja obveze plaćanja kupoprodajne cijene od strane tužitelja trećoj osobi, ne postoji ni obveza tužitelja ni prema kojoj strani, zbog čega je uslijed nedostatka obveze jedne od triju strana ugovora o kompenzaciji, ista nije moguća niti dopuštena.

 

Dalje navodi da je predmetna kompenzacija sklopljena kada i kupoprodajni ugovor kojim se zemljište prenosi u vlasništvo tuženika, a ujedno i kada je ugovor o financijskom leasingu, kojim će se ugovorom tek omogućiti trećoj osobi financiranje izgradnje objekata i stanova, a koji će stanovi po završetku izgradnje biti preneseni u vlasništvu tužitelja, na ime plaćanja predmetnog iznosa kupoprodajne cijene, upravo ovdje utuženog potraživanja. Tvrdi da bi on bio namiren, s osnove navedene kupoprodaje tek u trenutku sklapanja glavnog ugovora o stjecanju vlasništva predmetnih stanova, a koji ugovor nije sklopljen.

 

Ugovorni prijeboj (compensattio voluntarija) je dobrovoljno prebijanje međusobnih potraživanja putem novog sklopljenog ugovora. Navedeni prijeboj rezultat je sukladne stranačke volje pa se suugovaratelji ne moraju pridržavati zakonskih pretpostavki o prijeboju (općih uvjeta iz čl. 195. ZOO-a), što posljedično tome mogu staviti u prijeboj i nedospjelu, neistovrsnu i neutuživu tražbinu.

 

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova u konkretnom slučaju je riječ o ugovoru o prebijanju tražbina. Kako je navedeno, u tom ugovoru stranke mogu ugovoriti prijeboj raznovrsnih tražbina i prijeboj nedospjelih, ali i neutuživih tražbina. U izjavi o prijeboju tužitelj je potvrdio da ima dugovanje prema N. P. N. d.o.o. u visini iznosa koji tužitelj kao kupac treba platiti za tri stana temeljem predugovora o kupoprodaji, društvo N. P. N. d.o.o. potvrdilo je da ima dugovanje prema tuženiku po osnovi ugovora o financijskom leasingu, a tuženik je potvrdio da ima dugovanje prema tužitelju po osnovi ugovora o kupoprodaji. S. predugovora koji je sklopljen između tužitelja i N. P. N. d.o.o., kako osnovano tvrdi tuženik, njega se ne tiče osim utoliko što je tužitelj potvrdio da ima dugovanje prema dužniku tuženika (N. P. N. d.o.o.). Tužitelj ni po ovom sudu nije dokazao ni jednu pravno relevantnu činjenicu koja bi ukazivala na pobojnost ili ništetnost navedene izjave o prijeboju odnosno sporazuma o prebijanju tražbina. Kao glavni razlog ništetnosti navedena je okolnost da treća osoba N. P. N. d.o.o. nije ispunila obveze prema tužitelju, međutim to ne predstavlja razlog ništetnosti, i tuženik ne može biti odgovoran za eventualno neispunjenje obveza trećih osoba prema tužitelju. Neosnovana je tvrdnja tužitelja o nepostojanju obveze plaćanja kupoprodajne cijene od strane tužitelja trećoj osobi, zbog čega uslijed nedostatka obveze jedne od triju strana ugovora o kompenzaciji ista nije moguća niti dopuštena, jer je predmetni prijeboj rezultat sukladne stranačke volje pa su mogle staviti u prijeboj i nedospjelu, neistovrsnu i neutuživu tražbinu. Stoga činjenica da u vrijeme sklapanja kompenzacijskog ugovora tražbine na koje se odnosi kompenzacija nisu bile dospjele ima utjecaja jedino na stranu koja je pristala na takav ugovor (rizik), ali ne i na njegovu valjanost. S obzirom da je prema sadržaju predmetne izjave volja svih ugovornih strana bila da se obavi navedeni prijeboj u cilju zatvaranja međusobnih potraživanja koja su postojala, ne radi o fiktivnosti, a posljedično ni ništetnosti ugovora o kompenzaciji.

 

Neosnovano tužitelj tvrdi da su sve strane predmetnu kompenzaciju sklopile s voljom da se ispunjenje treće osobe umjesto tuženika izvrši u budućnosti pa da se kod sklapanja predmetnog ugovora može govoriti o ugovoru o asignaciji (čl. 136. ZOO-a) jer je ta tužiteljeva tvrdnja suprotna utvrđenjima nižestupanjskih sudova, a zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija se ne može podnijeti. Isto tako neosnovano tvrdi da predmetna kompenzacija predstavlja ugovor o preuzimanju duga jer u tom smislu i sam navodi da nema izričite izjave o preuzimanju duga.

 

Iz navedenih razloga valjalo je odbiti reviziju i dopunu revizije tužitelja pozivom na odredbu čl. 393. ZPP-a.

 

Tuženiku nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na reviziju i odgovora na dopunu revizije tužitelja, temeljem odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, jer su ti troškovi ocijenjeni nepotrebnim.

 

Zagreb, 28. svibnja 2019.