Broj: Gž-534/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari tužitelja S. b. d.d., S., OIB: …, protiv tuženika 1. J. S. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. Š., odvjetniku u S. i 2. S. M. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz S., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja B. k. d.o.o., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva B. & P. d.o.o., Z., , radi isplate, odlučujući o žalbama tuženika i umješača podnesenim protiv presude Općinskog suda u Splitu, posl. broj P-3637/16 od 7. siječnja 2019., 28. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba umješača i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, posl. broj P-3637/16 od 7. siječnja 2019. u točci I. i II. izreke.

 

2. Uvažavanjem žalbe tuženika preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, posl. broj P-3637/16 od 7. siječnja 2019. u odluci o troškovima postupka iz točke III. izreke i sudi:

 

Nalaže se tužitelju da naknadi prvotuženiku J. S. trošak parničnog postupka u iznosu od 12.187,50 kn (slovima:dvanaesttisućastoosamdesetsedamkunapedesetlipa), u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tužitelju da naknadi drugotuženiku S. M. trošak parničnog postupka u iznosu od 10.312,00  kn (slovima:desettisućatristodvanaestkuna), u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda suđeno je :

 

„ I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Splitu broj Ovrv.4530/03 od 19.svibnja 2003.godine, kojim je naloženo tuženicima ad.1 i ad.2 da isplate tužitelju iznos od 57.686,29 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1.travnja 2003.godine do 31.srpnja 2007.godine, od 1.kolovoza 2008.godine pa do 31.srpnja 2015.godine po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodište za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje  koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotne poena, te na ime troškova ovršnog postupka iznos od 926,86 kn sa zakonskim zateznim kamatama po istim stopama od 19.svibnja 2003.godine do isplate, sve u roku 8 dana, te se utvrđuje da je tužba u ovom dijelu zahtjeva povučena.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da se nalaže tuženicima ad.1 i ad.2 da solidarno namire tražbinu u iznosu od 57.686,29 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1.travnja 2003.godine do isplate, umjesto tužitelju – umješaču na strani tužitelja, te naknade trošak ovršnog postupka tužitelju, a trošak parničnog postupak umjesto tužitelju – umješaču na strani tužitelja.

 

III. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.“  

 

              Protiv navedene presude žalbe podnose umješač i tuženici.

 

Umješač podnosi žalbu protiv presude u cijelosti iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353.st 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

U žalbi se poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u svezi sa čl. 195. ZPP-a, jer da nije bilo uvjeta za utvrđenje da je tužbe povučena s obzirom da tužitelj nije povukao tužbu, već je samo preinačio tužbeni zahtjev sukladno novonastaloj materijalno pravnoj situaciji budući da je spornu tražbinu prenio na umješača. Također, ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP-a, s obzirom da je povodom podneska tužitelja od 16. kolovoza 2018. dopustio preinaku tužbe, a potom utvrdio da je istim podneskom tužba povučena, pa da su izreka i obrazloženje presude proturječni, kao i time što je dio obrazloženja vezano za visinu tražbine proturječno samo sebi. Ujedno osporava odluku o troškovima postupka.

 

Prvotuženik J. S. (dalje: prvotuženik) i drugotuženik S. M. (dalje: drugotuženik) podnose žalbe protiv odluke o troškovima postupka iz točke III. izreke pobijane presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenog razloga propisanog odredbom čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP-a.

 

Prvotuženik u žalbi ističe da stranke nisu podjednako uspjele u sporu s obzirom da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen pa da je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a prvotuženiku kao stranci koja je u cijelosti uspjela u sporu valjalo dosuditi cjelokupni parnični trošak. Predlaže da se pobijana odluka preinači i prvotuženiku dosudi parnični trošak, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Drugotuženik  u žalbi navodi da je valjalo primijeniti odredbu čl. 158. ZPP-a s obzirom na povlačenje tužbe, kao i odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a budući da tužitelj nije niti djelomično uspio u sporu, zbog čega da nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 154. st.2. ZPP-a. Predlaže preinačenje pobijane odluke i dosuđivanje parničnog troška drugotuženiku.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              Žalbe tuženika su osnovane, dok je žalba umješača neosnovana.

 

Suprotno žalbenim navodima umješača, donošenjem pobijane presude nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 195. ZPP-a jer je prvostupanjski sud pravilno primijeni odredbu čl. 195. ZPP-a s obzirom da je upravo  u skladu sa citiranom zakonskom odredbom donošenjem pobijane presude dovršena  parnica između stranaka, iako je tužitelj tražbinu radi koje se vodi parnica tijekom postupka otuđio trećoj osobi.

 

Također, donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da suprotno žalbenim navodima umješača, obrazloženje presude vezano za ukidanje platnog naloga i povlačenje tužbe nije proturječno. Naime, tužitelj je podneskom od 18. kolovoza 2018. istaknuo tužbeni zahtjev kao u izreci pobijane presude, dakle umjesto prvotno istaknutog tužbenog zahtjeva istaknuo je drugi zahtjev (za ukidanje platnog naloga) tj. promijenio je istovjetnost zahtjeva te je istaknuo i novi zahtjev (za namirenje tražbine umjesto tužitelju umješaču). Prvostupanjski sud je očito dopustio preinaku tužbe samo u odnosu na istaknuti novi zahtjev, dok je u odnosu na promijenjeni zahtjev zauzeo stav da se radi o povlačenju tužbe pa obrazloženje u tom dijelu nije proturječno. Pri tome, valja napomenuti da za preinaku tužbe nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke, s obzirom da tužitelj tijekom postupka u kojem se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga u smislu odredbe čl. 451. st. 3. i čl. 456. st. 1. ZPP-a ne može intervenirati u svoj zahtjev u odnosu na koji je donesen platni nalog, osim povlačenja tužbe u cijelosti ili djelomično (zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 2. lipnja 2017.), međutim, kako je žalbu podnio samo umješač na strani tužitelja, to ovaj sud s obzirom na načelo zabrane refiormatio in peius iz odredbe čl. 374. u svezi čl. 381. ZPP-a ne može preinačiti odluku prvostupanjskog suda o preinaci tužbe na štetu umješača.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje ostalih bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih procesnih povreda.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 57.686,29 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, na način da se isplata umjesto tužitelju izvrši umješaču.

 

Prvostupanjski sud nespornim utvrđuje da je između tužitelja, kao davatelja kredita te prvotuženika, kao korisnika kredita i drugotuženika, kao jamca, sklopljen ugovor o kreditu na temelju kojeg je tužitelj plasirao prvotuženiku novčana sredstva u određenom iznosu, s time da obveza tuženika na podmirenje kredita nije prestala.

 

Nadalje, prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza utvrđuje da je tužitelj tijekom postupka Ugovorom o cesiji od 7. rujna 2015. i Dodatkom tog ugovora od 20. lipnja 2016. prenio na umješača predmetnu tražbinu pa zauzima stav da je time prestao biti vjerovnik tuženika, slijedom čega nema pravo zahtijevati ispunjenje predmetne tražbine pa niti u korist umješača odnosno zauzima stav da tužitelj više nije aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Stoga odbija tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Podredno, prvostupanjski sud, cijeneći da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno dugovanje tuženika na dan 31. ožujka 2003. u iznosu od 21.720,56 kn, zauzima stav da bi tužitelju, za slučaj da je aktivno legitimiran,  pripadalo pravo na isplatu tog iznosa sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate.

 

Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud na odredbi čl. 155. ZPP-a pa cijeneći da je uspjeh tužitelja do sklapanja ugovora o cesiji bio cca 50%, a nakon toga da je tužitelj izgubio procesnu legitimaciju za vođenje spora, zauzima stav da je uspjeh stranaka podjednak i odlučuje da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

 

Pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima umješača, primijenio materijalno pravo kada je ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi i utvrdio da je tužba povučena.

 

Naime, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj tužbenim zahtjevom kojim traži ukidanje u cijelosti platnog naloga sadržanog  u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Splitu, posl. broj Ovrv-4530/03 od 19. svibnja 2003. zapravo sadržajno povukao tužbu u tom dijelu, iako to izričito nije naveo, a na koji zaključak upućuje i sadržaj podneska tužitelja od 2. listopada 2018., slijedom čega je  prvostupanjski sud pravilno primjenio odredbu čl. 456. st. 1. ZPP-a kada je ukinuo platni nalog i utvrdio povlačenje tužbe.

 

Također, umješač neosnovano žalbom osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti, budući da je u tom dijelu prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Prema odredbi čl. 195. st. 1. ZPP-a, ako koja od stranaka otuđi stvari ili pravo o kojem teče parnica to ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši.

 

Međutim, materijalnopravna situacija koja se dogodi za trajanja parnice uzet će se u obzir prilikom meritorne odluke o tužbenom zahtjevu, jer je za presuđenje o tužbenom zahtjevu odlučno stanje stvari koje postoji u vrijeme zaključenja glavne rasprave, a u to vrijeme tužitelj nije bio aktivno legitimiran u ovom sporu jer je svoju tražbinu prema tuženiku prenio ugovorom o cesiji na umješača.

 

             Naime, u konkretnom slučaju postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu određenog novčanog iznosa trećoj osobi, konkretno umješaču, s osnove sklopljenog ugovora o kreditu sa tuženicima, a koju tražbinu je ugovorom o cesiji  prenio na umješača. Sklapanjem ugovora o cesiji sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) došlo je do promjene u obveznom odnosu na strani subjekata na način da je tražbina s tužitelja kao dosadašnjeg vjerovnika prešla na  umješača kao novog vjerovnika, čime je tužitelj prestao biti vjerovnik tuženika, a između umješača , kao novog vjerovnika i tuženika, kao dužnika, uspostavljen je odnos koji je ranije postojao između tužitelja i tuženika. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da tužitelj koji više nije vjerovnik sporne tražbine nema pravo zahtijevati ispunjenje tražbine niti sebi niti umješaču kao novom vjerovniku, već pravo tražiti ispunjenje tražbine nakon učinjene cesije sukladno odredbi čl. 84. ZOO-a pripada samo umješaču kao novom vjerovniku. Na pravilnost takvog stava upućuje i odredba čl. 305. Zakon o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 197/95, 71/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO), koja se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO), prema kojoj ispunjenje mora biti izvršeno vjerovniku ili osobi određenoj zakonom, sudskom odlukom, ugovorom između vjerovnika i dužnika ili od strane samog vjerovnika. U smislu navedene zakonske odredbe tražbina može biti izvršena trećoj osobi, ali onoj određenoj od strane vjerovnika. U konkretnom slučaju, nakon ustupa predmetne tražbine trećoj osobi, ovdje umješaču, tužitelju je prestalo svojstvo vjerovnika pa kao takav u smislu navedene zakonske odredbe više nije ovlašten tražiti ispunjenje tražbine niti osobi određenoj s njegove strane tj. umješaču, kako to traži tužbenim zahtjevom.

             

Pri tome, žalbeni navodi umješača kojima se poziva na odredbu čl. 195. st. 1. ZPP-a ne dovode u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane odluke. Naime, navedena zakonska odredba ima samo procesnopravni učinak tako da time što je tužitelj otuđio stvar ili pravo koje je predmet spora, on nije izgubio položaj parnične stranke pa može dovršiti započetu parnicu. Tom procesnom odredbom nije oduzet materijalnopravni učinak pravnog posla na temelju kojeg je izvršeno otuđenje stvari ili prava tijekom parnice pa se materijalnopravna sukcesija koja se dogodila za trajanja parnice uzima u obzir prilikom meritorne odluke o tužbenom zahtjevu jer je za presuđenje odlučno stanje u vrijeme zaključenja glavne rasprave. Tužitelj, dakle, prijenosom potraživanja gubi aktivnu legitimaciju, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, jer pravo na nastavak i dovršenje parnice ne dira u materijalnopravne učinke građanskopravnog posla na temelju kojeg je došlo do prijenosa tražbine koja je predmet spora.

 

Osnovano se tuženici žalbama pozivaju na pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom donošenja odluke o troškovima  postupka.

 

Naime, u smislu odredbe čl. 154. ZPP-a, prilikom odlučivanja o troškovima postupka uzima se u obzir konačan uspjeh stranaka u sporu, a ne uspjeh u pojedinoj fazi postupka kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud. Kako je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev povučen odnosno odbijen, dakle tužitelj nije uspio u sporu, to je pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. i čl. 158. st. 1. ZPP-a u obvezi naknaditi tuženicima troškove postupka.

 

Tuženicima pozivom na odredbu čl.155. ZPP-a i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa) pripada pravo na naknadu troškova zastupanja po odvjetniku i to prvotuženiku za sastav prigovora u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 11. toč.1.), zastupanje na ročištima 22. svibnja 2015., 18. ožujka 2015., 9. prosinca 2015. i 30. listopada 2018. u ukupnom iznosu od 4.000,00 kn (Tbr. 9. toč.1.), na ročištima 14. rujna 2017., 15. studenoga 2017. i 13. rujna 2018. u ukupnom iznosu od 1.500,00 kn (Tbr. 9. toč.2.) i na ročištu 18. listopada 2016. u iznosu od 250,00 kn (Tbr. 9.toč.5.), za sastav podneska od 18. studenoga 2016. u iznosu od 250,00 kn (Tbr. 8.toč.1.) i podneska od 13. rujna 2018. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. toč. 1.) te za sastav žalbe od 8. veljače 2016.  u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr.10.toč.1) i žalbe od 23. siječnja 2019. u iznosu od 500,00 kn (Tbr.10.toč.5.) sa pripadajućim PDV-om u iznosu od 2.437,50 kn (Tbr.42.), odnosno u sveukupnom iznosu od 12.187,50 kn.

 

Drugotuženiku pripada pravo na naknadu troškova zastupanja po odvjetniku za sastav prigovora u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 11. toč.1.), zastupanje na ročištima 22. svibnja 2015., 18. ožujka 2015., 9. prosinca 2015. i 30. listopada 2018. u ukupnom iznosu od 4.000,00 kn (Tbr. 9. toč.1.) i na ročištu 13. rujna 2018. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9. toč.2.), za sastav podneska od 13. rujna 2018. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. toč. 1.), te za sastav žalbe od 8. veljače 2016.  u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr.10.toč.1) i žalbe od 16. siječnja 2019. u iznosu od 500,00 kn (Tbr.10.toč.5.) sa pripadajućim PDV-om u iznosu od 2.062,50 kn (Tbr.42.), odnosno u sveukupnom iznosu od 10.312,00  kn.

 

              Iz navedenih razloga, valjalo je pozivom na odredbu čl. 368. ZPP-a odbiti žalbu umješača i potvrditi prvostupanjsku presudu u točci I. i II. izreke, kao u točci 1. izreke, a uvažavanjem žalbe tuženika pozivom na odredbu čl. 380. toč. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o troškovima postupka iz točke III. izreke, kao u točci 2. izreke ove presude.

 

U Rijeci 28. svibnja 2019.