Broj: Gž-647/2017-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

                            Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Višnje Devčić, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Gorana Stošića i Jagode Renje, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: zavod, OIB:…,  protiv tuženice: K. K. iz Bosne i Hercegovine, M., (prije na adresi: Z.), OIB:…  koju zastupa punomoćnica J. M., odvjetnica u Z.., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6912/2012 od 18. travnja 2017. godine, dana 28. svibnja 2019. godine

p r e s u d i o   j e

                            Odbija se žalba tuženice kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6912/2012 od dana 18. travnja 2017. godine.

Obrazloženje

                            Pobijanom presudom naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 227.846,13 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 6. studenog 2012. godine do isplate (točka I. izreke), te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 28.125,00 kuna (točka II. izreke).

                            Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica pobijajući je zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

              Odgovor na žalbu tužitelj nije podnio.

                            Žalba nije osnovana.                           

                            Nije u pravu tuženica kada pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), navodeći da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Nasuprot toj neutemeljenoj žalbenoj tvrdnji, po nalaženju ovog suda, prvostupanjski sud je u svojoj presudi naveo jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama, pa presuda suda prvog stupnja nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

              Nije počinjena ni daljnja bitna postupovna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP, jer je prvostupanjski sud izvedene dokaze ocijenio u svemu u skladu sa odredbom članka 8. ZPP, a kako su sve odlučne činjenice u postupku sa sigurnošću utvrđene na temelju izvedenih dokaza, nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 221.a ZPP, pa tuženica neosnovano ističe u žalbi „da sud uopće nije primijenio pravilo o teretu dokazivanja“.

Stoga, budući da nisu ostvarene u žalbi istaknute bitne postupovne povrede, a kako         ispitujući pobijanu presudu ovlaštenjem iz članka 365. stavka 2. ZPP ovaj sud nije našao da bi bila počinjena koja druga bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koju žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to žalba tuženice zbog navedenog žalbenog razloga nije mogla biti uvažena.

              Nije u pravu žaliteljica ni kada pobija presudu suda prvog stupnja zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim traži od tuženice povrat novčanog iznosa od 227.846,13 kuna s zateznim kamatama, s obzirom da je otpala pravna osnova temeljem koje joj je taj iznos isplaćen.

Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti važne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i cjelokupnih rezultata glavne rasprave pouzdano utvrdio – da je tuženici priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu rješenjem tužitelja - služba Z. broj: … od 17. srpnja 1995. godine, da je u postupku preračuna mirovine prema odredbama članka 43. Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine („Narodne novine, Međunarodni ugovori“ broj 3/01) rješenjem  zavod broj … od 2. travnja 2004. godine odbijen zahtjev za ponovno određivanje starosne mirovine tuženici, budući je u tom postupku utvrđeno da tuženica do 30. lipnja 1995. godine nije ostvarila mirovinski staž u F BiH za koji su plaćeni doprinosi, da je pravomoćnim rješenjem tužitelja broj … od 17. kolovoza 2010. godine utvrđena nepripadna isplata tuženici starosne mirovine i zaštitnog dodataka za razdoblje od 1. srpnja 1995. godine do 31. srpnja 2010. godine u ukupnom iznosu od 227.846,13 kuna, jer je utvrđeno da je mirovina tuženici bila priznata temeljem nepostojećeg mirovinskog staža upisanog u radnu knjigu, pa da su rješenjem tužitelja od 27. travnja 2010. godine broj … po pravu nadzora poništena ranija rješenja kojima je tuženici priznato pravo na isplatu prijevremene starosne mirovine sa zaštitnim dodatkom, te da utuženi iznos tuženica nije vratila tužitelju.

Prema odredbama članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 130/10 – pročišćeni tekst i dr.; dalje: ZMO), koji je bio na snazi u odnosno vrijeme, osoba koja primi neko novčano davanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada, dužna ga je vratiti Zavodu (stavak 1.), s tim da obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove postoji, između ostalog, i kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno tom Zakonu (stavak 2.), a Zavod rješenjem u upravnom postupku po službenoj dužnosti utvrđuje visinu nepripadno isplaćenih sredstava prema članku 164. ZMO.

Odredbom članka 166. stavka 2. ZMO propisano je da rokovi zastare potraživanja naknade štete u slučajevima iz ZMO počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno (izvršno) rješenje kojim je priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja, odnosno, kojim je utvrđeno da isplaćeno davanje ne pripada ili pripada u manjem opsegu, a koja odredba se primjenjuje i na potraživanja vraćanja nepripadno isplaćenog novčanog davanja.

Kraj takvog stanja stvari, jer je rješenjem tužitelja od 27. travnja 2010. godine, koje je postalo pravomoćno dana 13. rujna 2012. godine, utvrđeno da je tuženici nepripadno isplaćena starosna mirovina i zaštitni dodatak za razdoblje od 1. srpnja 1995. godine do 31. srpnja 2010. godine u ukupnom iznosu od 227.846,13 kuna, prvostupanjski sud je - ispravno zaključivši da je tuženica u obvezi vraćanja utuženog novčanog iznosa primljenog s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala - pravilnom primjenom materijalnog prava (članaka 164. i 166. stavka 2. ZMO, te članka 1115. Zakona o obveznim odnosima; „Narodne novine“ broj 35/05 i dr.; dalje: ZOO) – usvojio tužbeni zahtjev te obvezao tuženicu da tužitelju isplati utuženi iznos sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate.

Ujedno, suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio istaknuti prigovor zastare neosnovanim, jer se ovdje ne radi o zahtjevu za naknadu štete nego o vraćanju stečenog bez osnova, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO, a koji teče prema odredbi članka 166. stavka 2. ZMO – od konačnosti (izvršnosti) rješenja kojim je utvrđeno da isplaćeno davanje ne pripada tuženicu, pa kako je to rješenje doneseno 27. travnja 2010. godine te je dana 13. rujna 2012. godine postalo pravomoćno, taj rok do podnošenja tužbe (6. studenog 2012. godine) nije protekao.

Neutemeljeno tuženica u žalbi ponavlja i tvrdnju da tužitelja od dana primitka rješenja zavod od 2. travnja 2004. godine, a suglasno odredbi članka 1112. stavka 1. ZOO, ne pripada pravo zahtijevati vraćanje isplaćene starosne mirovine, jer da je od tada bio u saznanju da tuženici ne pripada pravo na mirovinu, pa da je usprkos tomu, tuženici isplaćivao nepripadnu mirovinu sve do 31. srpnja 2010. godine.

Naime, u ovom slučaju radi se o zahtjevu tužitelja za vraćanje stečenog na temelju osnove koja je kasnije otpala (članak 1111. stavak 3. ZOO), pa sve dok nisu u upravnom postupku bila poništena rješenja tužitelja kojima je odlučeno o pravu tuženice na starosnu mirovinu i o visini davanja, tužitelj nije vršio isplate tuženici znajući da nije dužan platiti u smislu članku 1112. stavka 1. ZOO, jer je postojala osnova za plaćanje u odlukama nadležnog upravnog tijela.

Zakonita je i odluka o zahtjevu tuženice za naknadu parničnog troška, utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavka 1. ZPP.

Zbog svega navedenog, budući da se, prema izloženom, nisu ostvarili istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tuženice valjalo je odbiti i temeljem članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u izreci.

U Šibeniku, 28. svibnja 2019. godine