Baza je ažurirana 21.10.2024. 

zaključno sa NN 102/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Rev-x 675/2018-2 Vrhovni sud Republike Hrvatske
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Rev-x 675/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku Z. G., odvjetniku iz Z., protiv tuženika D. B. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. I., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7580/16-2 od 6. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6774/13-71 od 25. siječnja 2016., u sjednici održanoj 28. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7580/16-2 od 6. ožujka 2018., odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 1.560.310,46 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 04. travnja 2007., do isplate, po stopi preciznije navedenoj u pobijanoj presudi, te joj naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 185.375,00  kn sa zateznim kamatama tekućim od 25. siječnja 2016., do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

U točki II. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadnom troškova parničnog postupka.

 

Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6774/13-71 od 25. siječnja 2016., u točki II. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe, te je u točki III. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. i 3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje u tekstu: ZPP), zbog materijalnopravnih pitanja za koje smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj njihovoj primjeni. Predlaže ukidanje obiju nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu kupoprodajne cijene po ugovoru o kupoprodaji nekretnina koji je sa tuženikom zaključila dana 20. ožujka 2007., za čkbr. 2655/42 upisana u zk. ul. br. 426. k.o. D.

 

U revizijskoj fazi postupka među strankama je ostalo sporno je li tuženik tužiteljici isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu.

 

U odnosu na navedeno prijeporno pitanje nižestupanjski sudovi su utvrdili:

 

- da je između tužiteljice, kao prodavateljice i tuženika, kao kupca sklopljen kupoprodajni ugovor 20. ožujka 2007., za čkbr. 2655/42 upisanu u zk. ul. br. 426. k.o. D., na kojem je potpis prodavateljice ovjeren kod javnog bilježnika istog dana,

 

- da su čl. 2. kupoprodajnog ugovora stranke suglasno utvrdile kupoprodajnu cijenu u iznosu od 212.000,00 EUR-a u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, kao i da je kupac prilikom zaključenja ugovora o kupoprodaji nekretnine isplatio prodavatelju ugovorenu prodajnu cijenu u cijelosti putem namjenskog kredita E. b. d.d. Z., a primitak kojeg iznosa prodavatelj potvrđuje vlastoručnim potpisom navedenog ugovora o kupoprodaji nekretnina,

 

- da je tužiteljica tabularnom izjavom dozvolila tuženiku prijenos prava vlasništva naprijed navedene nekretnine na svoje ime,

 

- da su E. i S. b. d.d., kao davatelj kredita i tuženik, kao korisnik kredita zaključili ugovor o kreditu 8. ožujka 2007., te da je temeljem istog ugovora tuženiku odobren iznos kredita od 770.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, a kao sredstva osiguranja navedeni su sudužnica K. B., supruga tuženika, te založno pravo na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. 426 k.o. D., čkbr. 2655/42 u naravi kuća u ulici A. N. br. 20 i dvorište ukupne površine 52 čhv odnosno 186 m2,

 

- da je tužiteljica M. K. potpisala ugovor o kreditu zaključen između tuženika i E. i S. b. d.d.,

 

- da je sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem zajedničkog založnog prava na nekretninama zaključenim 19. ožujka 2007., između E. i S. b. d.d., kao založnog vjerovnika te tuženika J. B., T. S. i M. K. između ostaloga i tužiteljica M. K. potpisom tog sporazuma dopustila banci upis zajedničkog založnog prava (simultana hipoteka) na nekretnini upisanoj kod Općinskog suda u Zagrebu zk. ul. br. 426 k.o. D., čkbr. 2655/42., a navedeni sporazum solemniziran je kod javnog bilježnika 20. ožujka 2007.,

 

- da je 4. travnja 2007. tuženiku (a ne i tužiteljici) izvršena isplata gotovinskog kredita uz hipoteku br. 15103459229 u korist tekućeg računa 3204816813,

 

- da je rješenjem Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Z-32322/07 od 27. srpnja 2007., dopušten upis prava vlasništva tuženika na predmetnoj nekretnini, temeljem ugovora o kupoprodaji sklopljenog između stranaka 6. ožujka 2007.,

 

- da je rješenjem Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Z-20476/07 od 23. ožujka 2007., dopuštena uknjižba založnog prava na predmetnoj nekretnini u korist E. i S. b. d.d., temeljem sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem zajedničkog založnog prava (simultane hipoteke) na nekretninama od 19. ožujka 2007.,

 

- da je tuženik isključivo sa sinom tužiteljice N. K., vodio pregovore o kupoprodaji predmetne nekretnine, koja je bila u vlasništvu tužiteljice,

 

- da je tužiteljica bila suglasna s time da njezin sin vodi pregovore oko kupoprodaje kuće,

 

- da je tužiteljica kupoprodajni ugovor potpisala bez da je isti pročitala,

 

- da je bilo dogovoreno da će se isplatiti kupoprodajna cijenu novcem kojeg će tuženik ostvariti putem kredita koji će se tuženiku odobriti temeljem hipoteke koja će se upisati na predmetnoj nekretnini (iskaz tužiteljice i njezina sina N. K.),

 

- da je tuženik založnim pravom opteretio predmetnu nekretninu u iznosu od 770.000,00 CHF u korist E. i S. b. d.d.,

 

- da je tuženik iskoristio svoje poznanstvo sa sinom tužiteljice i njegovo povjerenje te je naveo tužiteljicu na potpisivanje Ugovora o kupoprodaji kojim je tužiteljica potvrdila da je kupoprodajnu cijenu primila, a da tuženik istu uopće nije isplatio već se istu obvezao isplatiti isplatom predmetnog kredita.

 

Zaključak je nižestupanjskih sudova da je između stranaka sklopljen ugovor o kupoprodaji nekretnine, kojim se tuženik u smislu odredbe čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – dalje u tekstu: ZOO) obvezao kupljenu stvar platiti, a tužiteljica se obvezala predati kupcu stvar u vlasništvo, da je tužiteljica u cijelosti izvršila svoju ugovornu obvezu, dok tuženik nije tijekom postupka dokazao da je izvršio isplatu kupoprodajne cijene, bilo prije bilo nakon zaključenja ugovora o kupoprodaji, a na istome je bio teret dokaza da je izvršio isplatu (čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP), zbog čega tužiteljica osnovano potražuje isplatu ugovorene kupoprodajne cijene.

 

Pozivajući se na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 11. ZPP-a tuženik u reviziji tvrdi da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, a da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni, neobrazloženi i proturječni. Vezano za navode o proturječnosti tvrdi da je proturječan izvedenim dokazima zaključak nižestupanjskih sudova da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je izvršio isplatu kupoprodajne cijene, pa se pita čemu služi pisani ugovor i ovjera potpisa.

 

Nisu osnovani izneseni navodi tuženika jer pobijana presuda nije proturječna, niti postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, a razlozi o odlučnim činjenicama su jasni i obrazloženi te se mogu ispitati. Stoga su neosnovani navodi o postojanju bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Tuženik u reviziji analizira provedene dokaze i daje svoju ocjenu provedenih dokaza te na kraju zaključuje da je u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu tužiteljici, a da su sudovi bez ikakvog obrazloženja i dokaza prihvatili tvrdnju tužiteljice da kupoprodajna cijena nije plaćena. Smatra da su iskazi tužiteljice i svjedoka N. K. neosnovano prihvaćeni kao istiniti i suglasni, te da su nižestupanjski sudovi svoje odluke temeljili isključivo na izjavi tužiteljice da nije primila novac i da nije pročitala kupoprodajni ugovor, koji je potpisala, a da za protivnu tvrdnju nije dala nikakve dokaze koji bi potvrdili takve njezine navode. Ističe da takvo postupanje sudova predstavlja pravnu nesigurnost.

 

Osim što osporava ocjenu provedenih dokaza, pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava, tuženik kroz postavljena pravna pitanja, u biti, osporava i po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje, jer u njima traži odgovor na to može li sud mimo odredbi iz ugovora o kupoprodaji naložiti kupcu da ponovno isplati kupoprodajnu cijenu ukoliko ugovor o kupoprodaji, koji je potpisan i ovjeren kod javnog bilježnika, u kome je navedeno da je isplaćena kupoprodajna cijena prilikom potpisa ugovora, unatoč činjenici da je ugovor o kupoprodaji sklopljen u pisanom obliku, potpisan i ovjeren kod javnog bilježnika, u kojom prodavatelj potvrđuje primitak kupoprodajne cijene u cijelosti, donijeti odluku isključivo na temelju izjave prodavatelja da nije pročitao ugovor o kupoprodaji prije ovjere potpisa kod javnog bilježnika, bez ikakvih dokaza o istinitosti izjave prodavatelja, pogotovo što je isti dan potpisao i sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem zajedničkog založnog prava, kojim je prodavatelj dozvolio upis zaloga na predmetnoj nekretnini, koja je tada bila u njezinu vlasništvu, a koji sporazum je i solemniziran po javnom bilježniku, kada je prethodno sklapanju ugovora o kupoprodaji ovlastio vlastitog sina da u ime i za račun prodavatelja može poduzimati radnje oko pregovora o kupoprodaji predmetne nekretnine i primiti kupoprodajnu cijenu, te je li zakonito postupanje suda kada izjava prodavatelja data "nakon realiziranog ugovora o kupoprodaji, bez ikakvih dokaza", koja proturječi ugovornim odredbama ima jaču dokaznu snagu od sklopljenog ugovora o kupoprodaji i je li u smislu ZOO-a i ZPP-a zakonito postupanje suda kojim priznaje postojanje i pravne učinke ugovora o kupoprodaji u cijelosti osim u dijelu isplate kupoprodajne cijene i to isključivo na temelju naknadnih navoda prodavatelja koji su proturječni odredbama ugovora o kupoprodaji.

 

Revizijski navodi tuženika u kojima osporava ocjenu provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima nisu prihvatljivi ovome sudu, jer su prema ocjeni ovoga suda nižestupanjski sudovi proveli ocjenu provedenih dokaza sukladno čl. 8. ZPP-a, a za takvu ocjenu dokaza dali su valjane i dostatne razloge koje prihvaća i ovaj sud. Pri tome se ističe da nižestupanjski sudovi, suprotno tvrdnji tuženika, presudu nisu temeljili samo na izjavi prodavateljice pa pitanje o jačoj dokaznoj snazi između izjave prodavateljice i ugovorne odredbe, u ovom slučaju, nema odlučnu pravnu težinu.

 

Revizijski navodi tuženika koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, ne mogu biti predmet revizijskog postupka (čl. 385. st. 1. ZPP-a) pa ih ovaj sud nije ni razmatrao.

 

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 28. svibnja 2019.

Copyright © Ante Borić