Broj: Rev 70/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Č. iz S., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici V. Lj. i Ž. V., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu V. Lj. i Ž. V. u S., protiv tuženika E. o. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici D. G. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžnš-91/15 od 23. rujna 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pnš-702/12 od 29. rujna 2014., u sjednici održanoj 29. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 97.000,00 kuna sa zateznom kamatom  koja na navedeni iznos teče od 30. studenoga 2012.g. pa do isplate po stopi određenoj  uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, dok se za više zatraženi iznos od 203.000,00 kn sa zateznom kamatom koja na isti teče od 15. lipnja 2010.g. pa do isplate kao i u odnosu na zatezne kamate koje na dosuđeni iznos od 97.000,00 kn teku od 15. lipnja 2010.g. do 30. studenoga 2012.g. tužbeni zahtjev tužitelja odbija.

 

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime naknade troškova za tuđu njegu i pomoć iznos od 4.100,00 kn sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 29. rujna 2014.g. pa do isplate po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih  poena, dok se za više zatraženi iznos od 900,00 kn sa zateznim kamatama koje na isti teku od 29. rujna 2014. g. pa do isplate zahtjev tužitelja odbija.

 

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime naknade troškova liječenja iznos od 2.000,00 kn sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 29. rujna 2014.g. pa do isplate po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih  poena, dok se u odnosu na zatezne kamate koje na dosuđeni iznos od 2.000,00 kn teku od 15. lipnja 2010.g. pa do 29. rujna 2014.g. tužbeni zahtjev tužitelja odbija.

 

IV. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.407,50 kn, dok se za više zatraženi parnični trošak u iznosu od 61.592,50 kn zahtjev tužitelja odbija.“

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

„Odbijaju se žalbe mldb. tužitelja i tuženika kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-702/12 od 29. rujna 2014. godine

a) u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev mldb. tužitelja za više traženi iznos od 203.000,00 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 15. lipnja 2010. godine pa do isplate i u odnosu na zatezne kamate koje na dosuđeni iznos od 97.000,00 kuna teku od 15. lipnja 2010. godine do 30. studenog 2012. godine,

b) u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen preko iznosa od 65.000,00 kuna do iznosa od 97.000,00 kuna sa pripadajućom kamatom,

c) u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke,

d) u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke.“

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete u iznosu 203.000,00 kuna tužitelj je podnio redovnu reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu ili ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude kojom je odlučeno o osnovanosti glavnog zahtjeva nije osnovana, dok revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u ovom parničnom postupku jest zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete koju je pretrpio u prometnoj nezgodi kao putnik na motociklu koji je u vrijeme štetnog događaja bio osiguran kod tuženika.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je dana 15. lipnja 2010. došlo do prometne nesreće u kojoj je tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede kao putnik na motociklu marke M. C. 50 reg. oznake i br. … koji je osiguran kod tuženika po polici br. …,

 

- da je zbog težih tjelesnih ozljeda primljen u KBC S. na odjel dječje kirurgije jer mu je nakon RTG obrade ustanovljen prijelom u području lijeve natkoljenice te više komadni prijelom komplicirani u području lijeve potkoljenice, nakon čega je operiran pod rendgenom kada mu je izvršena manualna repozicija koštanih ulomaka te su postavljeni titanski elastični čavli kroz kožu,

 

- da je 12. kolovoza 2010. izvršen operacijski zahvat radi prekrivanja defekta kože sa lokalnim režnjem kože i korigiran je položaj titanskih elastičnih čavala pod rendgentskom kontrolom,

 

- da je tužitelj ponovno hospitaliziran u razdoblju od 11. prosinca 2012. do 13. prosinca 2012. radi vađenja alanteze odnosno čavala iz lijeve natkoljenice,

 

- da je tužitelj trpio fizičke bolove u jakom intezitetu 4 dana, u srednjem 3 tjedna te slabom intezitetu još dva mjeseca, strah u jakom intezitetu ukupno 4 dana, u srednjem intezitetu tri tjedna, a u slabom još dva mjeseca,

 

- da tužitelj trpi duševne bolove zbog trajne posljedice psihosomatskog integriteta osobnosti u visini od 26,5%,

 

- da je kod tužitelja zaostala naruženost u srednjem stupnju u vidu deformiteta u donjem dijelu lijeve potkoljenice jer je kost zakrivljena prema naprijed i u kojem dijelu je veliki kožni ožiljak s cijele prednje strane donje trećine potkoljenice, a koje naruženje je uočljivo kod obnaženosti i u ljetnom periodu kada tužitelj nosi kratke hlače i odlazi na kupanje te u vidu povremenog šepanja nakon umora,

 

- da je tužitelju bila potrebna tuđa njega i pomoć nakon izlazaka iz bolnice kod obavljanja osobne higijene, zatim kod odlazaka na kontrolne preglede u bolnicu i na fizikalnu terapiju, prvi mjesec tri sata dnevno, te još jedan mjesec dva sata dnevno i dva tjedno jedan sat dnevno,

 

- da je u vrijeme štetnog događaja tužitelj imao samo 15 godina.

 

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su djelomično prihvatili tužiteljev tužbeni zahtjev za naknadu štete pa su tužitelju dosudili s osnova naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos 97.000,00 kuna na temelju odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 – dalje ZOO), s osnova naknade imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege iznos 4.100,00 kuna te iznos 2.000,00 kuna na ime troškova liječenja, prema odredbi čl. 1095. st. 1. ZOO, a kao neosnovan odbili tužbeni zahtjev u iznosu 203.000,00 kuna.

 

U revizijskom postupku u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava sporna je samo visina dosuđenog iznosa pravične novčane naknade tužitelju jer tužitelj revizijom pobija drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti za iznos 203.000,00 kuna.

 

Odlučujući o revizijskom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava ovaj sud prihvaća zauzeto pravno shvaćanje drugostupanjskog suda kao i razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude.

 

Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda. Na temelju odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP u slučaju iz st. 1. tog čl., revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva.

 

S obzirom da je ovaj revizijski sud prihvatio razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude glede primjene materijalnog prava, revident se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, koje će se na temelju odredbe st. 2. istog čl. objaviti na internetskim stranicama.

 

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja, podnesena protiv drugostupanjske presude kojom je odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva, odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Revizija tužitelja podnesena protiv dijela drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

 

Odlučujući o dopuštenosti revizije tužitelja podnesene protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom postupak  iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

 

Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena, pa je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 29. svibnja 2019.