Broj: Rev 922/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz S. Đ., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik T. F., odvjetnik u O., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Našicama, Stalna služba u Đakovu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1051/2015-2 od 19. studenoga 2015. ispravljene rješenjem istoga suda broj Gž-1980/2015-2 od 12. studenoga 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Đakovu broj Pn-98/2015-4 od 17. travnja 2015., u sjednici održanoj 29. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženica po osnovi neimovinske štete isplati 206.600,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška s pripadajućom zateznom kamatom (stavak I. izreke prvostupanjske presude), tužitelju je naloženo tuženici naknaditi parnični trošak u iznosu 8.000,00 kuna (stavak II. izreke prvostupanjske presude), a odbijen je zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa kao neosnovan (stavak III. izreke prvostupanjske presude).

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbi čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku. U reviziji je naveo da ju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, a tuženicu obvezati na naknadu parničnog troška tužitelju.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati 206.600,00 kuna. Budući da vrijednost revizijom pobijanog dijela drugostupanjske presude iznosi 206.600,00 kuna u ovoj pravnoj stvari ispunjene su zakonske pretpostavke za dopuštenost redovne revizije po vrijednosnom kriteriju sadržanom u odredbi čl. 382. st. 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) pa je o tužiteljevoj reviziji odlučeno kao o redovnoj reviziji, iako je tužitelj u reviziji naveo da protiv drugostupanjske presude podnosi redovnu i izvanrednu reviziju.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a  st. 1. ZPP pobijana presuda je ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj je u reviziji naveo da reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Međutim, u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio razloge zbog kojih je reviziju podnio zbog tog revizijskog razloga, što je bio dužan učiniti sukladno izričitoj odredbi čl. 386. st. 1. ZPP.

 

Budući da revident u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio razloge podnošenja revizije protiv drugostupanjske presude zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka to ovaj sud, postupajući sukladno odredbi čl. 386. st. 2. ZPP, neobrazložen revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije uzeo u obzir.

 

U revizijskom stadiju postupka u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava sporna je primjena odredbe čl. 74. Zakona o izvršenju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11 i 56/13 – dalje: ZIKZ) odnosno čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06 – dalje: Konvencija), a s tim u vezi i ocjena suda o postojanju pretpostavki odgovornosti tuženice za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti do koje je, prema navodima tužitelja, došlo zbog neadekvatnih uvjeta smještaja tužitelja u zatvoru tijekom izdržavanja kazne zatvora, čime je povrijeđeno njegovo dostojanstvo.

 

Tijekom postupka utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio na izdržavanju kazne zatvora ukupno 1033 dana od čega je u zatvoru u R. bio od 1. rujna 2009. do 24. rujna 2009., nakon čega je od 24. rujna 2009. do 29. lipnja 2012. bio u zatvoru u Glini,

 

- da je u zatvoru u R. bio smješten u spavaonici površine 20 m2, da ih je bilo osmero u sobi, da je u kutu sobe bio ograđen WC čučavac, a u sobi se jelo i spavalo,

 

- da je u Kaznionici u G. tužitelj bio smješten u slijedećim sobama:

 

- Internat-prijamno otpusni odjel od 24. rujna do 12. studenoga 2009. u sobi broj ... , I. odjel desno krilo, površine 21 m2, zapremnine 70 m3, šesterokrevetna soba, koja je u vrijeme tužiteljeva dolaska u Kaznionicu u G. bila novo adaptirana i imala vlastiti sanitarni čvor primjerenih dimenzija potpuno odvojen od ostatka sobe punim zidom i drvenim vratima, tako da je bila osigurana potpuna privatnost u obavljanju higijenskih potreba zatvorenika,

 

- III. odjel od 15. studenoga do 30. prosinca 2009, u sobi broj ... i broj ..., površine 24 m2, zapremnine 73 m3, šesterokrevetna soba, u koju je tužitelj bio premješten zbog neslaganja sa drugim zatvorenicima, a da svaka soba u tom Odjelu ima vlastiti sanitarni čvor potpun odvojen od ostatka sobe,

 

- Internat – odjel 2. kat desno krilo od 3. siječnja 2010. do 10. travnja 2010., u sobi broj ..., površine 29 m2, zapremnine 73 m3, šesterokrevetna soba, koja je bila opremljena potrebnim namještajem, s velikim prozorima koje su zatvorenici mogli sami otvarati, da su kreveti u toj sobi bili na kat, smješteni uza zid, a na sredini je bio stol i stolice tako da su se zatvorenici mogli neometano kretati, da je u sobi bilo smješteno najviše 6 zatvorenika, a soba je bila otključana 24 sata dnevno radi osiguravanja prava zatvorenika da imaju stalan i neometan pristup pitkoj vodi i sanitarnim čvorovima koji se nalaze na kraju hodnika, da su na tom Odjelu sanitarni čvorovi i kupaonica bili adaptirani i opremljeni sa 4 WC-, 2 pisoara, 6 tuš kabina, 6 umivaonika s ogledalima,

 

- IV. odjel prizemlje, od 11. travnja 2010. do 1. lipnja 2010. u sobi broj 7 i 4, površine 24 m2, zapremnine 73 m3, četverokrevetna soba, da je taj odjel u potpunosti adaptiran, zgrada je paviljonskog tipa, sobe su uredne, prostrane i prozračne, bez mogućnosti zaključavanja, da su sanitarni čvorovi s umivaonicima i WC kabinama bili novouređeni, a tuš kabine su se nalazile u prizemlju Odjela,

 

- III. odjel – izvršavanje posebnih mjera održavanja reda i sigurnosti te stegovne mjere od 5. rujna do 30. rujna 2010. u sobi broj 9, površine 24 m2, zapremnine 75 m3, četverokrevetna soba, od 3. listopada 2010. do 31. prosinca 2010. je na zahtjev tužitelja, radi razloga sigurnosti tužitelj boravio u sobi broj 5, površine 23,4 m2, zapremnine 67,6 m3, trokrevetna soba,

 

- internat- odjel 1. prizemlje lijevo krilo od 1. siječnja 2011. do 2. kolovoza 2011. u sobi broj ..., površine 20 m2, zapremnine 67 m3, četverokrevetna soba, da uvjeti u tim sobama odgovaraju standardima, posebno zbog činjenice da zatvorenici nisu bili zaključani u sobama i da su tijekom cijelog dana od ustajanja u 07,00 sati pa sve do noćnog odmora u 23,00 sata mogli boraviti izvan soba, na hodniku, u TV Sali, u tenis sali, na slobodnim aktivnostima,

 

- novi smještajni objekt od kolovoza 2011. do 16. listopada 2011. Odjel Sjever II, soba 224, dvokrevetna, površine 9 m2, zapremnine 27,4 m3, od 17. listopada 2011. do 28. lipnja 2012. Odjel Jug III, soba broj ... i ..., zapremnine 58,5 m3 i površine 21,2 m2, šesterokrevetna,

 

- od 3. studenoga 2011. do 17. studenoga 2011. u Zatvorskoj bolnici,

 

- da su ostali uvjeti boravka u zatvoreničkim sobama odnosno u ustanovi bili povoljni (suh, grijani prostor, pristup prirodnog i umjetnog svjetla, mogućnost zadovoljavanja higijenskih potreba, sredstva za održavanje i čišćenje, pristupačna zdravstvena zaštita dostupna),

 

- da je tužitelj imao mogućnost boravka izvan zatvoreničke sobe koju je i koristio:

 

1) za vrijeme rada u metalskoj radionici,

2) za vrijeme vremena predviđenog za boravak na svježem zraku,

3) za vrijeme korištenja knjižnice, čitaonice, glazbene, informatičke, likovne i drugih sekcija,

4) za vrijeme korištenja dostupnih sportskih aktivnosti (teretana, mali nogomet, stolni tenis),

 

- da se tužitelj tijekom boravka u Kaznionici G. i Zatvoru R. nije obraćao sucu izvršenja radi zaštite svog prava, već se obraćao Pučkom pravobranitelju radi potpore za premještanje bliže mjestu prebivališta,

 

- da je tužitelj za vrijeme boravka u Kaznionici G. dolazio u sukobe s drugim zatvorenicima, izigravao naloge službenih osoba i da je u smislu rezultata izvršavanja pojedinačnog programa mogao dati puno više.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica sudovi su odbili tužiteljev zahtjev za naknadu štete kao neosnovan jer su zaključili da nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima. Naime sudovi su ocijenili da nisu ispunjeni uvjeti za dosudu pravične novčane naknade tužitelju po osnovi neimovinske štete tužiteljevo pravo osobnosti na ugled, čast i dostojanstvo, kao ni na tjelesno i duševno zdravlje nije tijekom boravka u zatvorima u R. i G. bilo povrijeđeno u toj mjeri da bi opravdavalo dosuđenje pravične novčane naknade. Sudovi su također ocijenili da činjenica da ako je u zatvoru u R. jedan kraći period u Kaznionici u G. tužitelj suprotno čl. 74. st. 3. ZIKZ bio u nešto manjem prostoru od 4 m2 i 10m3 prostora, tužitelj dokazima izvedenim tijekom postupka nije dokazao da bi takve težina povrede opravdavala pravo tužitelja na dosudu naknade neimovinske štete jer tužitelj nije dokazao da bi navedene okolnosti utjecale na njegovo tjelesno ili duševno zdravlje i da bi znatnije odudarale od uobičajenih tegova kojima su zatvorenici uobičajeno izloženi zbog same činjenice da se nalaze na izdržavanju kazne.

 

Prema ocjeni revizijskog suda sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su kao neosnovan odbili tužiteljev tužbeni zahtjev. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, kao i zaključke sudova, treba navesti da revident u reviziji neosnovano tvrdi da sudovi u konkretnom slučaju nisu ispoštovali odredbe ZIKZ i Konvencije, Povelje o temeljnim pravima Europske unije odnosno pravna shvaćanja navedene u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske (USRH) i Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), koja se u bitnom svode na deklariranje zaštite ljudskog dostojanstva te konkretnije na shvaćanje da u izvršavanju kazni i mjera lišenja slobode država mora osigurati da osoba lišena  slobode boravi u zatvoru ili pritvoru u uvjetima koji osiguravaju poštovanje njezina ljudskog dostojanstva, a da joj u protivnom pripada pravo na naknadu štete.

 

Ovaj sud ocjenjuje da su sudovi prilikom donošenja presuda u ovoj pravnoj stvari vodili računa o svim relevantnim i odlučnim činjenicama, koje kao takve u svojim odlukama apostrofiraju USRH I ESLJP.

 

Tako je USRH, u nizu svojih odluka, pa tako u svojoj odluci U-III-2388/15 od 26. veljače 2018., u kojem se radilo o parničnom postupku koji je vođen o činjenično i pravno podudarnoj pravnoj stvari, imajući u vidu pravna shvaćanja ESLJP, ponovio načelna shvaćanja o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima, izražena u odluci broj: U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017., u kojima je slijedio pravno shvaćanje iz odluke broj U-IIIB-890/2012 od 14. svibnja 2016. ("Narodne novine", broj 54/16), u kojoj ističe da „Trpljenje i poniženje koji su povezani sa nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo dići u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravka u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja)“.

 

Nadalje, i ESLJP u svojim odlukama polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom, već je dužnost suda da uzme u obzir sve relevantne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije. Pritom je ESLJP naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju (tako Muršić protiv Hrvatske broj 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.). Ako je zatvoreni u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 smatra se da postoji čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije. Međutim, taj manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je zatvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije, odnosno raznim aktivnostima), time da je obično tu čvrstu pretpostavku moguće oboriti ako su kumulativno ispunjeni uvjeti koje navodi Sud, a teret dokaza da je taj manjak prostora bio nadoknađen na drugi način je na državi, odnosno tuženici u ovom postupku.

 

U konkretnom slučaju sudovi su, kraj nesporne činjenice da je tužitelj u dijelu utuženog razdoblja, raspolagao sa manje od 3 m2, utvrdili i druge odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti prigovora tuženice da je takav manjak prostora bi nadomješten na drugi način pa je izvedenim dokazima utvrđeno da je tužitelj imao mogućnost dovoljne slobode kretanja i prikladnih aktivnosti izvan sobe koje su ublažile situaciju stvorenu oskudnim prostorom unutar sobe, posebice da je tužitelj u sobi boravio tijekom noći kada je spavao na svom ležaju. Također su utvrđene relevantne okolnosti prikladnosti zatvorskih ustanova u cjelini, kao i  okolnost zdravstvenog stanja tužitelja odnosno utjecaja predmetnih okolnosti na psihofizičko zdravlje tužitelja.

 

S obzirom na osnovu tužbenog zahtjeva (naknada štete zbog posljedica nedostatka osobnog prostora tijekom boravka u zatvoru) u ovom slučaju se radi o odštetnoj odgovornosti tuženice po općim propisima obveznog prava. Za takve štete tuženica odgovara po načelu krivnje (čl. 1100. ZOO) za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta i adekvatna uzročno posljedična veza).

 

Izdržavanje kazne zatvora je nesporno tegoban i uznemirujući za osobu koja tu kaznu izdržava, posebice kada je smještena u oskudnom prostoru. Ali i prema stavu ovoga suda, ta činjenica sama po sebi ne dovodi do odštetne odgovornosti tuženice. U konkretnom slučaju je utvrđeno da je s obzirom na količinu vremena koje je tužitelj tijekom 24 sata provodio u sobi, odnosno imajući u vidu vrijeme koje je provodio baveći se aktivnostima u sigurnom okruženju izvan smještajnog prostora svaki dan – što uključuje rad i dodatno obrazovanje, ali i bavljenje sportom, boravak na svježem zraku, korištenje dnevnog boravka, knjižnice i prisustvovanja organiziranim kulturnim i zabavnim događajima kao i mogućnost sudjelovanja u rekreacijskim programima i sl. Značajno ublažava negativni učinak manjka prostora u samoj sobi. Stoga tužitelj i prema ocjeni ovoga suda nije bio podvrgnut trpljenju ili poniženju takvog intenziteta koji prelazi neizbježnu razinu trpljenja ili poniženja koje je povezano s oblikom legitimnog lišenja slobode, a što bi predstavljalo povredu dostojanstva tužitelja u mjeri koja opravdava dosudu pravične novčane naknade. Zbog svega navedenog su neosnovani revizijski navodi da su tužitelju povrijeđena njegova prava utvrđena navedenim zakonskim odredbama odnosno odredbama Ustava Republike Hrvatske i Konvencijom. Pritom treba reći da je isto pravno shvaćanje revizijski sud već ranije zauzeo u presudama, primjerice: broj Rev-692/14-2 od 20. lipnja 2018., broj Rev-344/14-2 od 4. srpnja 2018. i dr.

 

Tijekom postupka tužitelj nije tvrdio da bi se radilo o diskriminatornom ili šikanoznom postupanju tuženice prilikom izdržavanja kazne zatvora po nekoj od zakonom zabranjenih osnova diskriminacije, već je tvrdio da kršenje zakonom propisanog minimalnog standarda u spavaonici (4 m2 i 10 m3) uz ostale, po tužitelju nepovoljne uvjete boravka u zatvoru predstavljaju povredu prava osobnosti tužitelja u vidu povrede ljudskog dostojanstva zbog čega mu pripada pravo na naknadu neimovinske štete.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 29. svibnja 2019.